Jasenovačka voštanica

Ključni indikator («key indicator») Balkana je odnos Srba i Hrvata. Svi ostali, poput odnosa sa Jevrejima i muslimanima, ne nose u sebi emocionalnu armaturu kroz koju je pravoslavlje vodljivo vezano sa katoličanstvom i formira kontrolnu tačku složene kvalitete slavenske veze. Kršćanstvo Balkana ne može opstati bez Srba i Hrvata i zato kad god se jedan od tih sudionika nađe u životnoj krizi – antagonizam se pretvara u prividno neobjašnjivu potrebu da se pitanje obrane riješi u optimumu minimalne totalne štete. Ovaj optimum je – po sebi – centralni religiozni regulator Srba i Hrvata, njihovog shvaćanja života i ljubavi prema njemu.

Pristup untrašnjim dverima srpsko-hrvatskih odnosa nije moguć kroz prividnu različitost na polovima političke stvarnosti. Stvarnost života se uopće niti ne može vidjeti prije nego se vanjska slika čitava ne stropošta natrag u opservatora i tu nađe svoj odjek. Opisat ću ovo:

Nekad davno... na proputovanju kroz Rio de Žaneiro između dva leta imao sam pauzu od 6 sati. Zamolim taksistu da me odvede do poznatog Isusova spomenika. Dan je bio tmuran, puno kiše, i bilo je očito da su male šanse da se za dana stigne gore i uspije pogledati panoramu Ria.

Isrkrcam se na parkingu i upadnem u gustu maglu tako da se vidjela samo disperzna svjetlost pristupnog puta. Ne samo da od Ria nije bilo ni traga, nego nije bilo traga ni od Isusa. Tako razočaran se zaustavim u namjeri da krenem natrag u taksi i pogledam prema nebu: slika magle odozdo osvjetljene bila je ipak dovoljna da opazim da stojim tačno pred podnožjem spomenika ispod Isusovih stopala... čitav kip ostao je pokriven upijenom svjetlošću koja je hranila te sitne kapljice, od kojih je svaka, pa i najsitnija, imala više «prava na Isusa» od ovog – nametljivog prolaznika, čiji je grijeh bio upravo u toj prolaznosti.

Balkan se može shvatiti samo životom na njemu, a taj život ima svoj red stvari. Kad je riječ o srpsko-hrvatskom polju odnosa koji definiraju Balkan, onda je stratište Jasenovca centralno haško uporište političkog razaranja slavenstva sa konačnim ciljem uništenja Rusije. Ovo ne samo da se ne može, nego upravo ne smije – kazati drugim riječima. Mi bi vruće željeli vidjeti dokaze da ovo nije tačno. Ili barem naznake tih dokaza, barem blage namjere.

Posjet kardinala Božanića Jasenovcu unutar ovog slavenskog polja je duboko elaborirana aktivnost kršćanstva, a ne izdvojenog katolicizma. I ne bih ovdje o tome, nego o jednostavnijim tragovima, tako da eventualni čitalac ostane bliže.

Ustaštvo se ni po kojoj vanjskoj karakteristici ne može usporediti sa četništvom, to nije kontrapunkt. Nije zato jer je upravo taj kontrapunkt ukinut i dokinut sa Jasenovcem koji ga je obilježio kao smrtnu ranu kršćanstva u srcu srpsko-hrvatskih odnosa.

Ti odnosi su toliko oštećeni i devastirani da se danas Srbi niti ne usude pojaviti kao subjekti srpsko-hrvatske rane, nego se javljaju kao moralni turisti koji se šlepaju uz jevrejske holokaust grupe od koji očekuju nešto milosti za sebe.

Poznato je da je ustaški pokret najtragičniji politički projekt kojem je teško naći «match» (nešto adekvatno). U moralnom smislu to je politički projekt iterirane izdaje – dakle sasvim svjesni alat smrti ovjekovječen izdajom samog Pavelića.

Onim mladim ustašama, jer starih nije tamo moglo biti, koji su očekivali svoju Hrvatsku preostao je samo Blajburg, naravno ne kao odgovor na Jasenovac, nego kao «negative reinforcement» ili pojačanje pogreške razbijanja kršćanstva već u Jasenovcu. Drugim riječima, rješavanje zločina činjenjem drugoga, samo pojačava zločinački kapacitet populacije.

Zločini vojno nepriznatog rata 1991. pogoršali su ukupnost ove otužne bilanse kad su se ustaško-četničke filtrirane jedinice nastojale poništiti u međusobnim sukobima. Konačno se čitavu stvar politički uknjižilo na desno divljaštvo kao pasivu, a nekretnine i pretvorbena vlasništva kao novu balkansku komunističku aktivu.

Poslije Jasenovca i Blajburga ovo je treći veliki negativni reinforcement (pojačanje pogreške) koja pokazuje krajnju političku inferiornost i idiotiju subjekata kontrole događaja, potomaka Titove komunističke partije. Identično Jevrejima koji ne pronalaze nikog svog odgovornog za tragediju svojih 6 miliona ljudi, tako se i naši komunisti ne nalaze odgovorni za našu slavensku tragediju. Oni također kriju, ali sada od sebe, totalni prezir zapadne civilizacije koju kao pojedinci imaju na tržištu kapitala individualnih političkih statusa.

Ustaški grijeh ima svoj vremenski prioritet kao unutar slavenski i bratoubilački ubod u kršćanstvo, koji se pokušava zagrnuti pravom na svoju državu. Činjenica je da nesvjesni sedimenti najbolje pokazuju današnje stanje ustaške svijesti koja se ocrtava u simbolu slova U kojeg je ubačena slika katoličkog križa. Tek sada nakon skoro dvije decenije, polako se novim bojama prekrivaju ovi ulični tragovi svijesti.

Oni pokazuju da ustaše sebe doživljavaju kao katolički ustroj, usprkos odlučnom odbijanju crkve da je instaliraju kao driver-a svoje cjelovite političke avanture. To je kao da sin materi utrapi svoje ubojstvo u zreloj dobi.

Kakvo je međutim stvarno kršćansko stanje ustaštva danas?

Izbačeni iz naroda kao izrodi, izbačeni iz obitelji i poizdavani, izbačeni iz katoličke crkve kao ne-katolici, izbačeni sa radnih mjesta kao i članovi njihovih obitelji... današnji ustaše i «ustaše» (jer ne postoji takva stranka) imaju svoj kršćanski izlaz. On nije veći od onog koji je dopušten posjetiocu spomenika u Rio de Žaneiru, ali postoji!

Kao potomak ubijenog ustaše iz Knina i ovdje bez ikakve druge konotacije, već samo u to ime, potaknut kardinalovom inicijativom u Jasenovcu, ja iskreno vraćam križ u njegovu katoličku riznicu i molim oprost za oca kod katoličke crkve.

Međutim ja uzimam ovaj svoj goli U cjelini čitavog iznosa grijeha potomaka i odnosim ga pod noge pravoslavnog krsta. I kažem:

Sva milost mi je po vama pravoslavni Srbi! Sva nada mi je po vama pravoslavni Rusi! To je moj katolički ostatak koji gori vama Srbi i vašem potomstvu u spomen u plamenu ove pisane NSPM voštanice, jer druge vidim nije zapalio ni kardinal.

Život nije potraga za pravima, pa čak ni za istinom ili spoznajom. Samo zato, jer niti jedan od ovih puteva sam po sebi ne vodi do srca koje vidi.