Homo-politicus na bosansko-balkanski način

Nikad kraja priči o post-dejtonskoj BiH kao zemlji paradoksa, sa čime se slažu brojni eksperti, analitičari, politiolozi, pravnici i slični profili, kako u zemlji, tako i u svijetu.

Ova zemlja u državno-pravnom smislu doista predstavlja unikum u svijetu. Osim što je složena, nefunkcionalna, neracionalna i neefikasna, BiH robuje nacionalnom konceptu vlasti, na čemu se uporno istrajava. Taj istrošen politički koncept zapravo i generiše brojne paradokse.

Jedan od paradoksa ima svoj naglašen izraz u enormnoj politizaciji društva. U današnjoj BiH je sve do paroksizma ispolitizovano – od tradicionalne politike, ekonomije, društva, religije, nauke, kulture, umjetnosti, obrazovanja, do sporta i estrade. Na sceni je homo politicus u cjelini složenih odnosa i dejstava, sa neizrecivo štetnim posljedicama po budućnost zemlje.

Jedan od paradoksa je izražena kriza identiteta, jer još uvijek nema saglasnosti oko temeljnih vrijednosti društva. Nema jasnog odgovora na jednostavno pitanje – šta je BiH danas po državno-pravnoj definiciji ? Republika, federacija, konfederacija, konsocijacijska zajednica, ili nešto između? Nema jo š uvijek saglasnosti oko karaktera proteklog rata. Za jedne je to poznata mantra o agresiji, za druge otadžbinski, odnosno domovinski rat. U svijetu se ustalila sintagma “građanski rat”, sa elementima vjerskog i rata za teritorije, što je najbliže istini.

Dok pišem ove redove, osluškujem šta se dešava u Parlamentu BiH, gdje se odlučuje o famoznom zakonu o reformi policije, kao preduslovu potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u EU. Na sceni je duh krajnjeg nepovjerenja, što nije od juče.

Sjetih se izvrsnog mamutskog kurziva u Politici iz pera Slavoljuba Đukića, od prije gotovo tri decenije, kad je ispisao jednu surovo tačnu indiciju, parafrazirano, o stvorenom uslovnom refleksu kako će neko nešto podmetnuti … To je već socijalna patologija, teško izlječiva. Naravno, kako je riječ o istim ili bliskim narodima, osjećaj nepovjerenja i netrpeljivosti nije nipošto isključivo bosanska priča ili nešto tipično za BiH, već zajednička osobina zemljaka sa ovih prostora. O fenomenu zemljaka ću posebno pisati drugom prilikom.

O povampirenoj politizaciji, a u kontekstu liberalizacije i razbokorenog nevladinog sektora, najprije kao ilustraciju nudim ženska udruženja, sa predznakom žrtava proteklog rata. Ovdje je riječ isključivo o bošnjačkim žrtvama.

Ni u snu ne sporim njihovu nesreću i tragičnu sudbinu, ali već postaje nepodnošljivo njihovo bavljenje klasičnom politikom, ali na jedan devijantan način, koji zapravo predstavlja paradigmu politikanstva, odnosno političke manipulacije i instrumentalizacije. Te pretežno neuke žene, mnoge od njih i doslovno nepismene, uglavnom sa sela, umjesto da se okrenu autentičnoj misiji za što su i osnovane, one se bave visokom politikom – od ustavnih promjena, reforme policije, mita i korupcije, do kritikovanja Dodika i Visokog predstavnika u BiH. Indikativno je što su njihova otvorena pisma ili saopštenja, pismeno sročena, pa se razumljivo postavlja pitanje – ko ih brifuje? Ili , ko piše njihova sočinjenija. Evo mogućeg odgovora. Nedavno je Miroslav Lajčak, iznerviran opstrukcijama lidera SDA Sulejmana Tihića ponuđenom modelu reforme policije, ovome doslovno skresao u brk: “Vi ste za vehabijsku Bosnu!”. Već narednog dana u štampi je osvanulo pismo Majki enklave Srebrenice i Žepe, upućeno Visokom predstavniku, sa izvučenim naslovom : “Vi ste najtamnija mrlja u našoj zemlji”, što predstavlja centralno mjesto u njihovom otvorenom pismu.

Bošnjačka, a i šira javnost je razumljivo osjetljiva na stradanja Srebrenice. Otuda i posebnu težinu ima glas udruženja sa tim predznakom. To su znali i spin doktori iz SDA, mada je otvoreno pismo sročeno napadno odbranaški, plošno, gotovo agitpropovski, što će reči, diletantski. Ukratko, poručeno.

Politizacija, naravno, nije isključivo privilegija ženskih udruženja, ali je uočljivo kako se one gotovo po svakom političkom pitanju oglašavaju. Ali ne samo političkom. I kulturnom takođe. Najnoviji primjer politikanstva je višegradska ćuprija. Bio je najavljen dolazak generalnog direktora UNESCO-a, Koičiro Macure, da lično uruči certifikat o stavljanju Mosta Mehmed Paše Sokolovića na listu svjetske graditeljske baštine. Uoči njegovog dolaska oglasile su se Žene žrtve rata, insistirajući da se najprije ugradi ploča u znak sjećanja na pobijene na ćupriji tokom minulog rata, a tek onda tabla UNESCO-a.

Bakira Hasečić, predsjednica udruženja, inače mirodija u svakom događanju ženskog naroda, izrekla je kako je višegradska ćuprija “najkrvaviji most u povijesti”. Čak je zamjerila turskoj vladi što je finansirala projekat obnove ćuprije, nazvavši to sramnim činom! Koliko je ovaj glas nebulozan, ne treba trošiti riječi, ali je ipak nužno kazati, kako je vrijednost višegradske ćuprije univerzalna, koja ni na koji način nije podsticala zločine.

Oni su se desili spletom određenih nesrećnih okolnosti.

Politizaciju susrećemo na svakom koraku. – od zapišavanja teritorija podizanjem vjerskih simbola, inat crkava i džamija, preko segregacije u školama, do najavljenog koncerta Seke Aleksić u Skenderiji.

Zapišavanje teritorija je bio-fiziološka osobina pasa, koja je poprimila svoj tragikomičan izraz u post-dejtonskoj BiH. Od Save do Jadrana, od Une do Drine, niču inat crkve i džamije kao markiranje teritorija. U zapadnoj Hercegovini na svakoj ćuki je križ, a na brdu Hum iznad Mostara ogroman, da podsjeća, opominje i iritira nekršćane. U gradu, na hrvatskoj, desnoj obali Neretve, sagrađen je crkveni toranj viši od sto metara! Pravi građevinski bastard. Šaka u oko mostarskoj jezgri, radi čega se i odlaže upis Mostara na listu svjetske graditeljske baštine.

Koji kilometer uzvodno Neretvom, u Vrapčićima, na privatnoj tuđoj zemlji, što je zasebna tema, podignuta je grandiozna džamija, sa dva minareta i po tri munare, isturena mjesta odakle se pozivaju vjernici na molitvu. Sličan gabarit ima i džamija u Ustikolini, po mnogima podignuta tek da iritira prekodrinske komšije.

Najnovija inicijativa udruženja građana iz Istočnog Sarajeva da se na Zlatištu, obronci Trebevića, podigne spomenik u formi krsta, u spomen stradalim Srbima u Sarajevu, izazvala je pravu erupciju protesta, dominantno bošnjačke javnosti. Kao, kota na Zlatištu, odakle su najviše djelovali snajperisti, simbolizuje stradanja u opsjednutom Sarajevu, a krst treba da upozorava kako su “krvnici još gore” …

U svemu se, međutim, zanemaruje simboličko značenje krsta ili križa, koji u autentičnom tumačenju hrišćanske dogme simbolizuje mučeništvo. Ovdje je ta bitna simbolička ravan apsolutno potisnuta zarad iritiranja, u pravilu komšija. To je naše bosansko prokletstvo. Ili, tačnije, naša bosansko-balkanska ujdurma.

“Najveća dijaboličnost zla skriva se u vjerskim ili uopće u najsvetijim simbolima. Oni pervertiraju iz simboličnoga univerzalnoga zajedništva u dijabolično nasilje. Zlo operira dobrom, patnjom, nevoljama, suženim istinama, strahovima, odsutnošću kritičke i samokritičke refleksije”, napisao je teolog Ivan Šarčeviću svojoj redovnoj kolumni “Opijum za narod”, Oslobođenje, 24. marta.

Još od vremena raspada bivše nam zajedničke otadžbine, muzika je izdašno zloupotrebljavana, posebno tzv. turbo-folk. Preko noći su sačinjeni indeksi zabranjenih tonova i partitura, gotovo isključivo prekodrinskih autora i izvodjača. Njihova zabrana nikada nije formalno opozvana, ali je na snazi još uvijek, makar i u redukovanoj formi. Gostovanje estradnih zvijezda iz Srbije redovno izaziva buru protesta u Federaciji BiH, a posebno u Sarajevu. Tako je i sa najavljenim koncertom Seke Aleksić u sarajevskoj Skenderiji.

Poznati glumac, Emir Hadžihafizbegović, a odskora resorni ministar u Vladi Kantona Sarajevo (kultura), načelno je protiv zabrana, ali nije ravnodušan što “srbijanske drolje zavode bošnjačke mladiće, pa se oni odaju alkoholu …”!? To je izjavio javno na TV ne trepnuvši!

Šta se prenebregava ? Prenebregava se činjenica kako je riječ o muzici s istog orijentalnog vrela. Bosna i Srbija nisu u zajedničkoj državi tek od 1918. godine, već unazad nekoliko vijekova, ako se apstrahuju četiri decenije Austrougarske vladavine, što predstavlja zanemarljiv istorijski period, u odnosu na prethodne vijekove zajedničkog osmanskog državno-pravnog okvira, što je ostavilo dubokog traga. Jedan jezik, srodno ili blisko etničko porijeklo, u dlaku identičan mentalni sklop, jedinstven socio-kulturni prostor, nužno proizvode iste ili slične duhovne sklonosti i afinitete, ponašanja, reakcije - u bolu i tuzi, u veselju i raspojasanosti, na svadbi i sahrani, u ljubavi i mržnji. To smo mi. To sputavati, ili još gore zabranjivati, predstavlja neoprostiv grijeh.