Četnikom po kvislingu

U susjednoj nam se Hrvatskoj nikako nije moglo dogoditi da u sudskom postupku bude rehabilitiran, na primjer, Alojzije Stepinac – o "uglavljenim" ratnim zločincima poput poglavnika Ante Pavelića (nikad procesuiranog) i Andrije Artukovića (osuđenog u drugoj polovini osamdesetih na 20 godina zatvora) da i ne govorimo; ta država, naime, nikad nije donijela zakon o rehabilitaciji, već je Stepinca i još neke svake krivnje za sudjelovanje u događanjima u onom ratu oslobodila saborskim deklaracijama, bez otvaranja bilo kakvog sudskog postupka.

Isto to je u Hrvatskoj primjenjeno i na Andriju Hebranga, nekadašnjeg visokog državnog i komunističkog rukovodioca, žrtvu montiranog političkog progona koji je – u do danas nerazjašnjenim okolnostima – ubijen u Srbiji, navodno sredinom 1949. godine. Hrvatska država njegovu je nevinost potvrdila tek deklaracijom usvojenom u parlamentu, dok je Srbija nedavno o tome donijela i sudsku odluku. Okružni sud u Beogradu je, povodom zahtjeva kojega je podnio Hebrangov sin Branko iz Zagreba, usvojio zahtjev za rehabilitaciju i u rješenju konstatirao da je Andrija Hebrang bio "žrtva progona i nasilja iz političkih i ideoloških razloga".
 

Zakon: Ta se odluka temelji na Zakonu o rehabilitaciji iz aprila 2006. koji u tek devet članova regulira materiju; za sve ostalo sudstvo se moralo snaći samo. Današnja praktična situacija je ova: povodom zahtjeva za rehabilitaciju odlučuju okružni sudovi (ovisno o adresi podnosioca zahtjeva ili mjesta gdje je izvršen progon ili nepravda) u vijećima od tri suca, jednog krivično-pravne, drugog građansko-pravne i trećeg upravno-pravne materije, što je logično: nisu svi koji su nepravedno progonjeni bili žrtve na osnovu sudskih presuda i samo u krivičnim postupcima. Pred okružna vijeća dolaze predmeti osoba koje su bez sudske ili administrativne odluke, ili takvom odlukom, lišena iz političkih ili ideoloških razloga: života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja Zakona o rehabilitaciji na snagu (član 1 Zakona), a koje su imale prebivalište na teritoriju Republike Srbije. Još se, u članu 7, kaže da Ministarstvo nadležno za pravosuđe po službenoj dužnosti objavljuje imena i podatke o rehabilitiranim licima u "Službenom glasniku Republike Srbije", svakog mjeseca, a i 8. član kaže da će se "pravo na naknadu štete i pravo na povraćaj konfiskovane imovine rehabilitovanog lica urediti posebnim zakonom".
 

Do danas je pred okružne sudove u Srbiji stiglo više od 1200 zahtjeva za rehabilitaciju, od kojih je većina prihvaćena. Prema podacima Ministarstva pravde Srbije, kad je riječ o 8. članu Zakona, uz rehabilitirane ide i naknada štete i povrat oduzete imovine u pretpostavljenoj vrijednosti od oko milijardu eura. To će se, ipak, riješiti "posebnim zakonima" koje još nemamo: iz sadašnje perspektive slijede tek novi prijedlozi, izmjene i dopune ovog zakona o rehabilitaciji i posve novog zakona o restituciji, s kojima bi se trebalo otkloniti svi problemi sadašnjih rješenja, donesenih zbog političkih razloga i nejasnih u svemu.
 

Nejasnoća je u prvom redu kad će sud, unutar svojih malobrojnih odredbi o dokazima i podnosiocima, uopće moći odbiti zahtjev za rehabilitaciju. Ivana Ramić, portparolka Okružnog suda u Beogradu, za "Vreme" kaže da će sud odbiti zahtjev za rehabilitaciju "kada tokom postupka utvrdi da lice čija se rehabilitacija traži nije lišeno života, slobode ili drugog prava iz političkih i ideoloških razloga". "Znači, da bi zahtev za rehabilitaciju bio usvojen potrebno je da sud utvrdi da je lice sudskom ili administrativnom odlukom, ili bez takve odluke, lišeno života ili slobode ili nekog drugog prava iz političkih ili ideoloških razloga i to u periodu od 6. aprila 1941. godine, pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, 25. aprila 2006. godine."

Već u maju 2006. pojavili su se problemi u primjeni tog zakona, a u nastalom prepucavanju između Vrhovnog suda Srbije i tadašnjeg ministra pravde Zorana Stojkovića čije je Ministarstvo saopćilo da svojim dilemama "sam (Vrhovni) sud ne doprinosi povećanju svog ugleda"; problem je bio u tome što u Zakonu o rehabilitaciji nema odredbi o tome u kojem će se postupku uopće rješavati ti zahtjevi, kao i nizu do danas neriješenih stvari, na primjer one o vraćanju konfiscirane imovine nasljednicima rehabilitiranih.
 

Postupak: Konkretno, u Vrhovnom sudu Srbije (VSS) tada se pojavila ideja da se nadležnim organima – Vladi, Ministarstvu pravde i Skupštini Srbije – uputi zahtjev da po hitnom postupku proizvedu dopune Zakona o rehabilitaciji kojima će, između ostaloga, biti regulirana pravila postupka za odlučivanje po zahtjevima građana. Vrhovni sud tad je odložio donošenje odluke o upućivanju Zakona o rehabilitaciji na ocjenu ustavnosti, ali nije bilo jedinstvenog stava o tome da li je postupak za rehabilitaciju (u procesnom smislu) jednostranački ili dvostranački. Onda je jednoglasno odlučeno da Građansko odeljenje VSS-a u što kraćem roku treba zauzeti pravno shvaćanje da li će se u postupak uključivati i suprotna strana, država, odnosno da li će se u postupak pozivati pravobranilac. I na kraju, VSS je donio odluku da će se u postupku rehabilitacije primjenjivati vanparnični postupak.

Zašto vanparnični, a ne parnični? Parnični postupak je "rigorozan, relativno uniforman, snabdjeven jasnim procesnim istrumentima za pravilno utvrđivanje činjenica i zakonitu primjenu prava", pisao je legendarni profesor građanskog prava Siniša Triva. "Nasuprot tome, za pretežan broj izvanparničnih postupaka karakteristična je elastičnost procesnih instituta, pa odatle i veća mogućnost prilagođavanja specifičnim građansko-pravnim materijama o kojima se u tim postupcima odlučuje", kaže Triva. Odnosno, u parničnom postupku sud je vezan legalnim formama postupanja i pravilima za meritorno odlučivanje, dok je u izvanparničnom postupku odlučivanje o svim tim pitanjima često prepušteno diskrecionoj odluci suda (da ne bude zabune, izvanparnični postupak se primjenjuje u mnogim područjima, statusnim i imovinsko-pravnim i drugim odnosima, od postupka za proglašenje nestalih osoba i proglašenja smrti, oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti, vraćanja i oduzimanja roditeljskih prava, davanja dozvole za brak itd.).
 

Tako su naši okružni sudovi, mišljenjem Vrhovnog suda Srbije (iznuđenom ljenošću zakonodavca), krenuli u izvanparnične postupke: tu nema zastupnika države, moguće je labavo ocjenjivati dokaze (u smislu da zahtjev za rehabilitaciju, ako njegov podnosilac nije u mogućnosti da podnese dokaze o opravdanosti zahtjeva, mora podnijeti "opis progona ili nasilja sa podacima koji mogu poslužiti za bližu identifikaciju žrtve i događaja"), a odbiti ga je moguće tek onda kad se "tokom postupka utvrdi da lice čija se rehabilitacija traži nije lišeno života, slobode ili drugog prava iz političkih i ideoloških razloga".

Pravna nesigurnost: Uz to, Zakon pati od "bezobalnih pojmova i posve neodređenih ključnih kategorija, čime je ugrožena elementarna pravna sigurnost i otvoren prostor za uticaj politike na pravno odlučivanje", a umjesto očekivane pravde, on je donio pravnu nesigurnost i protuustavnost, zaključuje Trkulja.
 

Okružni sud u Beogradu na svojoj internet stranici iznosi podatke njihovog odjela za rehabilitaciju: da je od donošenja Zakona do trenutka objavljivanja podataka podneseno ukupno 624 zahtjeva za rehabilitaciju, od čega je 163 riješeno: 87 je usvojeno, a preostalih 76 je riješeno na drugi način ("spajanje, odbijanje, povlačenje, nenadležnost"). Najveći broj zahtjeva – a tu statistiku možemo uzeti kao pravilo – podnesen je bez popratne dokumentacije i dokaza o osnovanosti zahtjeva, pa ih sud – ako je moguće – prikuplja po službenoj dužnosti. U tom smislu, kaže Okružni sud u Beogradu, najčešće se obraća Bezbednosno-informativnoj agenciji, Arhivu Srbije i Vojnom arhivu, što sve utječe na dužinu trajanja postupka. "Aktivnija uloga podnosioca zahteva, odnosno podnošenje, uz zahtev, svih relevantnih dokumenata i dokaza, nešto je što bi olakšalo i ubrzalo postupak odlučivanja po zahtevu", kaže se u analizi tog suda, te se dodaje da je među podnesenim zahtjevima najviše onih kojima se traži rehabilitacija osoba osuđenih kao pristalice Informbiroa (1948), ili zbog suradnje s okupatorom i osoba koje su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, bez sudske odluke lišene života. "Prilikom odlučivanja o podnetom zahtevu sud ne preispituje sudske odluke, jer postupak ne ide za tim da se utvrdi da li je neko lice učinilo krivično delo za koje mu je suđeno. U postupku rehabilitacije utvrđuje se da li je do progona ili nepravde došlo iz političkih ili ideoloških razloga, a to nije uvek praćeno sudskom odlukom", stoji na sajtu Okružnog suda u Beogradu – i to je suština...

Zakon po kojem sudovi danas moraju postupati ništa nije riješio, niti postupak, niti koga treba rehabilitirati, a koga ne: isti su oni koji su osuđeni zbog ratnih zločina i kolaboracije, s onima koji su streljani bez ikakve odluke i obrazloženja. Ima obećanja za nova zakonska rješenja, ali ona neće popraviti štetu od sadašnje situacije u kojoj su i oni – ne samo mi – isti; bez obzira na to jesmo li kriminalci, četnici i ratni zločinci, pratioci njihovi ili tek nesretni sugrađani ili suvremenici. Ili nasljednici. Ili, kako je to rekla historičarka Branka Prpa, nije sporno da sve žrtve imaju pravo na rehabilitaciju, ali je sporno da se kroz ovakav Zakon "na mala vrata" uvede rehabilitacija kolaboracionista, odnosno Nedića i Ljotića.
 

Kome još nije jasno, neka se sjeti Pavelića i Artukovića s početka ove priče.