Kuda ide Srbija | |||
Zašto su Srbi omraženi |
četvrtak, 27. april 2017. | |
U zadnje vrijeme, Srbi su primorani da se svakodnevno intenzivno prisjete da su Srbi. Hrvatska koja koketira sa poraženim ideologijama iz Drugog svjetskog rata, vrši uvredu srpskog naroda ostavljajući ustaški intoniranu nadgrobnu spomen-ploču na samom ulazu u Jasenovac. Plus toga, Blajburg je sve češće smatran daleko većim stratištem od Jasenovca. Od Zajednice srpskih opština na Kosovu nema ništa pa Briselski sporazumi sve više liče na kapitulaciju Srbije, Albanci otvoreno govore o formiranju Velike Albanije. Presije Zapada na srpsku vlast da se okani Rusa se pojačavaju. Srpski soroševci ne odustaju od demonizacije vlastitog naroda, a iz nekih razloga, zapadni mediji sve više podržavaju sadašnje spontane i kontinuirane studentske demonstracije u pojedinim srpskim gradovima. Sve u svemu, neprijateljstva prema Srbima ne prestaju, a ovaj tekst je pokušaj objašnjena antisrpskog djelovanja u zemlji i svijetu. Razlozi za omraženost Srba nisu jednostavni, ali se ipak dadu svesti na nekoliko prepoznatljivih elemenata vezanih za državu, naciju, vjeru i ratna zbivanja. Državna, ali ne i nacionalna emancipacija Na Balkanu su Srbi, daleko prije drugih naroda, ostvarili državnu emancipaciju; polovicom 19. stoljeća, imali su svoju državu i ustav. Međutim, državna emancipacija nije za Srbe značila i nacionalnu emancipaciju. Skoro 40% Srba je živjelo van granica Srbije. Jugoslavija je bila jedina zajednica koja je okupljala najveći dio Srba. Ali su se i drugi narodi na istom području htjeli emancipirati (Hrvati, Slovenci, Albanci, Crnogorci, Makedonci, Muslimani). S vremenom, oni su najbrojniji srpski narod doživljavali kao hegemonistički koji je sprječavao njihovo osamostaljenje. U SFRJ, formiranjem šest republika i dvije pokrajine, kao i „republikanizacija“ Saveza komunista“, te konačno ustav iz 1974., značio je uvod u nacionalnu emancipaciju drugih naroda koja se ostvarila (i ostvaruje) uz punu pomoć Zapada. Srbi van Srbije su se, naravno osjećali oštećenima. Bili su na tim područjima ubijani, demonizirani (optuženi da su činili zločine koje nisu počinili) i protjerivani. U nekim su slučajevima, kao reakcija na ono što im se događalo, ponekad uvjereni „da im nitko ništa ne može“, a ponekad poneki i „stimulirani“ izvana, i sami su vršili zloćine (na primjer, Vukovar, Tomašica, Srebrenica). Takvo njihovo ponašanje, uz uobičajene ratne operacije koje, normalno, rezultiraju žrtvama, je bilo „dokaz“ da su Srbi „zločinački narod“, i da nacije u nastajanju imaju puno moralno pravo da se Srba riješe. Naravno, bitke Srba u balkanskoj dijaspori, a bez ikakve strategije, bile su unaprijed izgubljene, prvenstveno zato što se Zapad angažirao da pomaže nove nacionalne države, a Rusija nije pokazivala nikakve znake da Srbima pomogne. Najveći uspjeh Srba u ratovima devedesetih bio je stvaranje Republike Srpske, ali je autonomnost tog entiteta uveliko dovedena u pitanje. Sve u svemu, uzevši u obzir historijska dešavanja, može se reći da svaki narod ima pravo na nacionalnu emancipaciju i da to uvijek ide na štetu manjina koje ostaju u novostvorenim nacionalnim državama. S druge strane, načini emancipiranja pojedinih naroda mogu biti izuzetno prljavi ali, konačno, historija registrira samo rezultate (novostvorene nacionalne države), a ne i odvratne načine kojima se ta emancipacija ostvaruje, koji se tokom vremena zaborave. Srbi se ne znaju svetiti Za razliku od drugih naroda koji su beskrupulozni i jedinstveni u ostvarivanju svojih nacionalnih ciljeva, Srbi, sve dok ne budu teško izazvani pa onda pređu u neprimjerene krajnosti, imaju naglašen osjećaj za pravdu. Povrh svega, osim, na primjer, četničkog folklora, koji aktualno nema nikakvu historijsku ozbiljnost a ni utjecaj na javnost, Srbi uopće nisu šovinisti. Pravednost i ne-šovinistički nacionalizam čini da je, na primjer, Srbija danas prepuna nacionalnih manjina koji imaju sva moguća ljudska prava. Za to vrijeme, u novostvorenim nacionalnim državama (Hrvatska, samozvana Republika Kosova, Federacija u BiH, Crna Gora), Srbi su bili protjerani, a aktualno, ono što ih je ostalo, su šikanirani na sve moguće načine! Srbi se, međutim, nikada, za vrijeme posljednjih ratova, nisu svetili manjinama na svom teritoriju čije su matične zajednice bile neprijatelji Srbije! Ironija antisrpske mržnje ide toliko daleko, da u sadašnjoj Srbiji, svaka manjina želi da se osamostali, a Srbi sve to uglavnom toleriraju, a mnogi „intelektualni“ krugovi to i pospješuju. Ako se „demokratski“ raspad Srbije nastavi, od nje neće ostati ni „beogradski pašaluk“. Sve u svemu, za Zapad, kada srpske manjine u dijaspori traže svoja prava, onda je to barbarstvo. A kada manjine u Srbiji žele da se emancipiraju (na primjer, mađarske, muslimanske, albanske, a sutra možda rumunjske i bugarske), onda je to njihovo „demokratsko“ i „ljudsko“ pravo. Ili, kada Srbi čine zločine, onda su zločinci, a kada se čine zločini prema Srbima, onda je to „reakcija na srpske zločine“! A kada Srbi uopće ne čine zločine, onda ih treba preventivno onemogućiti da ih ne bi činili! (tvrdnje dvaju britanskih akademika). Povrh svega, kada Srbi čine zločine, stvarne ili montirane, oni se odmah procesuiraju i kažnjavaju. Kada se čine dokazani zločini prema Srbima, onda se s procesuiranjem čeka decenijama. Katoličanstvo versus pravoslavlja Pored raskola između katolika i pravoslavaca 1054. godine, kada je u 15. vijeku Turska osvojila Balkan, Vizantija i ostale pravoslavne zemlje nisu bile u mogućnost da se Turcima odupru. Tražili su pomoć od zapadnih kršćana. a Vatikan ih je dočekao ucjenom! Obećana im je pomoć od zemalja Zapadne katoličke Evrope pod uslovom da potpišu uniju sa katoličkom crkvom, tj. da pravoslavna crkva prizna vrhovnu vlast Vatikana. Vaseljenski patrijarh Josif II iz Carigrada je podlegao tom pritisku. Na zakazani sabor u Firenci 1439. godine su došli svi pravoslavni Patrijarsi, osim Srpskog, čak i Ruski, Mitropolit Kijevski Isidor. Te, 1439, godine u Firenci uniju sa Vatikanom su potpisali svi (31) pravoslavni vjerski poglavari, osim Srpskog Nikona. Vatikan to Srbima nikad nije oprostio te je katolicima vjekovima usađivao u srce mržnju prema Srbima. Ni jedna Pravoslavna Patrijaršija nije nikada ratificirala potpise svojih Patrijarha, a čak 21 ih je zvanično poništilo, neposredno nakon sabora u Firenci. Što bilo da bilo, vjerska komponenta mržnje prema pravoslavnim Srbima, posebno je, pored nacionalne komponente, bila izražena u katoličkoj Hrvatskoj. Za vrijeme trajanja nacionalne emancipacije, to je bio dodatan faktor da populacija istinski zamrzi Srbe („četnike“), kako bi se u narodu stvorila čvrsta kohezija tokom borbi za nezavisnu Hrvatsku državu. Zapad proizvodi antisrpsku histeriju Zapad je iz niza razloga stvarao antisrpsku histeriju. -Nijemci nikada nisu mogli oprostiti Srbima što su im upropaštavali planove u dva svjetska rata i doprinosili njihovom porazu. -Zapad, u cjelini, smatrao je, i smatra, Srbe prirodnim saveznicima Rusa. Po njemu, Srbija treba biti raskomadana ili, barem, politički, društveno (preko „humanitarnih“ i „nevladinih“ organizacija) i ekonomski bačena na koljena. -Sjedinjene Države, da bi se dodvorile islamskim zemljama, a i onesposobljavale evropske integracije, konstantno i svim sredstvima, favoriziraju islamizaciju Balkana. Vidljivo je, da mržnja prema Srbima ima vrlo čvrste temelje, da je planirana i na sve moguće načina provađana i potencirana. Sve drugo je folklor i medijska halabuka što rezultira tihim „proevropskim“ propadanjem jednog naroda po željama njegovih stvarnih gospodara. |