Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Zemljaci

PDF Štampa El. pošta
Dušan Babić   
sreda, 04. jun 2008.

U zadnjem tekstu Homo Politicus na bosansko-balkanski način“, spomenuo sam odrednicu „zemljaci“, te obećao podrobniju elaboraciju tog socio-kulturnog fenomena.

S proljeća 1997. godine, gostujući prvi put u Sarajevu nakon rata, Đorđe Balašević je u prepunoj Skenderiji, prije koncerta, doslovno izgovorio u mikrofon: „Prešao sam bregove i planine, reke i mostove, čak i granice. Ne vredi, mi ćemo uvek biti zemljaci“. Dvoranom se prolomio aplauz odobravanja, prožet uzdasima i jecajima njegovih zemljaka.

To je ta magična riječ – zemljaci – teško prevodiva na druge jezike.

Ova riječ snažnog emotivnog naboja korijen vuče još iz vremena Austro-ugarske monarhije, koja je mobilisala pripadnike svih nacionalnih i etničkih zajednice sa ovih prostora. Zemljaci su ratovali na Soči i Piavi, Galiciji i Karpatima , ali i na Dunavu, Savi i Drini. Poznat je antologijski detalj iz prvih mjeseci Prvog svjetskog rata (Cerska bitka), kad su Srbi s desne obale Drine izvikivali : „Švabe, predajte se!“, da bi zabezeknuti slušali poruke iz suprotnog tabora, s druge obale rijeke : „Nije srpsko predavati se ...“

U Titovoj Jugoslaviji, a tragom sintagme „jugoslovenski patriotizam“, koja još nije sadržavala razvodnjenu konotaciju, posebno ne kod Srba, odrednica „zemljak“ počinje da se kruni i redukuje na republičko-pokrajinsku pripadnost. Na omladinskim radnim akcijama, te naročito u JNA, druženje po zemljačkoj liniji se pretežno iscrpljuje po federalnim šavovima bivše nam zajedničke otadžbine. Istina, ali rijeđe, i po regionalnoj pripadnosti – Bosanci, Hercegovci, Krajišnici, Šumadinci, Crnogorci, Lale, Dalmatinci, Zagorci, Slavonci, Sandžaklije... Ovdje je zajednički jezik predstavljao ključnu komunikacijsku kopču za identifikovanje. Otuda je zemljački kod nedovoljno upražnjavan kod Makedonaca i Slovenaca, a bio je faktički nepoznat kod neslovenskih etničkih zajednica unutar bivše Jugoslavije.

Tragični ratovi i krvavi kermes na Balkanu stvorili su silne animozitete među bliskim i srodnim narodima. Našim zapadnim susjedima, kad se spomene pripadnost Balkanu, kao da im se zdrav zub vadi, mada Hrvatska i geografski, po Cvijićevoj definiciji, velikim dijelom pripada Balkanu. Prave se vještačke podjele jednog jezika sa više varijeteta. Tragikomičan je bio pokušaj izbacivanja srbizama iz hrvatskog jezika, od čege se nevoljno odustalo, jer se ispostavilo, ako bi eliminacija srbizama bila do kraja izvedena (oko 60 odsto fonda riječi), ono što bi ostalo, uprkos novogovora i čudesnih konstrukcija tipa samokrijes, zrakomlat, dalekovidnica, krugovalna postaja, nogostup i sl., teško se može podvesti pod sintagmu „hrvatski jezik“. Ili, „za nas će srpska književnost biti isto što i islandska“, svojevremeno je izjavio jedan narogušeni hrvatski književnik.

U mom rodnom Sarajevu pravili su se indeksi zabranjene prekodrinske muzike. Niko ne spori kako je turbo-folk kič, ili meta-art, ali se ne može negirati njegova socio-kulturna i kulturološko-antropološka funkcija. Turbo-folk caruje s obje strane Drine, jer počiva na jedinstvenoj orijentalnoj tradiciji i matrici. Otuda je svaka politička instrumentalizacija muzike jedan duboko necivilizacijski čin. Turbo-folk nije mrzak ni u zapadnom susjedstvu. Kafane i diskaći su u znaku Seke i Cece i ostalih prekodrinskih perjanica. U tom kontekstu je ilustrativan primjer Severine. Njena „Moja štikla“, u muzičkom aranžmanu Gorana Bregovića. Na zaprepaštenje hrvatskih čistunaca ova turbo-folk doskočica predstavljala je Hrvatsku na Eurosongu. Opet u “desnom tisku”, ovaj muzički uradak opisan je kao folklorni pornić koji “kombinira različite tehnike, u kulturološkom luku od Imotskog i Sinja do Čačka”, što je zapravo priznanje tezi o gotovo identičnom mentalnom sklopu, jer je iznjedren iz bliskih ili srodnih etnija.

Objavljuju se knjige koje definišu našeg jedinog Nobelovca, kao anti-muslimanskog i anti-bošnjačkog pisca. Jedan akademik izjavio je kako je Njegoš nanio više zla Bošnjacima i Bosni nego sve vojske koje su je poharale! Drugi intelektualac, iz prvog bošnjačkog safa, ostao je upamćen po izjavi, kako mu je bliži brat po vjeri iz Malezije i Indonezije, nego komšija inovjerac! Treći je sročio pjesmu “Bosna”, čiji zadnji stih glasi :

„Izuj obuću kad prelaziš

Koranu, Glinu

Savu i Drinu

Operi noge u rijekama

Bosna je ćilimom zastrta“

Do danas nisam uočio suvislu reakciju na ovu dubioznu pjesničku parabolu, čije poruke sugerišu, kakva se Bosna priželjukuje ...

Srećom, led je počeo da puca, kao u Čuhrajevom antalogijskom filmu “Čisto nebo”.

Jedna vrijedna inicijativa krenula je iz Sarajeva 2002. godine. Pokrenute su Sarajevske sveske. U uvodniku prvog broja, glavni i odgovorni urednik, Velimir Visković, književnik iz Zagreba, na jednom mjestu jasno kaže, kako ovaj projekat „nije stvaranje platforme za političku rekonstrukciju Jugoslavije“, dodajući kako „ne pristaju na ideju da se autentični nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika među susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi“. Sveske uspješno nastavljaju svoju misiju oživljavanja pokidanih kulturnih, prvenstveno književno-literarnih veza. Sličnu misiju ostvaruje i mostarski Status, “magazin za političku kulturu i društvena pitanja”, koji je tematski uglavnom fokusiran na BiH, ali sa refleksijama na bh. okruženje.

U opticaju je i regionalno knjižarstvo, uz sajmove knjiga u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Uprkos žestokim kritikama u “desnom tisku”, zagrebačka izdavačka kuća Durieux objavila je knjigu “Nebolomstvo”, panoramu srpskog pjesništva 20. vijeka. Projekat je dijelom finansiran od nadležnog minstarstva. Zvuči gotovo nestvarno. Književe nagrade se dodjeljuju piscima iz susjedstva (Sanja Domazet u Tuzli).

“Karaula” je filmski projekat koji je udružio filmadžije iz cijele bivše Jugoslavije. U promociji filma je uključen i čuveni Titov Plavi voz, postrojeni pioniri s crvenim maramama oko vrata i titovkama na glavi, te s crvenim karanfilima u rukama. Nestvaran, ali indikativan prizor.

Uveliko se rade zajedničke TV produkcije. Javni emiteri u Srbiji i BiH razmijenjuju programe. HRT se još nećka, ali zato uskače TV Nova, kao koproducent sa FTV. Serija „Lud, zbunjen i normalan“ obara rekorde po gledanosti u regionu. TV Pink sa sestrinskom u BiH je trenutno najgledanija komercijalna TV kuća u BiH. Razmijenjuju se pozorišne predstave. Lovorike na festivalima pripadaju gostima iz susjedstva. Glasanje na Eurosongu je zasebna priča, što sve upućuje kako je riječ o jedinstvenom socio-kulturmom prostoru, koga nastanjuju – zemljaci.