.jpg)
| Politički život | |||
Holbruka samo treba pitati kada je lagao |
 |
 |
 |
| utorak, 29. jul 2008. | |
|
Domagoj Margetić je osnivač i predsednik Udruženja novinara Republike Hrvatske (UNRH) od 2001. do 2008. godine, kao i osnivač i glavni urednik veoma posećenog hrvatskog novinskog sajta www.necenzurirano.com Uzburkao je javnost - nažalost, više u Hrvatskoj nego u Srbiji - svojim tekstom od 10. septembra 2007, “Postoji li sporazum Richard Holbrooke – Radovan Karadžić?" u kojem, na osnovu analize intervjua koji je radila novinarka američke državne televizije PBS, Šarlejn Hanter Golt, sa Ričardom Holbrukom 1996. godine, i svojih vlastitih saznanja iz Haškog tribunala (Margetić je proveo tri meseca u zatvoru u Ševeningenu posle presude Haškog tribunala zbog krivičnog dela nepoštovanja tog suda, pošto je objavio tajne delove svedočenja Stipeta Mesića pred tribunalom), tvrdi da sporazum Karadžić- Holbruk postoji. I posle hapšenja Radovana Karadžića, Margetić ostaje pri svojim tvrdnjama. Gospodine Margetiću, u Vašem tekstu na portalu necenzurirano.com, od 10. septembra 2007. godine, pod naslovom „Postoji li sporazum Ričard Holbruk – Radovan Karadžić?“, izričito tvrdite da pomenuti sporazum postoji? Prema tvrdnjama bivšeg visokopozicioniranog suradnika bivše glavne haške tužiteljice Karle del Ponte, s kojim sam svojevremeno razgovarao o nekim haškim istragama od kojih je del Ponte odustala, postojanje sporazuma Holbruk – Karadžić u Hagu su haškim istražiteljima potvrdili i Slobodan Milošević, ali i Jovica Stanišić. Štoviše, mnogim ljudima s kojima sam u Hagu bio u kontaktu, Stanišić i Milošević govorili su o postojanju toga sporazuma, kao i o okolnostima pod kojima je došlo do potpisivanja tog papira za kojega sada svi, osim naravno Karadžića, tvrde da nije nikada niti postojao. Moj tadašnji visokopozicionirani haški sugovornik, koji je primjerice vodio i nikada dovršene haške istrage protiv Stjepana Mesića, Ante Markovića, Bore Jovića, Momira Bulatovića, Blagoja Adžića i drugih, jedno je vrijeme po nalogu Karle del Ponte vodio i istragu o Sporazumu Holbruk – Karadžić. Haško tužiteljstvo, prema njegovim tvrdnjama vodilo je ozbiljnu istragu o ulozi Ričarda Holbruka i tadašnje američke administracije u skrivanju i onemogućavanju uhićenja Radovana Karadžića. Ali može li se danas pouzdano tvrditi da je takav pisani sporazum ikada postojao? Kao novinar svakako polažem veliku razinu povjerenja u mojeg nekada visokopozicioniranog haškog sugovornika, koji mi je i dao informacije o Sporazumu Holbruk – Karadžić. Osim tih informacija od skrivenih izvora, kojima sam i danas po profesionalnoj etici i danoj riječi dužan štititi identitet, postoje i javni izvori koji potvrđuju postojanje sporazuma. Naime, samo tjedan dana nakon potpisivanja sporazuma sa Karadžićem, 22. srpnja 1996. godine, Ričard Holbruk dao je iz današnje perspektive posebno zanimljiv intervju američkoj kolegici Šarlejn Hanter Golt (Charlaune Hunter-Gault), u kojem je bez ikakve dvojbe potvrdio postojanje sporazuma sa Radovanom Karadžićem. Posebno je zanimljiv dio intervjua koji se odnosi na Karadžićeve obveze po sporazumu kojeg je potpisao sa Holbrukom. Naime, danas kada znademo da je Karadžić živio u Beogradu pod krinkom alternativnog liječnika, ispada da je onaj Karadžić prije bijega zapravo potpuno nestao. Upravo je o takvoj Karadžićevoj obvezi u svojem intervjuu 1996. godine govorio i sam Holbruk. Dopustite mi da citiram. „ŠARLEJN HANTER GOLT : Ričard Holbruk, hvala vam na gostovanju u našoj emisiji. U Beogradu ste rekli da ste uspešno napravili plan za uklanjanje Radovana Karadžića iz politike. Šta ste tačno time hteli da kažete? RIČARD HOLBRUK: ...Prošle nedelje smo obezbedili Karadžićevo potpisivanje papira kojim obećava da će napustiti politički život odmah i zauvek, i da će odustati od obadva svoja posla, broj 1 od pozicije predsednika srpskog dela Bosne i Hercegovine i, broj 2, od mesta predsednika SDS-a, kojeg je osnovao i kojeg kontroliše... Ako Karadžić ne ispuni svaki detalj ovog ugovora, mi imamo poluge preko kojih možemo da se žestoko obrušimo na čitav srpski pokret u Bosni i Hercegovini... ŠARLEJN HANTER GOLT : Vi znate, bilo je vreme nakon što je potpisan Sporazum i kada su se svi vratili, on i Mladić su bili na skijaškim terenima i na neki način se izrugivali NATO-vim trupama. Dakle, hoću da kažem, treba li on da ostane nevidljiv ili samo da prestane sa političkim aktivnostima? RIČARD HOLBRUK: Treba da bude nevidljiv. Drago mi je da ste postavili to pitanje. Pravilan termin je nevidljiv.“ Danas vidimo da je Karadžić doista nestao. Onaj i onakav Karadžić kakvog smo znali i onaj Karadžić koji je bio predsjednik Republike Srpske. On je jednostavno po ovom dogovoru kojeg i sam Holbruk priznaje u ovom intervjuu američkoj novinarki, jednostavno, nestao. Holbruka sada samo treba pitati kada je lagao?! Da li je lagao 1996. godine kada je javno tvrdio kako je zaslužan za to što je prisilio Karadžića na potpisivanje ovog sporazuma i kada mu je omogućio da nestane, ili laže danas kada tvrdi da takvog sporazuma nikada nije niti bilo? Kažete da je i Hag, odnosno Karla del Ponte, istraživao postojanje ovog sporazuma? Točno. To je sasvim sigurno, prema tvrdnjama mojih izvora, a to su bivši haški istražitelji i visokopozicionirani djelatnici Haškog tužiteljstva, koji tvrde kako je del Ponte naredila i provodila istragu o mogućnosti postojanja ovog sporazuma. Upravo je na tu okolnost, kako su tvrdili moji izvori, del Ponte obavila nekoliko osobnih razgovora sa Jovicom Stanišićem, koji je i sam potvrdio da takav papir kojeg su potpisali Radovan Karadžić i Ričard Holbruk stvarno postoji. Naime, i prema tvrdnjama Holbruka iz 1996. godine, te prema tvrdnjama Slobodana Miloševića, ali i prema priznanju Jovice Stanišića, upravo je Stanišić nosio sporazum na potpis iz Beograda od Holbruka i Miloševića Karadžiću na Pale. Prema ovim, priznati ćete kredibilnim izvorima, Sporazum Karadžić – Holbruk nedvojbeno je postojao, i pretpostavljam da će Karadžić u Hagu dokazivati njegovo postojanje između ostalog i na način da će o tomu kao svjedoka pozvati i Jovicu Stanišića pred kojim je na Palama te davne 1996. godine potpisao sporazum u nazočnosti Biljane Plavšić, kako je to tjedan dana kasnije javno govorio i sam Ričard Holbruk. Dopustite mi još jedan citat samog Holbruka, koji je 22.7.1996. rekao: „RIČARD HOLBRUK: Otišli smo… imali smo četiri sata pregovora sa Miloševićem u sredu. Bio sam veoma… ŠARLEJN HANTER-GOLT: Sa predsednikom Miloševićem, predsednikom Srbije? RIČARD HOLBRUK: To je tačno. U Beogradu. Ja sam bio vrlo nezadovoljan ovim pregovorima. Rekao sam da idem u Zagreb i nazad u Sarajevo. Vratiću se sutra posle podne, i moraćemo da ih završimo ili će posledice biti vrlo gadne. Vratili smo se u četvrtak posle podne u 4 sata i pregovori su bili u vili. Doveo je dvoje glavnih bosanskih Srba posle Karadžića sa Pala i tada sam znao da imamo dugu noć pred nama. Pregovarali smo deset sati i usaglasili smo jedan papir. On je tada poslao svog šefa bezbednosti, gospodina Stanišića, na Pale, i Stanišić je bio svedok kad su Karadžić i gospođa Plavšić potpisali dokument koji smo mi faksirali na Pale. Dokument nije promenjen na Palama, a mi i ne bi dozvolili promene. Stanišić je original doneo natrag i ja sam ga čekao u Beogradu. Otprilike u dva sata ujutru, on mi je dao original i razgovarali smo dugo o uslovima pod kojima je Karadžić završio svoju javnu i političku karijeru. ... Ali detalji poverljivih diplomatskih pregovora moraju ostati poverljivi“. Dakle, i sam Holbruk je javno priznao ono što tvrdi Jovica Stanišić. Neshvatljivo je zašto danas Holbruk priča nešto potpuno deseto. Znači, prema Vašim tvrdnjama Stanišić može da potvrdi postojanje Sporazuma Karadžić- Holbruk? Iz svih podataka i svjedočenja i izjava kojima ja danas raspolažem to je sigurno tako. Prema onome što su mi govorili haški istražitelji s kojima sam razgovarao, Stanišić je već potvrdio Karli del Ponte kako takav sporazum postoji. Štoviše, Stanišić je del Ponteovoj iznio i detalje toga sporazuma. Jovica Stanišić, koji je u Hagu prepričavao detalje sporazuma Holbruk – Karadžić, sjećao se svih uvjeta sporazuma, kao i međusobno ugovorenih obveza koje su potpisali Holbruk i Karadžić. Prema haškim izvorima Radovan Karadžić se sporazumom obavezao „da će podnijeti ostavku na državne i stranačke dužnosti“. Odluka o tomu stupila je na snagu odmah do isteka roka od 90 dana, koliko je tražio Karadžić za ugovaranje nužnih detalja sa ostatkom čelništva SDS-a. Ostavka je morala biti neopoziva. Karadžić se također obvezao izvršiti uticaj na čimbenike u stranci kako bi bila olakšana ostavka i promjena u hijerarhiji unutar srpskog vodstva i struktura u BiH. Sporazumom se Karadžić, navodno, obvezao „da do trenutka ostavke neće donositi stranačke niti državne odluke, niti utjecati na druge da ih donesu ukoliko se one bave: ratnim operacijama na teritoriji BiH; dislociranjem civilnog stanovništva; međunarodnim ugovorima – vojni, privredni, sigurnosni, regionalne integracije; imenovanjem državnih, stranačkih, regionalnih, lokalnih administracija i dužnosnika; dislociranjem financijskih sredstava“. Prema Stanišćevim i Miloševićevim haškim pričama Karadžić je s Amerikancima usmeno dogovorio i svoje novo prebivalište, o čemu postoji trag i u pisanom obliku sporazuma. Međutim, njegovo je novo mjesto stanovanja ostalo strogo čuvanom tajnom. O tim je detaljima Vašington bio potpuno upoznat, tvrdili su Milošević i Stanišić u Hagu. U Hagu su od Miloševića i Stanišića doznali i za detalje iz sporazuma koji se tiču Karadžićevog skrivanja, sigurnog mjesta boravka i rezidencije koju su mu osigurale SAD, novčanog iznosa koji mu je stavljen na raspolaganje, te jedinice za osobnu sigurnosnu zaštitu koja mu je stavljena na raspolaganje. Prema Miloševiću i Stanišiću, Vlada SAD-a stavila je na raspolaganje Karadžiću iznos od 600 tisuća američkih dolara. I o rješavanju Karadžićevog stambenog pitanja prema sporazumu trebala je brinuti Vlada SAD-a. Tako mu je trebao biti stavljen na raspolaganje rezidencijalni objekt na lokaciji koja je dogovorena prethodnim usmenim dogovorom. Karadžićevo tajno prebivalište po tom je sporazumu bilo jedna od najčuvanijih državnih tajna Vlade SAD-a, koja je prema sporazumu za to prebivalište znala. Sporazumom je Karadžiću stavljeno na raspolaganje osiguranje od najmanje šest ljudi, a Vlada SAD-a je prema sporazumu bila obvezna izvijestiti Karadžića o svakom mogućem ugrožavanju njegove osobne sigurnosti. Jovica Stanišić, koji je prema Holbrukovom priznanju sudjelovao u pregovorima sa Miloševićem i Karadžićem i sam je govorio o detaljima tih pregovora i njihovom ishodu. „Došao je Ričard Holbruk i šef CIA DŽon M. Dojč, sa istim porukama. Ja sam bio domaćin Dojču, a Milošević je primio Holbruka. Bilo je vrlo dramatično. Proveli smo ceo dan zajedno sa ministrom spoljnih poslova i Holbrukovim timom, oni su pisali papir prema kojem je Karadžić trebalo da se odrekne svega i napusti politički život. Međutim, oni su došli i ostali su u zemlji, i rekli su: ’Ako nema papira, vi ćete dobiti sankcije’“, opisivao je detalje atmosfere s pregovora 1996. godine Jovica Stanišić. Kada je „papir završen“, tvrdio je Stanišić, „onda je meni Milošević naložio da idem na Pale. Bila je noć, bilo je vrlo opasno putovati, ja sam išao helikopterom i sa UNPROFOR-om je bilo dogovoreno da me sačekaju, i oni su me odveli do Karadžića. Ja sam mu dao taj papir. To je bilo vrlo mučno. On je potpisao papir nakon dugog razmišljanja, da se odriče stranke, da se odriče kandidature za predsednika. Ja sam papir doneo i predao ga Holbruku direktno na ruke“. Tako je o svojoj ulozi u pregovorima Holbruk Karadžić pojedinim sugovornicima u Hagu a i samoj tužiteljici Del Ponte govorio Jovica Stanišić, nekadašnji Miloševićev šef „državne bezbednosti“. Vi ste, gospodine Margetić, objavili i faksimil dokumenta za kojeg tvrdite da predstavlja Sporazum Holbruk – Karadžić? Tako je. Samo što ne tvrdim ja da je to taj sporazum, već to tvrde bivši suradnici bivše glavne haške tužiteljice koji su istraživali taj sporazum. Prema njihovim tvrdnjama, del Ponte je taj papir nosila i na jedno od svojih službenih putovanja u Vašington, gdje je zahtijevala da joj se objasni o čemu se radi. Nakon što nije dobila odgovore koje je tražila, bijesna se vratila u Hag, tvrdili su njezini suradnici. Sporazum kojeg sam ja objavio, prema mojim saznanjima u rukama je imala i sama Karla del Ponte. Ko Vam je dao taj dokument? Naravno da Vam na to pitanje ne mogu odgovoriti imenom i prezimenom. Bilo bi to neodgovorno i neprofesionalno s moje strane. Mogu Vam samo reći da mi je taj faksimil sporazuma dao nekada visokopozicionirani djelatnik Ureda glavne haške tužiteljice Karle del Ponte, čovjek koji je vodio neke od najvažnijih istraga Haškog tužiteljstva, i koji je istraživao i samo postojanje Sporazuma Holbruk – Karadžić. Ono što je zanimljivo jest i informacija da mi je taj isti izvor tvrdio kako je Holbruk sličan dogovor postigao i sa generalom Ratkom Mladićem, ali o tomu nemam nikakvih daljnjih informacija niti podataka, jer se moj sugovornik jednostavno uplašio i smatrao je da bi bilo bolje kada više ne bi govorio o svojim saznanjima o slučajevima Karadžića i Mladića. |
Ostali članci u rubrici
- Šta nedostaje Vučićevoj poruci da Srbija neće biti sluga ni Amerike ni Rusije - Rusija takav odnos i ne traži
- Sram nas bilo, Srbijo!
- Veleposlanica Jelena Milić i Zagreb vole se javno ili još jedan sunovrat srpske diplomatije
- Veliš - „Sve je do Boga“, pa zasedneš i ne činiš ništa!
- Sramotni muk Beograda pred golgotom srpskog naroda na Kosovu i Metohiji - mi nikome nećemo biti „slavni preci“
- Geopolitika reke Drine - Hoće li litijum i Rio Tinto dovršiti ono što nije uspeo NATO?
- Predsednik sebe sveo na običnog trgovačkog putnika i propagandistu Rio Tinta
- Protesti protiv rudarenja litijuma - šta da se radi dalje?
- Vučić sve bliže Parizu i Briselu, a sve dalje od Moskve
- Vučić postaje svestan da se bliži kraj njegove vladavine
Anketa
Republika Srpska: Stanje i perspektive
