Mic po mic, evropski vic

“To je onaj čuveni vic sa miševima na kojima se vrše eksperimenti u Briselu. Jedna eksperimentalna grupa miševa pije viski, druga konjak, treća votku, a četvrta šljivovicu. Ova prva grupa koja je pila konjak, oni su se bacili u raskalašne delatnosti, radovali su se više nego što je uobičajeno, pevali francuske šansone i živeli jedan potpuno opušteni život u svojim eksperimentalnim uslovima. Ova druga koja je pila viski bila je vrlo nervozna, čak su bili nervozni i prema sebi i širili agresiju levo desno po tom globalnom mišjem svetu. Ova treća koja je pila votku, to je ravno ponašanje, bez reakcije. A grupa koja je pila šljivovicu, učinili su veliko iznenađenje pred eksperimentatorima. Prišli su ivicama kaveza, uhvatili za rešetke i počeli da govore mac, mac mac...“ (Boris Tadić, predsjednik Srbije)

Reci vic – otkopčan ti šlic. Slušajući nedavno vic koji je u slavljeničkom raspoloženju ispričao predsjednik Srbije, mogao sam da se prisjetim ove skoro zaboravljene dječje šale. Naravno, nije predsjedniku otkopčan šlic, daleko bilo. Ali državi kojom upravlja sigurno jeste. Možda se čak i pokvario od čestog otkopčavanja, ali to ne treba da nas brine, jer dobijanjem statusa kandidata mi ćemo dobiti dosta toga i zato smo na pravom putu. To je, dakle, taj „evropski korak – dobar za sve“. Na tom putu krećemo se mic po mic. To, takođe, može biti dobar vic. Možda čak i bolji od onoga koji je ispričan kako bi se opisao inat kao bitna crta našeg karaktera. Otkopčan šlic bi tako mogao biti spoljno-politička platforma i sintagma srpske diplomatije.

Vic koji je ispričan zbog svoje istinitosti je možda više strašan nego što je smiješan. Naime, to što je taj vic našem predsjedniku ispričao predsjednik jedne evropske države može nas više zabrinuti nego po svojoj prirodi nasmijati, ali je u izvjesnom smislu i poučan. Istinu da smo za briselske naučnike eksperimentalna grupa miševa, ne možemo ublažiti humorom, pa to izgleda moramo, činiti šljivovicom, da bismo, ničeanski rečeno, preživjeli istinu. A istina je da oni koji piju viski „šire agresiju levo i desno“, što će reći i na zapad i na istok, ali ne samo „po tom globalnom mišijem svetu“, nego i po globalnom ljudskom svijetu. Eksperimentatori su diktatori ili diktatori su eksperimentatori.

U svemu tome, dakako, ima i ironije. U čemu se ona ogleda? Ogleda sa na straklima evropskih zgrada, savremenih zdanja političke arhitekture, dok ipred njih stoji čekajući, ona se trudi da popravi frizuru. Predsjednik je ispričao vic kako bi istakao i dočarao srpski inat. Međutim, Srbija je upravo svojim odnosom prema Evropskoj uniji dovela u pitanje njegovo postojanje inata u svom mentalitetu. Nismo zbog toga sigurni da li inat uopšte kuca kao srce našeg mentaliteta. Sve i da kuca, broj otkucaja je na najnižem mogućem nivou, pa mu vjerovatno i nije do šale u trenutku kad se odvaja od svog identiteta, kao što se duša rastaje od tijela. Eto onda mogućeg odgovora, zašto predsjednik o srpskom inatu priča, na neki način, pohvalno. Zato što nadasve zna red i kulturu, pa o mrtvima priča sve najbolje.

Ali mi ne živimo „potpuno opušteni život u svojim eksperimentalnim uslovima.“ Mi smo miševi i treba možda da povjerujemo da su Tom i DŽeri istiniti likovi i da njihov odnos u stvarnosti odgovara odnosu koji imaju u crtanom filmu. Narod koji povjeruje u takvu priču, potvrđuje svoju infantilnost.

Ipak, povrh svega, mislim da vic čak nije ni iscrpljen do kraja, te ga zbog toga treba i proširiti. Prvo, treba reći da su miševi pili u hotelu sa jednom zvjezdicom. Drugo, ostalo je nedorečeno jedno pitanje koje je vrlo značajno za briselski eksperiment i to istraživanje u cjelini. Naime, kako se miševi napijeni od konjaka, viskija, votke i šljivovice, razlikuju u mamurluku? Pa oni koji su pili konjak, viski i votku, njih boli glava, dok ove što su pili šljivovicu boli srce. Zbog prodate i proprijene đedovine.