Hrvatski jezički purizam i srpski paradoksi

Odnosi Srbi i Hrvata puni su paradoksa. Jedan od njih jeste i taj da su kajkavski Hrvati 30-ih godina XIX veka za svoj književni jezik uzeli štokavski, tj. srpski jezik, i da otada imaju sklonost da ga čiste od tuđica, dok sami Srbi tu sklonost nemaju.

1. Hrvatski purizam

Neposredna posledica jezičke reforme Vuka Stef. Karadžića jeste ta da su iz srpskog književnog jezika izbačeni mnogi slavenizmi i rusizmi, a ubačeni mnogi turcizmi. Ali rupa koja je ostala nakon izbacivanja slavenizam i rusizama bila je tolika da su je postvukovci morali nadomestiti internacionalizmima. Hrvati nikada nisu prošli tu traumu, pa su negativne posledice Vukove jezičke reforme izbegli.

Hrvati imaju sklonost da izbegavaju turcizme. Oni npr. ne kažu „ćebe” poput Srba, nego „deka”. Pretpostavljajući germanizam u odnosu na turcizam, oni jasno pokazuju kom civilizacijskom krugu žele da pripadaju.

Hrvati izbegavaju i direktne grecizme. Stoga je razumljivo što ne kažu „hiljadu” nego „tisuću”. Srbi se ne ustručavaju od ovog grecizma, iako bi i oni mogli sa isto toliko prava da koriste slovensku reč „tisuću”.

Hrvati izbegavaju i internacionalizme. Na prvi pogled to izgleda čudno, jer su internacionalizmi često latinizmi, a Hrvati su rimokatolici. No, neotpornost Srba na internacionalizme posledica je mnogo činilaca, a prvenstveno Vukove reforme.

Tako će Srbi bez ustezanja koristiti internacionalizme, a Hrvati slavenizme. Evo nekoliko primera: avion (zrakoplov), advokat (odvjetnik), apostrof (izostavnik), apoteka (ljekarna), artiljerija (topništvo), biblioteka (knjižnica), veš mašina (perilica rublja), vokal (samoglasnik), geografija (zemljopis), golman (vratar), digitron (računar), direktor (ravnatelj), disciplina (stega), edukacija (odgoj), ekonomija (gospodarstvo), eksperiment (pokus), efekat (učinak), efikasnost (učinkovitost), ofsajd (zaleđe), instrukcija (naputak), istorija (povijest), kasarna (vojarna), kompjuter (računalo), kompozitor (skladatelj), kompozicija (skladba), konsonant (suglasnik), korner (kut), leksikon (rječnik), lingvistika (jezikoslovlje), manastir (samostan), materija (tvar), mašina (stroj), milenijum (tusućljeće), monah (redovnik), moral (ćudoređe), muzika (glazba), odvijač (šrafciger), opozicija (oporba), oficir (časnik), paradajz (rajčica), parlament (sabor), pasoš (putovnica), penzioner (umirovljenik), penzija (mirovina), peron (kolodvor), pijaca (tržnica), policajac (redarstvenik), portparol (glasnogovornik), propaganda (promidžba), protest (prosvjed), regija (županija), sekretar (tajnik), seksualnost (spolnost), sekta (sljedba), selektor (izbornik), terminologija (nazivlje), hiljadu (tisuću), univerzitet (sveučilište), fabrika (tvornica), faktor (čimbenik), filozofija (mudroslovlje), firma (tvrtka), fiskultura (tjelovežba), frižider (hladnjak), front (bojište), familija (obitelj), fudbal (nogomet), funkcioner (dužnosnik), škola (učilište) itd.

Svi gorenavedni primeri (a ima ih još) ukazuju na to da se Srbi ne libe internacionalizama, a Hrvati ih po pravilu zamenjuju slavenizmima. Jednostavno rečeno, Hrvati su puristi, a Srbi to nisu.

Najočitiji primer hrvatskog purizma predstavljaju nazivi meseca. Dok Srbi koriste internacionalizme (januar…), Hrvati koriste slavenizme (siječanj…). Hrvatski lingvisti svojom sklonošću ka purizmu – koju sprovode često doslovnim prevođenjem stranih reči (kalkiranjem) – faktički rade na čišćenju srpskog jezika.

2. Srpski internacionalisti i hrvatski puristi

Svaki hrvatski intelektualac koji iole drži do sebe imaće purističke sklonosti. Navedimo nekoliko primera.

Srpski leksikograf Milan Vujaklija delovao u vremenu kada je upotreba stranih reči kod Srba postala normalna pojava. Stoga je on bez ustezanja svoju knjigu nazvao: „Leksikon stranih reči i izraza” (mnogo izdanja). Sa druge strane, hrvatski leksikograf Bratoljub Klaić postupio je puristički; naslovio je knjigu iste tematike: „Rječnik stranih riječi” (mnogo izdanja). Ko tu više čuva srpski jezik? Srbi ili Hrvati? Ovde se ne radi o pojedinčnom slučaju; radi se o opštoj pojavi.

Hrvatski istoričar i nacionalista Franjo Tuđman jednu svoju knjigu naslovio je puristički: „Bespuća povijesne zbiljnosti” (1989). Kladim se da bi jedan srpski intelektualac knjigu sličnog sadržaja naslovio: „Dezorijentisanost istorijske realnosti”. Kako bi to zvučalo intelektualno i srpski!

Hrvatski katolički sveštenik i pedagog Živan Bezić našao se pobuđenim da u knjizi „Razvojni put mladih” (1989) održi malo etimološko predavanje: „U našoj književnosti i novinarstvu, pa čak i stručnom tisku, često se može naići na riječ ’pubertetlija’ kao naziv za momčića, djevojku u razdolju od 12. do 16. godine. Odmah moram reći da je taj izraz sasvim tuđ hrvatskom uhu i duhu našeg jezika. To je neukusan hibrid, jezički bastard, leksička nakaza. Skalupljen je od dvije nespojive tuđice: latinskog korijena ’pubertet’ i turskog nastavka ’lija’ Užasno ružno zvuči poput svojih rođaka: fakultetlija, filmadžija, kamiondžija, sudija i sl. Stoga mu ne smijemo dozvoliti pristup u naš jezik” (str. 136). Bezićevo razmišljanje odlično ilustruje opštu sklonost hrvatskih intelektualaca ka purizmu.

Nažalost srpski pisci obično ne čuju ono što im govore hrvatske kolege. Srpska spisateljica i pedagoškinja Dragana Kožović „Pubertet ne mora da stvori haos u kući” (1999) bez ustezanja upotrebljava upravo taj „jezički bastard” (str. 42, 76). Hrvati su – paradoksalno – najrevnosniji čistači srpskog jezika od tuđica!

3. Župnici i parosi, županije i regije

Stefan Nemanja, otac Svetog Save, nosio je titulu velikog župana. Dakle, on je bio gospodar velike župe ili županije. A kako Hrvati danas nazivaju oblasti delovanja sveštenika? Župama! Mi Srbi ih nazivamo parohijama, što je grecizam.

A kako Hrvati nazivaju delove svoje države? Županijama! Kada mi pomišljamo na administrativnu podelu države, govorimo o regionalizaciji – podeli na regione, što je internacionalizam.

I ko onda više sledi ćirilometodijevsku i svetosimeunovsku tradiciju? Mi ili Hrvati?

4. Srpsko ismevanje hrvatskog purizma

Srpski lingvisti ne samo da nisu skloni purizmu, nego su i spremni da hrvatske purističke sklonosti ismevaju. Tako npr. srpski publicista Slobodan Jarčević našao se pobuđenim da u knjizi Hrvatska jezička bespuća (2007) ismeva „hrvatski” jezik. Po njegovom mišljenju, „hrvatski” jezik je izveštačen i neprirodan. Njegov pokušaj da „hrvatski” jezik izvrgne ruglu verovatno ima vanjezičke motive. Bez obzira na to koliko je njegov pokušaj uspešan ili ne, tek ostaje utisak da Srba previđaju činjenicu da kod Hrvata postoji mnogo veća svest o značaju čuvanja čistote jezika.

O sklonosti Srba da nipodaštavaju purističke sklonosti kod Hrvata svedoči i njihov običaj da na račun hrvatskog purizma pričaju viceve. „Kako Hrvati kažu kravata? – Oklovratni dopupak!” „Kako Hrvati kažu petao?” – „Zoroklik!” „Kako Hrvati kažu kokoška? – Zrnozob?” Kako Hrvati kažu oluk? – Okolokućno vodopišalo!” Sklonost Srba ka ovoj vrsti ismevanja svedoči o njihovoj sklonosti ka antipurizmu – pomanjkanju svesti o potrebi čuvanja jezika od tuđica. Zapravo, srpski humor te vrste neće nauditi Hrvatima. Oni nemaju sklonost da domaće reči (kravata, petao, kokoška, oluk) zamenjuju drugim, rogobatnijim, već samo strane reči domaćim. Srbi imaju sklonost da tu razliku ne uviđaju.

Hrvati svoj purizam doživljavaju kao jezičko pročišćavanje i oplemenjivanje, a Srbi kao izvitoperavanje i unakarađivanje. Zapravo, hrvatski purizam nije samo lingvistički fenomen, nego i politički. On je, dakle, sociolingvistički.

5. „Razlikovni rječnici”

Hrvatska kulturna javnost opsednuta je purizmom. Neke „krugovalne postaje” čak imaju emisije u kojima eminentni lingvisti slušaocima daju purističke savete: ukazuju koje su reči „hrvatske”, a koje tuđice. Naravno, posebna opsesija su im „srbizmi”.

Da bi pučanstvu pomogli da rulikuje „dva” jezika, hrvatski jezikoslovci su se pobrinuli pa stvorili „razlikovne rječnike”. Ti rečnici – tobože – ukazuju na razlike između srpskog i hrvatskog jezika. Zapravo, sve što oni pokazuju jesu relativne frekvencijske razlike u upotrebi određenih reči. Oni više dokazuju da je štokavski jezik jedan, mada u standardu ne i jedinstven, nego što to opovrgavaju.

Zapravo, „razlikovni rječnici”, kao i puristička prosvećivanja javnosti, značajniji su kao sociološki nego kao lingvistički fenomeni. Oni ukazuju na jaku nacionalističku svest kod Hrvata.

6. Purizam i nacionalizam

Sklonost Hrvata ka purizmu indikacija je njihovog snažnog nacionalizma. Sklonost Srba ka antipurizmu indikacija je njihovog snažnog antinacionalizma. Purizam nije samo indikator nacionalizma, već i njegov generator. Opsesivno izbegavanje stranih reči generiše nacionalistički mentalitet.

Činjenica da su purizam i nacionalizam povezani odavno je poznata sociolingvistima. Na nju je skrenula pažnju i Snježana Kordić u knjizi „Jezik i nacionalizam” (2010). Budući da je Snježana Kordić antinacionalista, ona s negodovanjem piše o hrvatskom purizmu. No, žestoke kritike koje je dobila s hrvatske strane, ukazuju na to da se Hrvati neće odreći ni nacionalizma ni purizma. U suštini, hrvatski purizam je forma antisrpstva, a antisrpstvo je temeljna odrednica hrvatskog nacionalizma. Stoga je hrvatski purizam neiskorenjiv. Dokle god bude hrvatskog nacionalizm biće i hrvatskog purizma.

7. Zaključak

Čisteći nominalno hrvatski, a faktički srpski jezik od tuđica, Hrvati rade na izgradnji svoje nacionalne svesti. Najveći paradoks srpsko-hrvatskih odnosa jeste taj što je hrvatski purizam forma lingvističkog prosrpstva, a političkog antisrpstva.

A šta je sa nama Srbima? Imamo li mi jezičku politiku? Kakvu ulogu jeziku pridajemo u izgradnji našeg nacionalnog identiteta? Zašto dopuštamo da nam se gase lektorati po svetu? Nacionalni identitet nije nešto što je jednom za svagda dato. Nacionalni identitet je nešto što treba stalno negovati. A jezička kultura je primarni način tog negovanja. Pa, kakvo je stanje kod nas?

Bibliografija

1. Vujaklija, Milan, „Leksikon stanih reči i izraza”, Prosveta, Beograd, 1966. 

2. Bezić, Živan, „Razvojni put mladih: djetinjstvo i mladost”, Biskupski orginarijat, Đakovo, 1989. 

3. Ivić, Pavle i Jovan Kašić, „Kulturna istorija Srba u XIX veku (do sedamdesetih godina)”, u: „Istorija srpskog naroda”, tom V, svezak 2, grupa autora, Srpska književna zadruga, 3. izdanje. Beograd, 2000, str. 311-380.

4. Jarčević, Slobodan, „Hrvatska jezička bespuća”, Miroslav, Beograd, 2007.

5. Klaić, Bratoljub, „Rječnik stranih riječi”, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985.

6. Kordić, Snježana, „Jezik i nacionalizam”, Durieux, Zagreb, 2010.

7. Kožović, Dragana, „Pubertet na mora da stvori haos u kući: lična i profesionalna iskustva gimnazijskog profesora”, 2. izdanje, Arena, Beograd, 1999.

8. Tuđman, Franjo, „Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja”, Matica hrvatska, Zagreb, 1989.