Medijski terorizam i novi(nski) napad na istinu

Medijski terorista je ispalio pucanj na ambasadu istine. Opet su u pitanju američke žrtve, ovaj put američka ambasada u Bosni i Hercegovini, a napadač „srpski terorista“, kako je u njuroškom Dejli njuzu označen Mevlid Jašarević, pripadnik radikalnog islamskog pokreta, koji je juče pucao na Ambasadu SAD u Sarajevu. Juče je jedan vehabija pucao na američku ambasadu, a već danas je on „srpski terorista“. Namjerno ili slučajno američki mediji ponovo iskazuju neznanje o elementarnim stvarima kao što je razlikovanje geografski i nacionalno-vjerskih odrednica nečijeg identiteta.

U Srbiji ne žive samo Srbi, postoje i nacionalne manjine, pojam na kome tako revnosno insistira savremena demokratija čiji je najveći emiter danas upravo Amerika. Stavljanje etničke odrednice ispred teroriste znači da taj terorista pripada jednom narodu, što je u slučaju „srpskog teroriste“ očita neistina, budući da nema sumnje da terorista koji je izveo napad nije Srbin. Od svih etiketa koju su nam zalijepili samo nam je nedostajala ova, da smo i teroristi. Nema medijske etike, imaju samo medijske etikete koje ne treba da se lijepe na robu, već na robove. Stvar je jasna, da biste na nekoga zalijepili etiketu, morate ga prvo pljunuti, logično.

Namjerna ili ne, ova greška nastavlja sa negativnim kreiranjem medijske slike srpskog naroda, čije smo efekte imali prilike da osjetimo u bliskoj prošlosti. Bodrijarovski koncept simulakruma i simulacija mi smo upoznali u praksi. U eri u kojoj medijska stvarnost vrlo uspješno supstituiše pravu stvarnosti, dešavaju se ovakve greške. Novak Đoković je hrvatski teniser, a Mevlid Jašarević je srpski terorista, dabome, ne može nešto pozitivno predstavljati Srbe i Srbiju, za njih je u američim medijima izgleda rezervisana samo negativnost.

Neko će reći da je to iz neznanja i da je kao takvo slučajnost. Međutim, „desi se da centrala pogreši jednom, ali ne sto puta.“ Ovo se toliko puta ponovilo da više možemo govoriti o pravilu nego o slučajnosti. Doduše, četnici imaju bradu i teško se mogu razlikovati od vehabija. Oni nisu bili loši dok su spasavali američke pilote u Drugom svjetskom ratu, ali su se najednom pokvarili. Sve što se ne čuva u Američkom frižideru obavezno se pokvari.

Američki medijski slikari danas slikaju mrtvu prirodu od takvih namirnica, ali po svemu sudeći slabo gledaju u postavljene modele. Samo „velika jabuka“ treba da bude zelena. Sve ostalo mora biti trulo.