Ćutra ćemo se naći u restoranu

(Politika, 13.9.2010)

Da nije ozbiljno, bilo bi tragikomično. Ovo je komentar Mihaila Šćepanovića, docenta na Filološkom fakultetu u Beogradu, na predmetu Dijalektologija, povodom izlaska iz štampe nove Gramatike crnogorskoga jezika čiji su autoricrnogorski lingvista Adnan Čirgić i hrvatski stručnjaci Ivo Pranjković i Josip Silić.

Šćepanović i njegov kolega prof. dr Miloš Kovačević pročitali su ovu gramatiku i za Politiku objasnili njene specifičnosti.

– Najveća specifičnost ove gramatike jeste u tome što se zove Gramatika crnogorskoga jezika, a trebalo bi da se zove Gramatika hrvatskoga jezika, iako ni taj naziv naučno nije tačan. Naime, u Zagrebu je u izdanju Školske knjige 2005. godine izašla Gramatika hrvatskoga jezika čiji su autori Josip Silić i Ivo Pranjković. Najveća razlika između ovih gramatika je što se na koricama sada pojavljuje i ime Adnana Čirgića, i to kao prvog autora. On je iz štampe poznat kao „prvi doktor crnogorskog jezika”, a doktorat je stekao u Osijeku. Postavlja se samo pitanje, ako su svi sadržaji ove crnogorske gramatike, sa navedenom hrvatskom, isti, kakva je Čirgićeva uloga u svemu tome. Najverovatnije – prevodilačka. Zanimljivo je i to kako je Čirgić postao doktor nauka a da niko u komisiji nije doktor crnogorskog jezika… Mogu li ja, koji nisam doktor medicine, nekom dati doktorat medicine? – pita se Miloš Kovačević, profesor na predmetima Savremeni srpski jezik i Opšta lingvistika.

Mihailo Šćepanović se nadovezuje i dodaje da je cilj ove gramatike da se Crna Gora „polatiniči” i da se ćirilica protera iz ove države, što je, kako smatra, velikim delom već i učinjeno.

– Ivo Pranjković je preuzeo na sebe nenaučnu ulogu da se bavi standardizacijom tzv. crnogorskog jezika. To predstavlja lingvističku prostituciju na evropskom nivou i sprdnju na čitavim južnoslovenskim područjima.

Ono što nisu mogli da urade pravi lingvisti, uradili su naučeni lingvisti za debele pare, i to treba podvući, da narod zna, da ovo niko nije uradio džabe. Reč je o precrtanoj zagrebačkoj varijanti iz koje su izbačeni primeri i ubačen pokoji crnogorizam koji se u današnjoj Crnoj Gori u narodnom govoru ne može naći.

A ta zagrebačka varijanta srpskog jezika temelji se, zapravo, na srpskim narodnim govorima Banije i Korduna… – kaže Mihailo Šćepanović ne zaboravljajući da pomene da su recenzenti gramatike diplomirani filozof (!) i Ukrajinka (!), to jest Miljenko Perović i Ljudmila Vasiljeva, a izdavač Ministarstvo prosvete i nauke Crne Gore.

Koje to novitete ova gramatika donosi Crnogorcima?

 – Ova gramatika donosi dva nova glasa, umekšano Š (ć) i umekšano Ž (z), koje niko ko išta iz fonologije zna ne bi svrstao u foneme jer nema parova književnih reči u kojima vrše razlikovnu funkciju. Konkretnih primera ima na gotovo svakoj stranici, npr. ćutra (sjutra), ćekira (sjekira), ćesti (sjesti), zenica (zjenica)... Potencijal imperfekta, jedan od gramatičkih „crnogorizama” u ovoj gramatici, odlika je nekih govora u Crnoj Gori (Šćahu nas prevariti; Hoćah vam se javiti i sl.), i pokazuje da gramatika ne uspostavlja razliku između govornog i književnog jezika.

Mi u srpskom književnom jeziku imamo potencijal dva (bio bih došao, kod Crnjanskog na primer), ali nikome ne pada napamet da decu nagoni da tako govore… Zanimljivo je da u crnogorsku normu ulaze i govorni oblici reči sa jotovanjem (na crnogorskom jotacija) glasovnih grupadj i tj (đed, đevojka, ćeme, ućerati i sl.).

Kad je Vuk Karadžić video da svako tj ne daje ć (tjeskoba, tjeme, djelatnik), i da mu se otvara Pandorina kutija, odstranio ih je kao nenormativne iako su to i danas osobine govora Hercegovine. Kod Crnogoraca je to sad ćeme i ćelatik! Ali, oni ni Vuka očito nisu izučili… – kaže Kovačević.

On navodi da je primer iz hrvatske gramatike „Danas ćemo se naći u restoranu”, kod Crnogoraca izmenjen u „Sjutra ćemo se naći u restoranu”. Sjutra je, kako kaže, obavezno u svakoj rečenici. Kod Hrvata „Glava čovjeka je najbitniji deo”, ovde je „zenica jeveoma bitna za čovjeka“. Tako se, prema rečima naših sagovornika, silom prilika u književni jezik vraća ono što književni jezik nije hteo da uzme iz dijalekata u poslednjih 150 godina… U ovoj gramatici, takođe, javljaju se i konstrukcije koje su odlika govora u Hrvatskoj, ali ne u Crnoj Gori i Srbiji, kao npr. Kamo da idem? Kamo ideš? i sl., umesto rasprostranjenog „kuda”, pa čak i „gde”…

Upoređujući novu gramatiku sa Gramatikom crnogorskog jezika Vojislava Nikčevića iz 2001. godine, Kovačević naglašava da je Nikčevića samo interesovalo da crnogorski jezik nije srpski, i pošto je njegova gramatika doživela brojne kritike, i zbog toga je nema u knjižarama, za taj posao su, kaže, morali da angažuju Hrvate.

Naposletku, naši sagovornici složni su da će nova gramatika predstavljati zabavu za narod, ali kao njen dalekosežniji cilj vide, kako ističu, zamajavanje dece koju će učiti da nisu Srbi zato što ne govore isto kao Srbi.

– Matija Bećković je govorio da je budućnost ostatak prošlosti, kod Crnogoraca je obratno, prošlost je ostatak budućnosti… Sve ovo me podseća na ono kada su Emira Kusturicu Bošnjaci hteli da stave u enciklopediju znamenitih Bošnjaka, a on im odgovorio da ne može da pripada naciji od koje je stariji 50 godina! Kako da kažete da je Njegoš pisao na crnogorskom jeziku kad je crnogorski tvorevina Adnana Čirgića, koja postoji od juče! – kaže Miloš Kovačević.

Profesor Kovačević naglašava da je u novom udžbeniku iz srpskog jezika za 8. razred, koji je štampao naš Zavod za udžbenike, među južnoslovenskim jezicima izostavljen srpski jezik.

– To je odobrio Prosvetni savet Srbije i neko za to mora da odgovara jer je, po ustavu, naš jezik srpski. Kad nisu dali da se navede hrvatski i bosanski, autori nisu pristali ni da napišu srpski, nego srpsko-hrvatski jezik. Srpski je nadređen srpsko-hrvatskom jer je srpski postojao i pre srpsko-hrvatskog, pa je političkom odlukom preimenovan. Još jedan od srpskih ustupaka…

(Razgovor vodila Mirjana Sretenović)