Zamrznuti konflikt, ili "umereno rodoljublje" - odgovor Bošku Mijatoviću

 Nedavno je gospodin Boško Mijatović na svojem blogu nedavno objavio zanimljiv tekst,[1] koji zaslužuje ozbiljniji osvrt, zato što je reprezentativan za dobar dio srpske inteligencije, naročito oneidejno smješteno na sredokraći između principijelno nacionalne, mondijalističke i spram vlasti uslužno-«analitičarske» struje. On kaže:

Na stranu potpuno slobodno učitavanje u Kovićev tekst, ovdje je značajnije to što se već u ovim riječima nazire autorov nesporazum sa shvatanjem o pravednom i s međunarodnim pravom usklađenim rješenjem kosovskoga pitanja. «Puna suverenost Srbije» nad pokrajinom ne isključuje se sa kompromisom – bez obzira na to što zapadnjačko-vučićevska propaganda svojski radi na stvaranju suprotnog utiska, jer mimo onoga što je unutrašnjepravno i međunarodnopravno omeđeni okvir dopuštenoga rješenja spora između srpske države i pobunjenog dijela albanske manjine u Srbiji – a to je da KiM ima ostati u sastavu matične države, (gotovo) sve drugo ostaje otvoreno za pregovaranje. Doduše, tzv. «suštinska», tj. «najveća moguća autonomija», koju su neki s naše strane svojevremeno pominjali kao moguće rješenje, već smo imali – od 1968. do 1989, kada je takva autonomija, koja je korišćena zaetnocentrično-šovinističko majorizovanje Srba od strane Albanaca, uz institucionalno pokrivanje svakodnevnog tihog albanskog terora nad Srbima, s ciljem njihovog iseljavanja, takođe nije rješenje. Kompromis, dakle, treba biti nađen negdje u prostoru između Miloševićeve suspenzije autonomije i albanske «države u državi», koja bi, kada bi se u nekoj varijanti ponovo uspostavila, nema sumnje,ponovo bila zloupotrebljena.

Takvo, istinsko kompromisno rješenje i pravno i politički je moguće. Da li je ono «realno», upitaće se zakleti «realisti», u koje, čini mi se, spada i gospodin Mijatović? Ako budemo apsolutizovali albansko i zapadnjačko nepristajanje na pravi kompromis, relativizovali sopstvene državno-nacionalne interese, čitavu stvar ćemo unaprijed izgubiti. Naime, onaj ko više drži do težine protivnikovog stava nego do svoga, obično ne dobija išta drugo osim poraza. Pravi kompromis nikada neće dobiti onaj ko bude bagatelisao svoje stanovište i svoje težnje, a pokazivao strahopoštovanje pred onim što protivnik hoće – zbog toga što je on «odlučan», ili zato što iza njega stoje «moćnici». A upravo to radi Vučić, koji «kompromisom» naziva prilično nespretno maskiranu kapitulaciju.[2]

Dodatni je problem to što i «umereniji deo rodoljubive struje», kako g. Mijatović sebe naziva – a nema razloga da mu u tome ne vjerujemo – nesvjesno dolazi na suštinski istu poziciju. Tada je nejasno šta bi bila razlika između Vučićevog «zamazivanja očiju» i prihvatljivog «kompromisa» za «umerene rodoljube». Dobiti nešto više od «minimalne korekcije granice u nekom sektoru», što je, očigledno, «zamazujuća» perspektiva koju nudi Vučić? Ali suština ovakve pozicije tada bi bila samo u sljedećem: «Mi bismo trgovali bolje od Vučića.» Teško možemo da zamislimo pogrešniji stav – ne računajući one svjesno izdajničke.[3]Ako se krene u trgovinu načelima, naročito u «radnji» koju drži Zapad – izgubićete «kapital» koji sobom nosi načelnost (ne samo moralna nego i to što je i važeće međunarodno pravo «na srpskoj strani»), a dobićete mrvice – i «zamazane oči» pride. Upravo to radi Vučić, doduše po svoj prilicine stoga što mu izmiču neki momenti srži kosovskog pitanja, već zato što je onima koji su ga, kao «preobraćenog» radikala, pripustili na vlast dužan izvjesne usluge...

Da pozicija g. Mijatovića, a vjerovatno ne samo njegova, konvergira sa Vučićevim kosovskim aktivnostima, više nego što bi mu/im to možda bilo drago, proističe iz sljedećeg zaključka:

«I šta će biti? Ko zna. Ukoliko bude razuma na albanskoj strani – pristojno razgraničenje[podvukao Č. K]bi moglo da bude moguće. A ukoliko ga bude samo na srpskoj (plačljivi Vučić), tada bi moglo doći do vrlo nepovoljnog ishoda po Srbe odnosno da Albanci dobiju sve, a Srbi...»

Albanci treba da dobiju skoro sve u teritorijalnom smislu, Srbi neke mrvice od svoje pokrajine, pri čemu bi se zauzvrat i trajno odrekli svoje državno-nacionalne postojbine

–A šta Srbi, gospodine Mijatoviću – «Srbi ne dobiju ništa»? Pa ne ponavlja li upravo Vučić da je srž njegove ideje «kompromisa» da ne može biti ako«Albanci dobiju sve, a Srbi ništa», već – to je naš dodatak – Albanci treba da dobiju skoro sve u teritorijalnom smislu, Srbi neke mrvice od svoje pokrajine, pri čemu bi se zauzvrat i trajno odrekli svoje državno-nacionalne postojbine. Zašto bi, međutim, Albanci pokazivali «razum», ako svojim nerazumnim ponašanjem spram srpskih pregovarača, bilo da ih predstavlja «plačljivi Vučić» (uzgred, ne mislim da su Vučićeve grimase, njegova estetska [ne]padljivost i slično podobni za komentarisanje ujavnim tekstovima)ili neko drugi, recimo neki «nezaplakani», mogu dobiti sve. Tada bi iz albanskog ugla bilo «razumno» biti «nerazuman», zar ne? «Razum» na srpskoj i «nerazum» na albanskoj strani neobično se dopunjuju, i bez sumnje vode potpunoj albanskoj pobjedi.

I, što je još važnije,nema «pristojnog razgraničenja» Srbije od sebe same, gospodine Mijatoviću, jer to predstavlja gaženje državnog dostojanstva, kojim se ne trguje, jer ne može se ostati 20% pa ni 50% dostojanstven. Sve što je manje od 100% – a Vučić nam nudi, koliko saznajemo, u najboljem slučaju desetopostotni povraćaj otete teritorije (bez Gazivoda, «Trepče», vjerovatno i uz davanje dijela teritorije središnje Srbije), te, sljedstveno, desetopostotno «dostojanstvo» – zapravo je ravno nuli. Šta je u ovakvim stvarima ispravno to nam govore načela i orijentisanje spram njih, a ne «magle» poput «Srbija neće biti ponižena» ili «razgraničenje» mora biti «pristojno». Biće ponižena ako ne bude branila svoju cjelovitost, tj. ako bude pristala na bilo kakvo (samo)razgraničenje.U praktičnoj izvedbi sporazuma s Albancima moglo bi se, eventualno, i ako baš nema druge, tj. ako bi nas alternativa očigledno i neposredno mogla skupo stajati, negdje, «na sitno», odstupiti od onoga što je nedvosmisleno ispravno, ali to se ne smije učiniti gaženjem unaprijed principijelne pozicije i strategije pri formulisanja sopstvenog stanovišta prema pitanju okupiranog KiM.

Koja je razlika između Vučića i onoga što predlaže g. Mijatović? To što potonji misli da bi bolje trgovao sa našim protivnicima srpskom državno-identitetskom djedovinom?

Koja je razlika između Vučića i onoga što predlaže g. Mijatović? To što potonji misli da bi bolje trgovao sa našim protivnicima srpskom državno-identitetskom djedovinom? Principijelne razlike, dakle, nema, a pitanje je da li bi g. Mijatović, ili oni koji misle kao on, na Vučićevom mjestu, i na ovakvim osnovama, izborili nešto više. To nije personalno, već principijelno pitanje – trgovina državno teritorijom je ne samo pravno i moralno nedopustiva nego je u uslovima u kojima se nalazimo čak i pragmatički posmatrano vrlo štetna. Ako mislite da je takva trgovina dopustiva, onda ne ometajte Vučića u «unutrašnjemdijalogu», pustite ga da završi posao – on sada svakako mnogo više od svih, pa i od «umerenih rodoljuba»,ima iskustva u šibicarenju državom, narodom i identitetom.

Zar nijesmo ništa naučili od pogrešnih pokušaja trgovine slabijega koji ima u rukama adut načela, sa mnogo jačima od sebe? Kada je Milošević odustao od Slovenije, na Zapadu je to protumačeno da on hoće tzv. «veliku Srbiju», i tada su odlučili da brane «teritorijalni integritet» nelegitimnih Brozovih unutrašnjih granica, sa za nas poznatim ishodima...

Uzgred, s vučićevsko-mijatovićevskim «realizmom», koji potcjenjuje svoje poziciju, a precjenjuje protivničku, odnosno preuvličava težinu moći, a umanjuje vrijednost ispravnoga i moralno obaveznoga u stvarnosti,  teško da bismo u prošlosti izvojevali ijednu pobjedu. U stvari, vjerovatno ne bismo ni opstali, već bismo bili pretopljeni u nešto drugo, uz kolektivnusvijest koju ne bi svakodnevno «žuljao» etos slobode. A takvih etnosa i entiteta ima podosta – dovoljno je samo da osvrnemo oko sebe. Da smo bili ovakvi «realisti» 1389, 1804, 1815, 1914 i, ne zaboravimo, 1999. – jednostavno više ne bismo postojali kao politički narod, čak vjerovatno ni biološki, ako se pod postojanjem ne računa beslovjesna biomasa, što od nas vjerovatno žele da naprave određeni krugovi na Zapadu, preko svojih ovdašnjih, radikalnih proevro-atlantskih «oruđa koja (svašta) govore» (ne mislim ovdje na g. Mijatovića, da ne bude nikakve zabune). Druga je stvar zašto su od nas stalno traženi podvizi kakvi od drugih nijesu, i kakvi bi malo ko uspio da izvede – zarad gologa opstanka.

Šta je zapravo pozadina ovakvoga «realizma»? Uzgred, gospodina Mijatovića ne poznajem, ali mi djeluje kao nekoko ovakvom retorikomnamjernoskriva nešto suštinski drugačije, kao što čini Vučić – a to je izdaja države i naroda. No to ne isključuje da bi rezultat praktične primjene ovakve pozicije u praksi mogao biti sličan intencije Vučićeve kosovske politike. Po svemu sudeći, Mijatović ima jednu zajedničku premisu s Vučićem i Dačićem: uvjerenje da Zapad neće nikad povući priznanje Kosova. Vrlo moguće. Nekome će ovo zvučati drsko, ali na ovo se može, štaviše mora, uzvratiti jednostavno: Pa šta? Da li je namjera SAD i Britanije da drže jedno polje, Kosovo i Metohiju, na globalnoj «šahovskoj ploči», da li je namjera Njemačke da i dalje radi na ispunjavanju kajzerovsko-hitlerovskog nasljeđa u Jugoistočnoj Evropi važnija i teža od namjere jednog starog evropskog istorijskog naroda da uopšte opstane? Ako oni odustanu od KiM, tj. ako im se u tome «pripomogne», možda će u tom trenutku oni biti samo malo manje moćni. A ako mi odustanemo od KiM – odustali smo od sebe, čime bismo bespovratno krenuli putem koji bi se završio našim nestankom.

Mi možemo biti oni Srbi koji jesmo i bez KiM u faktičkom sastavu RS, ali to ne možemo ostati bez gubitka svog istorijskog identiteta, čak možda i mogućnosti da opstanemo u povijesti, ukoliko se – i u sebi i pred svima – odreknemo one zemlje i onoga događaja koji su nam dali potonje pamćenje i potonji identitet.

Ništa, osim gologa opstanka, ne smije da nam do daljnjega bude važnije od reintegracije Kosova i Metohije ustvarnopravni sistem Srbije. Konačno, vraćanje KiM jeste pitanje opstanka, jer mi smo postali Srbi kakvi i danas jesmo – ili bi to trebalo da budemo – s pojavom kosovske (zavjetne) samosvijesti, i to bijasmo sve dok sanjasmo sebe opet na Kosovu. Mi možemo biti oni Srbi koji jesmo i bez KiM u faktičkom sastavu RS, ali to ne možemo ostati bez gubitka svog istorijskog identiteta, čak možda i mogućnosti da opstanemo u povijesti, ukoliko se – i u sebi i pred svima – odreknemo one zemlje i onoga događaja koji su nam dali potonje pamćenje i potonji identitet.

I uostalom, uopšte nam nije potrebna «propast Zapada» da bismo pomakli njihovu OVK-figuru sa našega Kosova-polja. Kada se priča o ovakvim temama valja se sjetiti svoje prošlosti. Da li je bilo «realno» da će Turci sami otići sa srpske zemlje, gdje su nezvano počeli da dolaze od XIV stoljeća. Da li je Zapad „odobrio“ Prvi srpski i da li mu se radovao? Ne, nipošto. Jedina sila koja ga je pozdravila i koja ga je višestruko podržavala, bila je, da oproste srpski evropejci – Rusija. Da li je svima na Zapadu odgovarao Balkanski savez kojim je 1912. Turska gotovo istjerana iz Evrope? Moćnim Austrougarima i Njemcima svakako nije, ali to se ipak desilo. Da li je Zapad sada podjednako moćan kao 1999? Pitajte Krimljane i Sirijce.

Čemu prizivanje «junačke» prošlosti kada je «prošlo vrijeme ratova», kada «više niko ne želi ratove», uzvratiće, hipotetički, iziritirani srpski evropejac (ne i g. Mijatović?)? 1991, kada su Hrvati izazvali rat u Hrvatskoj, 1992. muslimani i Hrvati u Bosni i Hercegovini, i 1998. kada su to učinili Albanci na KiM, nijesu toliko daleko iza nas. Nijesam siguran da se u Sarajevu i Zagrebu nikome ne bi ratovalo kada bi im se sa Zapada dao mig da vojno likvidiraju Republiku Srpsku, a o tom scenariju se ne govori od juče. Šta bismo u Srbiji tada radili – upotrebili ovlašćenja zemlje-jemca Dejtonskog sporazuma, pomogli svojim, shodno Dejtonu, razoružanim sunarodnicima preko Drine, ili bismo gordo uzviknuli: «Prošlo je vreme ratova!»

Poduka za ono što treba da radimo sada leži u našoj prošlosti, ako budemo znali da je iščitivamo. Druga je stvar ako neko smatra da mi, poslije «lobotomije» jugoslovenstva u HH stoljeću, možda više nijesmo moralno-identitetski isti narod kakvi su bili nekadašnji Srbi, koji su stajali na braniku pravde, slobode i opstanka. Možda je to tako – mada sam siguran da i dalje ima puno Srba koji nijesu upodobljeni ovoj istini i koje bi bilo stid i za one koji su joj upodobljeni i za sebe same; ali tada nam možda, da još jednom naglasimo, nema ni spasa niti opstanka. Nadam se da će «pošteni» srpski evropejac, tj. onajkoji nije srbofob ikojem savjest ne radi na pogon stranih fondova, moći da prihvati da ima Srba koji, eto, ne bi da ih nestane, i koji bi učinili sve što mogu – nasuprot prijetnjama spolja i neslaganjima i ometanjima iznutra – da očuvaju opstanak sopstvenog naroda.

Nejasno je takođe zašto u hipotetičko-ironičnni scenarij «propasti Zapada», posebno u Jugoistočnoj Evropi, uključivati Kineze, a Ković je samo pomenuo notornu činjenicu da živimo u vremenu kada se mijenja odnos geopolitičkih snaga. Ima li neka bliža i zainteresovanija sila, ili je neko trajno fasciniran viškom premoći Zapada iz devedesetih, što nam se tako izobijalo o glavu, i nemoći Rusije u istom razdoblju? No sada više nije tako. Uostalom, kao što rekoh – pitajte Krimljane, Sirijce i stanovnike Donbasa, slobodnog od ukrajinske fašističke čizme. «Nije malo, mada ni previše», što bi rekao g. Mijatović. A moglo bi biti još više, ako Zapad/SAD nastave s nerazumnom inercijom vođenja avanturističke politike unilateralnog intervencionizma, kao da su devedesete, i kao da više nema ko da se suprotstavi njihovoj bezočnosti. U sva tri pomenuta slučaja, uz pomoć kontrareakcije Rusije nastajalo je novo faktičko stanje, drugačije od onoga koje su projektovali američki intervencionisti. Istina, to svakako nije «propast Zapada», ali Sirijcima Krimljanima i Donbašanima – dosta. Ni nama Srbima ne treba više – samo da «ostanemo «edan na jedan» s pobunjenim Albancima na KiM. Mi ne možemo sebi skinuti s vrata Zapad, ni kada je riječ o KiM, ali Rusija može, ako mi budemo neodustajno nastojali na vraćanju svoje okupirane zemlje, i ako budemo imali iskren stav prema samoj Rusiji. A tada će kosovskometohijski Albanci pregovarati, osim ako ne žele reintegraciju u ustavnopravni sistem Srbije drugačije do «milom».

Stvari su kada je riječ o KiM zapravo neobično jednostavne. Najveće zlo kojem može biti izložena jedna zemlje jeste otimanje teritorije i uništavanje stanovništva. Zapad nam otima teritoriju KiM, s koje je, preko svojeg albanskog oruđa na terenu, otjerao većinu Srba. Iz toga može da se izvede samo jedan zaključak: Zapad, ili onaj njegov dio koji u tome učestvuje (ne i, recimo, Španija), sve dok u tome učestvuje – nama je NEPRIJATELj. Zato mjera cjelokupne naše spoljnje politike ubuduće i ubuduće treba biti odnos stranih zemalja prema problemu KiM, najvećem problemu i najvišem prioritetu Srbije. Kao što su nam neprijatelji glavni pokrovitelji otmice KiM, tako saveznici treba da nam budu oni koji su ne samo protive toj nečasnoj otimačini nego koji će biti voljni da nam pomognu da vratimo KiM. To svakako nije Kina, ali to može biti Rusija, ako se oslobodimo od briselskih mantri, koje nam ne slabe samo poziciju na KiM nego i na čitavom području bivše Jugoslavije, gdje je razbijanjem jugoslovenske države otvoreno akutno srpsko pitanje.

Rusija nam, naravno, ne može vratiti KiM, ne može to učiniti za nas, ali nam može pomoći da mi to učinimo; ne tako što će ona postati moćnija od cijeloga Zapada. Ali, dozvolićete, ni Srbija i Crna Gora nijesu bile moćnije od Germana 1912, pa ipak su oslobodile staru Srbiju i Makedoniju. Ne zaboravimo, Raška će uvijek biti bliža Kosovskoj Mitrovici, a Niš Prištini, nego što će okupirana srpska pokrajina biti blizu i bliska prestonicama zemalja-pokrovitelja okupacije. To se jednog trenutka mora iskoristiti – ili za prave pregovore o albanskoj autonomiji unutar Srbije, ili za ono što slijedi uzurpatoru tuđe zemlje kada ne želi pregovarati.

U prilogu g. Mijatovića naročito nas zbunjuje sljedeći stav: «[j]er će rezolucija 1244, kako sada ide, otići u zaborav čak i pored zvaničnog Putinovog stava u njenu korist. Jer, iza stava o 1244 nikada nije stajao neki razuman plan.» A kako to «sada ide»? Mislite li, g. Mijatoviću, na udruženo zapadnjačko-albansko-vučićevsko ignorisanje Rezolucije 1244 (Vučić ju je čak u više navrata i lažno predstavljao i tumačio) sračunato na konačno rješenje kosovskog pitanja u vidu nepovratnog priznanja otetetog dijela srpske teritorije kao samostalne države? Ako i midopustimo da, tobože, «tako ide» s Rezolucijom 1244, onda će tako i otići KiM. Pošto nam je to jedini oppipljivi međunarodnopravni «adut», bašmi bismo morali da neprekidno pominjemo Rezoluciju 1244 – čak i da Rusija ćuti o njoj, a srećom sve u tzv. «međunarodnoj zajednici» počesto podsjeća na nju, vjerovatno i sa nekom strateškom namjerom – svakako zbog svojih interesa, ali to nam ide u prilog, zar ne? Nejasno je kako je Putinovo insistiranje na Rezolucija 1244 dokaz za to da ona neminovno ide u zaborav – osim ako to nije stoga što je «jasno» da je Rusija nepovratno «propala», kao što je podjednako «jasno» da Zapad nikada neće izgubiti svemoć?

Okvir za takav kompromis je dat – a to je da Pokrajina mora ostati u sastavu SRJ, odnosno Srbije. To je rezultat junačke odbrane iz 1999, zahvaljujući kojoj je Rusija mogla da ubaci neke važne odredbe u Rezoluciju 1244

Na koncu, ne slažemo se sa tvrdnjom da iza Rezolucije1244 «nikada nije stajao neki razuman plan». Istina, 1244 je rezultat kompromisa Zapada i Rusije u vrijeme agresije 1999, i to je najviše što su Rusi u vremenu kada su kao država bili na koljenim mogli da izbore za nas pred univerzalnom međunarodnom organizacijom. Iz duha i slova Rezolucije 1244 proističe da zbog faktičke nemogućnosti mirne kohabitacije albanske manjine i srpske vlasti s teritorije pokrajine treba privremeno udaljiti jugoslovensku vojsku i policiju – ne i sve organe srpske/jugoslovenske vlasti, pa otud oni famoznivojnici i policajci, koje NATO, pod maskom UN, nikada nije pustio nazad na KiM – da bi se dala prilika da u vjerodostojnim pregovorima između ovlašćenih predstavnika albanske manjine i srpsko-jugoslovenske države dođe do istinskog kompromisa. Ponavljamo, okvir za takav kompromis je dat – a to je da Pokrajina mora ostati u sastavu SRJ, odnosno Srbije. To je rezultat junačke odbrane iz 1999, zahvaljujući kojoj je Rusija mogla da ubaci neke važne odredbe u Rezoluciju 1244.

Šta se u praksi dešavalo? Zapadu nije ni na trenutak na pamet padalo da poštuje išta od duha i slova Rezolucije, ne računajući onaj dio Kumanovskog sporazuma, koji predviđa napuštanje svih jedinica VJ i MUP. Pošto SRJ i RF nijesu imale instrumente – čitati: silu – da na terenu primoraju «mirovnjake» i civilnu misiju UN na poštovanje rezolucije 1244, ovi su sve vrijeme radili na dovršetku onoga što su započeli s agresijom 1999. – da od Srbije otmu KiM. I sada dolazimo do ključnoga momenta. Kako Zapad, koji je od samoga početka defacto preuzeo poluge moći UN na KiM (i to je rezultat asimetričnog kompromisa Rusije i agresorā u SB 1999), 20 godina izbjegava sprovođenje odredaba Rezolucije, i kako je to razdoblje dalo više nego dovoljno vremena da se započnu i završe pregovori unutar njome predviđenih okvira, te kako su u međuvremenu albanski pobunjenici drastično pogazili njene odredbe proglašenjem nezavisnosti od matične države, uz podršku zemalja-agresora, to Srbija može smatrati da ni kod Albanaca niti kod Zapada ne postoji nikakva volja za pregovorima o albanskoj autonomiji unutar Srbije, u međunarodnopravno utvrđenom okviru. No kako dotična rezolucija i dalje jamči neodvojivost KiM od Srbije, Srbija treba da

1. proglasi okupaciju KiM,

2. sačeka povoljne međunarodne prilike da bi ovlašćene predstavnike kosovskometohijskih Albanaca dovela za pregovarački sto, pod pomenutim uslovima

3. ukoliko ne bude moguće osigurati saglasnost Albanaca iz pokrajine za pregovore pod tim uslovima – oružanom silom reintegrisati KiM u ustavnovpravni sistem Republike Srbije.

Prvu stvar treba uraditi odmah, tj. to je trebalo uraditi čim su odmetničke vlasti sa KiM proglasile nezavisnost, poslije čega je usljedilo priznavanje od strane zapadnjačkih država. Što se tiče drugih dviju tačaka, na ispunjavanje uslova za njih treba čekati, odnosno danonoćno raditi, stavljajući do znanja zemljama-agresorima, koje su pokrovitelji lažne nezavisnosti KiM, da će Srbija čekati koliko god bude trebalo i nesumnjivo dočekati svoj trenutak. Politički i vojni pokrovitelj ovakvih nastojanja Srbije bila bi Rusija. Na taj način Srbija bi bila osigurana od eventualnog ponavljanja agresije i od gušenja sankcijama, kao devedesetih.

Uzgred, pitanje je da li bi Zapadu bilo svejedno kada bi okrnjena Srbija ostala ne samo neintegrisana u njegove političko-bezbjednosne planove i strukture nego i kada bi se ispostavila kao zona otvorenog ruskog uticaja, prvi put otkad ova vodi aktivnu politiku u Jugoistočnoj Evropi, a to je još od doba Petra Velikoga. Kosova i Metohija, njihov povratak, mora, dakle, biti mjera naše spoljnje politike i u budućnosti – i prema neprijateljima i prema saveznicima/savezniku.

«A kada bi ovo moglo da se desi?»–već čujemo nestrpljivi prigovor srpskog evropejca, s neskriveni prizvukom malicioznosti u glasu? To niko ne može znati. Ali ono što sigurno znamo – ako KiM ne budemo tražili natrag i radili sve što možemo da ga vratimo, sigurno ga nećemo vratiti. Isto tako, oni koji koji ga otimaju, skupa s onima koji tu otmicu podržavaju, neće biti u prilici da dovijeka silom održavaju u životu to što je stvoreno protivno pravu, ali i suprotno povijesnom pamćenju, a najposlije i moralu. Taj povoljan trenutak za reintegrisanje KiM, bilo putem pregovora, što je idealno, ili na drugi način, što bi bilo bolnije po obje strane, ali neminovno, budući da je i moralno obavezno – može nastupiti i za nekoliko godina, nekoliko desetina godina, ili još kasnije. Zbog već odavno ustanovljenog «ubrzavanja povijesti», kao i zbog rastućeg opadanja svemoći politike američkog unilateralizma, taj trenutak može kucnuti i prije nego sada uopšte možemo pretpostaviti. Uostalom, nije li žurba albanskih pobunjenih, Zapada i njihovog lokalnog gaulajtera Vučića upravo posljedica saznanja o sve vidljivijem gubitku geopolitičkih pozicija?

No u svakom slučaju, kako god stajale stvari s pitanjem perspektive povoljnog razrješenja pitanja KiM, ono što sigurno ne smijemo da činimo jeste da apsolutizujemosadašnji trenutak, i da smatramo tragičnim ako sada ne razriješimo taj problem, već ostavimo nekim narednim naraštajima na to da uradi na način «kako Bog zapovijeda». Povijest će se zbivati i poslije našega vremena, što ne treba da zaboravimo kada skorojevićki apsolutizujemo Ovdje i Sada. Kao što sam jednom negdje već rekao, budući naraštaji nam možda neće biti zahvalni ako ne riješimo kosovsko pitanje kako treba, ali će nas sigurno proklinjati ako im svojom kompromiserskom brzopletošću kompromitujemo mogućnost da to oni učine.

Gospodo zagovornici veleizdaje, ako jednoga dana preko 50% građana Srbije bude za izdaju KiM, a ne samo 20% (čak i manje, jer ovaj postotak obuhvata i neodlučne) – kao sada, slobodno tada potpisujte šta vam je volja, ako tada još uopšte bude srpske države

Ako po svaku cijenu budemo tražili «rješenje» u ovome vremenu kada nama neprijateljski Zapad još dovoljno čvrsto drži svoje pozicije u Jugoistočnoj Evropi, ono će biti ne samo za nas nepovoljno nego i teško popravljivo. Ako budemo dovoljno sačekali, sigurno će se pojaviti prilika za povoljno rješenje. To bi jedan istorijski narod, u liku svoje inteligencije, morao znati. A dotad? «Kako ćemo dotad živjeti?», pita se srpski evropejac. Tako da politički, ekonomski i u svakom za opstanak i dobrobit ove zemlje relevantnom smislu što manje zavisimo od onih koji nam otimaju KiM.

U krajnjoj liniji, da sebi dozvolimo jeretičke riječi, ako bi predaja KiM bila čin nacionalne veleizdaje, a u to nema sumnje, zašto je tako hitno da se ona počini baš sada? Gospodo zagovornici veleizdaje, ako jednoga dana preko 50% građana Srbije bude za izdaju KiM, a ne samo 20% (čak i manje, jer ovaj postotak obuhvata i neodlučne) – kao sada, slobodno tada potpisujte šta vam je volja, ako tada još uopšte bude srpske države. A dok se to ne desi, a nadamo se i vjerujemo da neće, valja čekati, voditi normalno i prosperitetno ličnu i državnu egzistenciju, znajući da će doći čas, kao što je činila Srbija u XIX, razvijajući se i napredujući, ne zaboravljajući nijednoga trenutka na svoj dug prema porobljenim sunarodnicima u Nišu, Prištini, Skoplju.... Rad za budućnost i promišljanje i djelanje iz predanja, tj. „ekonomija“ i „tradicija“ – kako nas, vidimo, uči naša ne tako davna prošlost – ne moraju se isključivati.

Dogodine – upamet, i na koncu svakako u Prizrenu!

Videti još:

Boško Mijatović:  Razgraničenje sa Albancima? Da, ali ne na Vučićev način