Junak našeg doba

Slažem se sa svim onima šaljivdžijama koji demokratiju nazivaju najboljim od svih loših oblika vladavine.

Demokratija je negativno evoluirala, pa se pitam ko još u nju može da ima konfidencu?

Priznati da nema izlaza (osim duhovnog, koga ima uvijek), takođe može da bude izlaz. Toliko o teoriji...

Vratimo se okom na teren ujedinjenih nam geografija, Boke Kotorske i stare Crne Gore.

Republika nam je već dugo zaglavljena u jednom te istom vremenu.

Dok drugi imaju operativno političko opšte mjesto (recimo: američku vječitu smjenu dviju postojećih partije), mi pak imamo dva neoperativna opšta mjesta: nesmjenjivu vlast, i nepromjenjivo lošu opoziciju.

I sad. Vlast po definiciji nije sklona ustupcima dok ne dobije po glavi, dočim ova nesrećna ginisovska opozicija ne zna, ne umije, ili ne može – premda je to što ne zna, ne umije ili ne može, ne sprečava da i dalje vjeruje kako će ona da bude kolektivni kalif namjesto kalifa.

Stripovski kaže li se...

Vlast očigledno intuitivno naslućuje postojanje grčkog mita po kome je čak i gromovnik Zevs nakratko predao skiptar Dionisu, bogu-junoši, da bi bio smjenjiv, da bi pokazao kako je i na Olimpu demokratija moguća u teoriji. Dionizijski su obrt unutar crnogorskog obora izveli tako, per la finta, bogoliki Majlo, i Rodni – da bi na mitološkoj ravni izveli pokaznu vježbu smjenjivosti, unutar ove, je li, geografske pošalice.

Opozicija pak, koja je pristala da je urame državolikim oborom, umjesto da bude postmoderna, po nesreći nije stigla još ni da bude moderna. Upinje se da obori vlast, i to čini juče, i to čini danas, i to čini sutra, i to radi kroz sva vremena, sve vrijeme diskreditujući se as well, i diskvalifikujući se at all.

Kakvo se ime može da nadjene onima koji ne znaju, ne umiju ili ne mogu da smijene vlast koja čak ni Ustav ne poštuje?

O, uspjeće opozicija na kraju, ali samo zato što će pozicija da se uruši sama, a ne zato što će sami opozicioni lideri da postanu mlađi i pametniji. Jer su u ogledalu vlasti, jednako lijepi kao i oni prije njih.

Ali sam o ovome htio, dok još traje pažnja u čitalaca...

Cijeli svijet polako odlazi k vragu.

Tražimo li mi to, Bokelji i Crnogorci, Srbi, sa svima ostalima, upravo Junaka našeg doba?

Deboto tražimo.

Jasno da on ne nalikuje nekom od lidera opozicije. Vlasti, još manje.

Jasno je da on nije likom nalik nekom od sponzorisanih NVO karaktera.

Junak našeg doba mora da nikne nov. Da bude bez pčele na kapi i bez masla pod pazuhom.

Pitanje je na mjestu: a po čemu bi se taj u vazda pretpostavljenim predizbornim obećanjima Junak razlikovao od ma kog političara do sada?!

Po tome, držim, što bi za ujediniteljsku ideju bio spreman i da pogine.

Razmaknimo prostor oko nekih misli. Utopija je porodilište ideologije.

Jer nam nema druge, niti nam treba drugi.

Nego onaj ko će veoma da dokaže da je zaista spreman umrijeti za ideju zaista samostalne, zaista suverene države Srbije i Crne Gore, s Bokom Kotorskom, i sa Srpskom republikom – time što bi poginuo u atentatu. Da je Slučaj Đinđić rasvijetljen, kazao bih: kao Đinđić.

Ne biva Junaka koga ne žele da ubiju. Sistem – na nekim širinama, Matriks – na nekim dužinama.

Junak našeg doba što bi bio po definiciji?

Nedozvoljeno postojanje kritične količine politične personalnosti. Lude hrabrosti, ideje, i fatalističke pomirenosti da tek treći, ili dvanaesti nastavljač ima šanse da opstane na demokratskom tronu. Bez Junaka našeg doba nema suverenosti: Nema samostalnosti. Nema lijepe, drage, slatke slobode, dara što nam ga je Bog dao.

I to je gotova formula, ideološki aksiom.

Jeste li vidjeli kartu koja internetom kruži kao bauk umjetnosti mogućeg? Kao moguć Balkanski beneluks.

Tzv. Zajednica Albanije, Crne Gore, Kosova, i Makedonije!?

Nama treba Junak našeg doba. Onaj ko bi jasno kazao istinu da, iako dno ne postoji, ne postoji ni šansa da nas bez borbe, spoje s onima s kojima, o užasa (!), civilizacijski jesmo. Na najnižoj evropskoj ljestvici.

Makar da nam nos vidi iz kala.

Sa Srbijom hoćemo.

Pa šta i njoj s Junakom našeg doba Bog da...