Ovde bi revolucija pogodovala upravo onima koji su nas doveli do ovoga

Javno, ili tačnije rečeno, na sav glas ti u svojim poslednjim tekstovima, a koji nisu kao dosadašnji, najavljuješ nekakav svoj odlazak. Šta je inicijalna kapisla? Šta je bilo povod ovom povlačenju? Ovoj promeni, bolje rečeno.

– Nakupljalo se to godinama. Nije to nešto što je tek tako došlo, dakle, vjerojatno su mnogi razlozi tome, ali prije svega taj što sam shvatio da je vrijeme da u vlastitoj savjesti odaberem izbjeglištvo kao prosvjed protiv svega što se oko mene događa. Ono što sam u jednom ranijem komentaru nazvao diferencijacijom pameti, i doista tako mislim.

To je prije svega etičko pitanje distancirati se od mase i društva, pa i države i nacije i svega u onom trenutku, kada to smatramo nekim duboko unutarnjim prizivom savjesti nekom unutarnjom pobunom koja se dakako rađa iz ogorčenosti svime onime što vidimo oko sebe. Ne mogu ja mijenjati svijet, nemam tih iluzija, ali mogu biti protiv svijeta. Mogu biti protiv svih, ako to smatram etički prihvatljivim u vlastitoj savjesti.

Onda to čak smatram i obavezom, kao nekakav javni radnik, kao nekakva javna osoba, iako ne znam zašto nas novinare, pogotovo nas samohrane, smatraju javnim osobama.

Novinari nisu javne osobe, odnosno ne bi trebalo da budu?         

– Da, ja ne mislim da smo javne osobe. Ne vjerujem niti da to želimo biti, ali nas ovo poremećeno društvo pretvara u javne osobe, da bi se lakše zabavljali našim sudbinama, kada nemaju čim drugim .

Hajmo od teksta na tvom sajtu (www.necenzurirano.com) gde govoriš da ne želiš više da pišeš, i dosta grubo – braneći ukinutu emisiju "Latinicu" – saopštavaš hrvatskoj javnosti još nešto. O čemu se radi?

– Zapravo pišem o tome fenomenu društvene šutnje. Jednog općeg društvenog ništavila koje je zavladalo društvima na tranzicijskom Balkanu. Šutnja, kao jedina reakcija na koju je javnost ne samo spremna, nego jedina reakcija za koju je ova tranzicijska javnost uopće sposobna. Šokira me zapravo da je to tako. Šokira me taj mentalitet, ta parazitska psihologija prema kojoj smo spremni biti suučesnici u zločinu elita za mrvicu povlastica koje su nam oni spremni pružiti. Suučesnici u zločinu elita u zamjenu za malo mirnog života i neku crkavicu.

Situacija me stravično podsjeća na '88. i '89. Nekako, kao da netko prepisuje te mračne scenarije, preslikava te slike jednog kraja i jednog krvavog početka jedne nesreće. I tada je nesreća bila potrebna elitama da prikriju svoju pljačku, tada je samo krvavi rat mogao spasti elite od odgovornosti za tranzicijsku pljačku koju su pripremili i sproveli.

U čemu se ogledaju povlastice?

– Pa to je ono najgore. Povlastice koje se sastoje u mrvicama, u nekakvim mjesečnim crkavicama koje nazivaju plaćama a koje nisu dovoljne niti za preživljavanje. Gotovo da bismo te "povlastice" mogli nazvati dozvolom za preživljavanje. Život na mrvicama koje nam od svojeg kriminalnog plijena bacaju na prljavo blato na podu pripadnici elita koje smo sami instalirali.

Ko ih dobija? Javnost? Novinari?

– Dobivamo ih svi mi, javnost, novinari, građani. Svi mi smo konzumenti tih povlastica bijede kako bi ih ja nazvao.

To zvuči kao opis nekog vremena pred jednu revoluciju. A da li si ti za tu revoluciju?

– Ne, nikako ne. Protiv sam revolucije jer, bojim se, svaka bi revolucija pogodovala upravo elitama, onim istim elitama koje su nas dovele do ovoga danas. Bojim se novih revolucija na ovim prostorima, bojim se da su moguće više nego ikada ranije, i možda krvavije nego ijedna ranije. Doista se toga pribojavam, i prisjećam se gotovo svakodnevno strahovitog predosjećaja rata kojeg je u svojem pismu pred smrt napisao pokojni Branko Ćopić u pismu pokojnom Ziji Dizdareviću, ubijenom u Jasenovcu. U tom pismu neposredno prije smrti Ćopić tako stravično predosjeća novi rat na ovim našim prostorima, da se ja i danas naježim kada čitam te njegove retke. Sve češće se i sam tako osjećam. Sve češće me muče ta neka predosjećanja i upravo zato toliko vičem nekim drugim jezikom, upravo zato toliko dižem svoj glas i propinjem se iznad mase ne bi li me barem netko čuo. Ne bi li barem netko okrenuo glavu za tim mojim, već pomalo promuklim glasom, kao Ćopić svojim pismom, nekako osjećam potrebu da mojim tekstovima i javnim nastupima kažem. Ne znam čuje li me itko. I ne znam razumiju li naši ljudi taj čudan jezik ogorčenja i ljubavi, kojim istovremeno pokušavam govoriti. Doista ne znam, što je to što naši ljudi više uopće mogu razumjeti

Misliš da su moguće ovde u "regionu", tj ex-YU još neke revolucije, ratovi, prevrati – ikakva pomeranja?

– Da, bojim se da jesu mogući takvi scenariji. Situacija me stravično podsjeća na '88. i '89. Nekako, kao da netko prepisuje te mračne scenarije, preslikava te slike jednog kraja i jednog krvavog početka jedne nesreće. I tada je nesreća bila potrebna elitama da prikriju svoju pljačku, tada je samo krvavi rat mogao spasti elite od odgovornosti za tranzicijsku pljačku koju su pripremili i sproveli. Jedino su na krvi i leševima pripadnici elite mogli steći svoja tranzicijska bogatstva, jedino im je retorika rata, retorika krvi i tla mogla omogućiti nedodirljive pozicije moći koje neprikosnoveno uživaju već dva desetljeća. "Crni su im konji crne potkovice", pisao je Ćopić, vraćam se na njega, i ponovno pomalo osjećamo dah tih crnih konja i zadah tih crnih konjanika. Njima je zadah krvi i miris leševa jedini paravan iza kojeg se mogu sakriti kada im zagusti pod petama

Ti kažeš da atmosferu '88, '89. osećaš na celom ovom mestu, gde je osećaš u Hrvatskoj? Ima li je u Srbiji? Bosni...

– Na cijelom Balkanu osjećam je gdje god na Balkanu pođem. Ne kao onu tada. Ne, više se neće na retorici nacionalizma dizati tenzije, neće to više biti nacionalne, čitaj nacionalističke revolucije pod krinkom borbe za nacionalnu slobodu, ovaj put bi to moglo biti puno opasnije.

Misliš na priču o socijalnoj pravdi?

– Da, i zato je to toliko opasnije. Uvijek se mase mobiliziraju retorikom kojom ih je u nekom određenom trenutku moguće mobilizirati. Danas to više nije nacionalizam, ali svakako jest socijalna pravda. I bojim se da bi nacionalističke revolucije iz devedesetih danas mogle zamijeniti socijalne revolucije, koje će imati potpuno isti ishod kao i one prije. Iz krvi nema pravde niti slobode.

Razotkrivanje afere Hipo smatram svojim najvećim novinarskim uspjehom. Zapravo to je moja tema života. Moj Vatergejt i na to sam posebno ponosan, kao i na brojne druge teme koje sam prvi razotkrio, ratne zločine u Sisku, i neke druge teme.

E sad, stani. Ne shvatam – s jedne starne govoriš o javnosti koja ćuti za mrvicu nečega, a sa druge strane da se bojiš socijalne revolucije?

– Pa baš zato. To je kao princip parnog lonca: kuha, kuha, i ako ga na vrijeme ne otpustiš, ako pritisak raste a nema kuda – tada eksplodira i netko to očito vodi prema tome. Zato je to patološka situacija u kojoj se ne govori javno o društvenim problemima, situacija u kojoj nema javnosti. U takvim situacijama elite najbolje manipuliraju društvenim procesima i preusmjeravaju ih točno onako kako njima u određenom trenutku odgovara.

Hajde da se vratimo na trenutak tvojim poslednjim tekstovima. Imaju sasvim drugačiji zvuk, shvatam da je to očajanje koje opisuješ pominjući Ćopića – ti si uglavnom razotkrivao razne afere, recimo priču o Hipo banci, sve što je kasnije prihvatio i taj mejnstrim kojem ne pripadaš – gde je zapelo? Zar to nije neki uspeh?

– Naravno da je to uspjeh. Razotkrivanje afere Hipo smatram svojim najvećim novinarskim uspjehom. Zapravo to je moja tema života. Moj Vatergejt i na to sam posebno ponosan, kao i na brojne druge teme koje sam prvi razotkrio, ratne zločine u Sisku, i neke druge teme. Mislim da, kada objektivno gledam svoju novinarsku karijeru, mogu biti zadovoljan i miran čak. Mogao bih reći, mogu slobodno otići, mogu danas prestati pisati i reći mirno da sam kao novinar učinio dovoljno za čitav jedan život. Naravno, nemam se namjeru baš povući. Nisam od onih koji bježe, nisam od onih koji se skrivaju, nisam od onih koji se povlače, to ne. Novinarstvo je život, način života, mi svoj poziv živimo stalno. Sve što živimo je dio onoga što radimo i obrnuto. Znaš i sama kakav je novinarski život, nema u njemu ništa slavno ni glamurozno, ništa svečano osim trenutka u kojem otkrijemo istinu o nečemu. To je naša svečanost, to je taj glamurozni trenutak koji najčešće slavimo sami sa sobom

A posle takvih tema zaista je začudno da neko počne da piše o izbeglištvu u ljubav i progovori jezikom psovke (koji da, se razumemo, može da bude i jezik poezije) i progovori na jedan emotivan način. Rekao si da nećeš pobeći i da ćeš nastaviti pa si pomenuo taj poziv, novinarski – šta te zadržava?

– Zapravo i nije čudno. Ja već godinama pišem pjesme, uglavnom ljubavne pjesme, koje sam često pisao u nekom svom traženju neke voljene osobe, neke vječne ljubavi. Pa se kod mene uvijek nekako miješa to dvoje, moja ljubav za poeziju, moja poezija i moj novinarski rad. Ne mogu zapravo to dvoje odvojiti potpuno nikada, jer u tome me veže isti idealizam, ista ljubav, poziv riječi, življenje riječi, nekakva dječačka nadanja, možda i uzaludna, nekakvi ideali koje vučemo iz djetinjstva, nekakvi snovi koje smo sanjali i uporno ih odbijamo prestati sanjati. Moju poeziju i moje novinarstvo povezuju uvijek i moje životne greške (kojih je dakako mnogo) i nedavno sam napisao jednu pjesmu u kojoj kažem kako sam uvijek jednako volio sve svoje greške i sve svoje snove, i taj neki pristup zapravo povezuje moju poeziju i moj novinarski rad. Sve je to neodvojivi dio mene i onda su i ti moji komentari koje tako rijetko zapravo pišem spoj te moje dvije strasti – novinarstva i poezije. Niti jednog ni drugog nema bez istinske strasti. Nemoguće je bez takve strasti biti pravi novinar i nemoguće je bez te strasti biti ikakav, pa i osrednji pjesnik. I osim toga, uvijek se borim između svega toga za ljubav, za taj neki ideal kojeg svi sanjamo, uvijek sam naivno vjerovao u vječnu ljubav, u onu pravu, jednu i jedinu ljubav. U onu zauvijek. Možda je to doista naivno i zaneseno, možda i patetično, ali ne mogu ja puno dalje od tih svojih naivnih snova

Osim što vraćaš reč ljubav u rečnik svojih tekstova, a ne objašnjavaš događaje – ti, što ti nije bio manir, veoma žestoko osuđuješ ovaj svet, tj. onaj njegov deo koji je javan. Zvuči idealistički kada pričaš o novinarstvu kao ljubavi, a pri tome si čovek koji se bavio zaista po glavu opasnim temama, uspeo da se nađe i među haškim zatvorenicima u ulozi zatvorenika, a sve to zajedno ljudi često dovode u vezu sa radom za kojekakve službe, i sve što uradiš je "dokaz" za onu na ovim prostorima omiljenu rečenicu "ma, da on radi za..." pa onda u zavisnosti od čoveka – pobrojavanje raznih službi. Očigledno je da si dobijao informacije sa strana koje nisu dostupne, da tako kažem, svakom novinaru. Koliko to sve košta? Koliko tebe košta takav pristup? I koliko košta (šta je nadnica u ovom slučaju) ta glava u torbi?

– Da, ovo je prostor na kojem je najgore biti nezavisan. Nezavisan je ovo prostor, na kojem ljudi jednostavno ne razumiju koncept u kojem nisi, i ne želiš biti, ničiji igrač nego samo svoj. I ništa više ali, niti manje od toga. Sve manje, osim biti svoj, oduvijek mi je bilo neprihvatljivo. Sada, evo, u ovim godinama i nakon svega u ljubavi – razumijem pomalo i koncept biti njezin, pa od tuda možda i riječ ljubav odnedavna u mojem riječniku. Ali u svakom slučaju, uvijek sam bio samo svoj i ničiji igrač. Nisam pristajao na igre, niti na služenje. Često sam mlađim kolegama govorio, kada bi govorio o definiciji novinarstva: vjerujem u poziv istine, a ne istinu po zadatku. I tako sam nastojao i nastojim funkcionirati kao novinar, doista novinarstvo shvaćam kao poziv istine. U pravu si, jesu često o meni pisali da radim za ove ili one službe, često se šalim da ujutro govore da radim za srpske službe, u podne govore da radim za izraelske, a po podne po potrebi za Amerikance ili nekog trećeg, kako kome već odgovara u kojoj prigodi, a ja zapravo radim onako kako ja smatram da je najčasnije. Moj pokojni otac uvijek mi je govorio "Sine, molim te, pazi da svojim gradom možeš uvijek prošetati uspravne glave". Doista, mogu reći da sam do sada nastojao tako živjeti. Uvijek šetam mojim gradom nasmijan, ne skrivam se, i nemam zašto, savjest mi je mirna i kao čovjeku i kao novinaru, ali u pravu si kada kažeš da je velika cijena svega toga. Plaćam visoku cijenu zbog svega što radim, do danas nisam uspio imati svoju obitelj uglavnom zbog mog posla me: moje su se veze raspadale zbog ovoga što radim i ne samo veze, nego i neke gotovo pa bračne veze. U ovom društvu si uvijek etiketiran na ovaj ili onaj način. Zbog ovoga što radim nazivaju me ovako ili onako, ali ja sam nekako naučio živjeti s tim. Naučio sam živjeti protiv toga. Naučio sam biti sam protiv svih, da tako slikovito kažem, naučio sam ignorirati tu zaluđenu masu koja je naviknula na linč i na prijeke osude. Zato sam i napisao u onom jednom komentaru da pristajem biti izbjeglica savjesti izbjeglica u vlastitoj ljubavi, protiv njihove mržnje, protiv njihovih velikih i povijesnih istina, protiv njihovih velikih i povijesnih ideala. Ja, eto, bježim u taj neki skromni, siroti ideal ljubavi, potpuno zaboravljen, nemoderan, ali meni drag. Nekako, kao da je ljubav postala moje jedino sklonište od tog općeg ludila, moje sklonište u koje bježim kada mi je teško, kada nagrnu na mene svi i sve – onda jednostavno u tom nekom idealu ljubavi tražim neko moje tajno pribježište u koje se mogu skloniti. Glupo, zar ne? Znam i naivno sve ja to priznajem,

Ovo je prostor na kojem je najgore biti nezavisan. Nezavisan je ovo prostor, na kojem ljudi jednostavno ne razumiju koncept u kojem nisi, i ne želiš biti, ničiji igrač nego samo svoj. I ništa više ali, niti manje od toga. Sve manje, osim biti svoj, oduvijek mi je bilo neprihvatljivo.

Ne, nije glupo. Ne znam sada da li da ponovim dosadno pitanje?

– Ponovi.

Dakle, „očigledno je da si dobijao informacije sa strana koje nisu dostupne da tako kažem svakom novinaru. Koliko to sve košta? koliko tebe košta takav pristup? I koliko košta (šta je nadnica u ovom slučaju) ta glava u torbi?“ – to je bilo pitanje u gužvi svih onih gore pitanja, pa je možda promaklo.

– Radim ovaj posao 15 godina skoro, i imam veliku mrežu izvora, koji, istina je, nisu dostupni baš svakom novinaru. Ljudi imaju povjerenja u mene, prvo da ću objaviti informaciju do koje dođem nakon što je provjerim i drugo da dobijenom informacijom neću trgovati. Dakle, da neću naplatiti da je ne objavim drugim riječima. Moji izvori imaju u mene povjerenje da neću zloupotrijebiti informacije koje mi daju, dokumente koje mi daju... i tu se razvio jedan specifičan odnos koji mi često omogućava da imam one informacije koje drugi nemaju.

Pričaš o novinarima koji ucenjuju ljude, ti ne ucenjuješ nego sve objaviš, bez obzira na eventualnu ponudu „objekta“ obrade?

– Ne, vidiš da ja često pišem o medijskom reketu, ukazivao sam na taj fenomen mnogo prije drugih i uvijek gdje stignem, govorim o toj medijskoj korupciji. O meni često govore: on je lud on sve objavi i ne uzima pare da ne objavi. Čujem to često o sebi, i to mi laska. Od tuda i taj veliki strah od mene i ta velika fama o meni u cijeloj regiji jer znaju da me nikada nisu mogli kupiti niti ušutkati. Za to će me ipak, prije ili kasnije, morati ubiti.

Daleko bilo. Ajmo na „normalne teme“. Odakle sredstva za rad, za sajt, za sve to zajedno? Za život na kraju?

– Portal Necenzurirano.com doniraju njegovi čitatelji i od toga preživaljavamo, od čistih donacija običnih malih ljudi, naših čitatelja. Sredstva za život dolaze od mojih tekstova koje često pišem za neke medije izvan hrvatske, i od mojih knjiga (imam ih devet objavljenih).  Znaš i sama kakav je život nas samohranih novinara. Nije to neki baš glamurozan život. Riječi se ne plaćaju mnogo, ali ipak ja ne želim odustati. Ne pristajem biti gubitnik čak niti onda kada moram podići poneku bijelu zastavu – ja ih tada nazivam zastavama ljubavi i rado mašem njima. Nisu to zastave poraza.

Moji izvori imaju u mene povjerenje da neću zloupotrijebiti informacije koje mi daju, dokumente koje mi daju... i tu se razvio jedan specifičan odnos koji mi često omogućava da imam one informacije koje drugi nemaju.

Ovo je šlagvort za temu tvoje poslednje kolumne. Pomenuo si Tompsona – i napisao da je čovek plaćen da ne peva. Kome i zašto toliko vredi njegova reč? I koliko uopšte vredi, ako je plaćen da ne peva?

– Pa očito njegova šutnja vrijedi više ako je Sanader platio pola milijuna eura da ovaj ne bi pjevao za konkurenciju. Međutim, kao što sam rekao, to je zapravo paradigma onoga što se događa u Hrvatskoj. Na sličan su način u Hrvatskoj plaćani i mediji i novinari da ne bi pjevali, odnosno plaćana je medijska šutnja, novinarska šutnja, i ja sam samo odlučio o tome javno progovoriti jer mislim da nije fer o tome šutjeti. Mislim da i mi, novinari, javnosti dugujemo često istinu o sebi.

Šta to Tompson tako važno peva da njegovo ćutanje vredi više od novinskih plata za godinu dana?

– Ništa, ali očito je HDZ mislio da on može političkoj konkurenciji pridobiti koji glas više, bude li pjevao za njih. Tko zna tko je što mislio u ovom poremećenom društvu u kojem se pjevačima plaća da ne pjevaju. Vidiš koliko je to sve izvrnuto naopačke, kao da smo svi šišmiši i baš nam se sviđa visjeti danonoćno glavom prema zemlji. Sviđa nam se taj neki naopaki svijet i volimo biti slijepi. Volimo ne vidjeti ništa.

Ali ako u Hrvatskoj novinare plaćaju da ćute, to je još uvek bolje nego da ih jednostavno ugase, ne objavljuju, zatvore svaki kanal (ok, postoji taj internet pa nije tako lako nekoga zabraniti ako ga fizički ne ubiješ, ali da se i to upriličiti). Zabranjuju li novinare u Hrvatskoj, da preformulišem?

– Da. Zabranjuju, recimo, kolega Željko Peratović i ja ne možemo pisati niti raditi niti u jednom jedinom mediju u Hrvatskoj. Ne postoji takav. Postoje i danas liste nepodobnih novinara.

A šta misliš, da li novinari uopšte vrede zabrane danas? Ili, da li su u stanju da „menjaju“ stvari ako ih niko ne plati za to? Da li jedan novinar, šta god pisao, može na bilo šta da utiče, ako neko drugi i važniji, ne odredi da je vreme za to?

– Ponekad i ja imam taj dojam da jedan novinar ne može ništa promijeniti, ali ne želim pristati na to. Ja sam se i primio svog tog posla da dokažem suprotno. Protiv svega i protiv svih vjerujem da i jedan može puno. Možemo pokazati primjerom, ako ništa drugo, možemo i jednom rječju pružiti otpor. Ponekad je i to bitno, ponekad je i to važnije nego biti dio mase ići uz struju jer je tako lakše. Nikada u životu nisam birao lakši put, to mi je često i bio problem u životu i u profesionalnom radu, nisam birao uhodane staze, uvijek neke neprohodne i često glavom kroz zid. Ali ponekad treba pružiti primjer, ponekad treba pokazati put. Jednom će to možda biti bitno, možda i neće... ali barem zbog vlastite savjesti, ako ni zbog čeg drugog.

Neki ljudi te dovode čak i u vezu s Dodikom, nekima su čudni tvoji česti odlasci za Izrael, ti pričaš o savesti i verujem da ovde priča o savesti, i još gore ljubavi, samo pospešuje tvoju „sumnjivost“. A zašto zapravo često ideš u Izrael (OK, odlično znamo da radiš i za Mosad) nego onako, formalno, koji je navodni razlog čestih putovanja na to nadasve sumnjivo mesto?

(dugačak, glasan smeh)

– I molim te opiši ovaj moj smijeh.

Naravno.

– S Dodikom se nikada u životu nisam vidio, čak niti na ulici, a kamoli surađivao, ali eto nekima dobro dođe tu i tamo i ta laž. Dakle, to je apsolutna laž. Štoviše, znam da je Dodik pobjesnio na mene kada sam objavio tajne kredite kod Hipo banke, jer su tamo i neke državne institucije RS-a, a i neke njemu bliske fizičke i pravne osobe. S Dodikom jednostavno nemam ništa. S druge strane, ne shvaćam zbog čega je problem moja veza s Izraelom, koja je čisto emotivna. Volim Izrael kao zemlju mojih pradjedova, moja obitelj s majčine strane su Židovi i ja sebe smatram Židovom. Dakle, od tuda i moja ljubav za Izrael. Volim te moje odlaske najmanje jednom godišnje, i uvijek obiđem meni draga mjesta. S druge strane redoviti sam sudionik Svjetskog antiterorističkog samita koji se jednom godišnje dva dana održava u Izraelu. Poznato je da me u svijetu smatraju jednim od najvećih poznavatelja islamističkog terorizma na Balkanu, i jednim od najvećih poznavatelja iranskih operacija na Balkanu. O tome sam napisao i dvije knjige, i zbog toga me uvijek zovu na takve skupove.

Da, o tome si puno pisao pa preti li nama opasnost od tog terorizma ovde?

– Da, Balkan je apsolutno jedno od glavnih operativnih logističkih uporišta međunarodnog terorizma na vratima Europske unije, s jakom prisutnošću iranskih obavještajnih instalacija, kao i raznih organizacijskih oblika Al Kaide u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu u Makedoniji i na sjeveru Albanije.

Je l' tačno da je Al Kaida nastala u Bosni?

– To je točno, o tome postoje brojni dokazi od kojih sam najveći broj dokumenata objavio ja osobno, o tome nema nikakve sumnje. Osim toga, razgovarao sam i s mnogim pripadnicima Al Kaide u BiH zajedno s nekim drugim kolegama i pregovarao s njima u nekim situacijama kada su nas to zamolili pripadnici međunarodnih snaga u BiH, jer znaju da sam među rijetkima koji o svemu tome ima iznimno puno podataka i znanja. Moju knjigu Islamistički terorizam na jugu Europe pripadnici EUFOR-a u BiH koriste kao svojevrsni priručnik. To mi je svojedobno priznao austrijski visoki obavještajni oficir kad mi je rekao da je ta knjiga kod NATO-ovih oficira u BiH obvezni priručnik.

Kada smo kod Al Kaide i ostalih ružnih „vesti“, da li si pratio situaciju sa Kosovom i Martijevim izveštajem?

– Jesam, i te kako. Znaš da sam se dosta bavio Kosovom kao novinar i kao analitičar.

Ponekad i ja imam taj dojam da jedan novinar ne može ništa promijeniti, ali ne želim pristati na to. Ja sam se i primio svog tog posla da dokažem suprotno. Protiv svega i protiv svih vjerujem da i jedan može puno. Možemo pokazati primjerom, ako ništa drugo, možemo i jednom rječju pružiti otpor.

Pa kako ti deluje ta priča s izveštajem? Služi da se kosovska vlada pročisti i da uspostave kao „normalnu“ državu ili radi nešto korisnije?

– Mislim da je izvješće korektno, to je sve što se može reći. Za što će poslužiti, vidjet ćemo u mjesecima koji dolaze. Bojim se da neće biti neke velike koristi, haški sud više nema mandat za nove istrage i nove procese, dakle od toga ništa, a domaća pravosuđa nisu sposobna takve zločine procesuirati. S druge strane to govori dovoljno i o međunarodnoj zajednici, koja je takvu vladu i takvu državu priznala. To je ono što sam govorio od samog početka, da je priznanje Kosova jedna od najlošijih diplomatskih odluka zapada i rušenje međunarodnog poretka kakav poznajemo. Znaš i sama da sam zastupao stav da Hrvatska ne smije priznati Kosovo i tvrdio sam, a vrijeme potvrđuje te moje procjene da će Amerika izgubiti rat protiv terorizma upravo na priznanju Kosova. Osim toga prvi sam objavio izvješće njemačkog BND-a o Kosovu iz 2005. godine u cijelosti. O vezama kosovskih vlasti s organiziranim kriminalom, međunarodnim švercom, oružjem, naftom, cigaretama i drogom, pa sam nakon objave tog dokumenta otvoreno postavio pitanje: kako je moguće da su sa tim spoznajama njemački NATO saveznici odlučili priznati Kosovo.

U izveštaju BND-a nije pominjana trgovina organima?

– Tada nije, što je zanimljivo.

Karla del Ponte je prva to pomenula, ako se ja ne varam ili se znalo pre znali smo za nestale – ali ne za žutu kuću?

– Da, Del Ponte je to već tvrdila ali je pitanje zašto je međunarodna zajednica to skrivala. Nisu to oni doznali tek sada, to se moralo znati, ali se skrivalo jer je nekom trebalo prikrivanje tih monstruoznih zločina, kako bi došlo do priznanja Kosova. I što sada imamo? Jednu zločinačku pseudodržavu, koja je apsolutno u rukama organiziranog kriminala. Odmah po priznanju Kosova glavne krijumčarske rute droge, ljudi, oružja cigareta, skrenute su sa dotadašnjih ruta preko Crne Gore, na Kosovo i Sjever Albanije i luku Drač. Ono što je nekad bila luka Bar sada je Drač. U kriminalnim krugovima to preusmjeravanje bilo je poznato kao Operacija „Durres“. Znali su to u međunarodnoj zajednici još od 2005. godine, ali im zbog njihovih potreba to nije smetalo.

Da te stomak zaboli.

– Baš.

Nije čudna ta željda da se skloniš od ovih tema u pesme o ljubavi i Branka Ćopića, samo ne na zloslutna pisma... zaista su teme strašne.

– Da, ponekad je jedino moguće pobjeći u ljubav, a onda opet što je ljubav? I tako u nedogled kružimo u nekim tim životnim sumnjama. Ja trenutno volim jednu osobu zbog koje sam okrenuo cijeli život naopačke i selim se evo zbog nje, valjda ... ali da me sada pitaš voli li ona mene, ne bih ti znao odgovoriti, možda bih ti slagao da da, ali ne vjerujem u to, ali to je ljubav, zar ne?

. Odlučio sam otići i boriti se za tu ljubav, izbjeći i u mojoj savjesti, ali izbjeći i doslovno, otići za ljubavi, bezuvjetno, boriti se bez ostatka, pa makar bio gubitnik. Svi mi idealisti, svi mi koji vjerujemo u neke snove, davno izvezene na nekom našem nebu, svi mi zapravo smo po difoltu gubitnici.

Sad me zbunjuješ, pa nećeš li živeti s njom?

(smeh)

– A zamisli kako sebe zbunjujem?! Navodno se volimo, ja nju volim, zaprosio sam je, pristala je.

Dobro, to već liči na hepiend, ja se jako trudim da ovaj razgovor ima jedan optimističan kraj, i molim te da sarađuješ.

– Kaže da me voli, ali onda opet ima neke svoje sumnje i tako to. Neki začarani krug sumnji, jednim dijelom i zbog onoga svega što ja jesam, ili pak nisam. U subotu se selim u Šibenik, idem zapravo dati sve od sebe za ljubav, sve što ja mogu dati za ljubav.

Otići i dati sve od sebe za ljubav, i „izbeći u ljubav“, je l?

– Baš tako. Odlučio sam otići i boriti se za tu ljubav, izbjeći i u mojoj savjesti, ali izbjeći i doslovno, otići za ljubavi, bezuvjetno, boriti se bez ostatka, pa makar bio gubitnik. Svi mi idealisti, svi mi koji vjerujemo u neke snove, davno izvezene na nekom našem nebu, svi mi zapravo smo po difoltu gubitnici. Tko nas može voljeti? Ovakve? Iskreno, tko bi mogao biti s Domagojem Margetićem? Težak je to teret i ja to razumijem.

Upropasti mi hepiend načisto sad.

– Samo ti iskreno odgovaram. Ovaj sam intervju shvatio doslovno, pa ti govorim što nikad nikome drugom za intervju ne bi rekao (smeh). Tako da je ovo sve doslovno ekskluziva (smeh).

Nije smešno, ti radiš jedan grozan posao, i onda je hepiend u nekom intervjuu s novinarom koji radi grozan posao i koji tako jednog dana napiše par tekstova koje zaključi sa: "jebite se" i ode za ljubavi – okrepljujući i treba nešto lepo da poruči svetu.

– Znam, u pravu si.

Ako ima nešto što bi ti hteo, a da ja nisam pitala kaži (a ja ću izmisliti hepiend, šta god ti rekao)?

– Evo ti još jedna novost – za kraj. Uskoro objavljujem svoju drugu zbirku pjesama pod naslovom "Pjesme Mileni", koja će u cijelosti biti posvećena toj ženi kojoj odlazim u Šibenik.

E to je prava vest, a ne više samo ko je koga ubio i zašto.

(smeh)

– Dakle, u četrdesetak ljubavnih pjesama zapravo je opisano moje traženje vječne ljubavi, ljubavi mog života. To je zapravo knjiga o mojem izbjeglištvu u ljubav. Doslovno to je moje izbjeglištvo u mojim pjesmama posvećenim Mileni.

Razgovarala Ana Radmilović.