Početak bune protiv nahija

Bože mili! Čuda velikoga!

Kad se komadaše po zemlji Srbiji,

Po Srbiji zemlji da otrgne

I da nova postane država,

Tu Krezovi nisu radi vlasti;

Nit' su radi Evropejci izdjelice,

Al' je rada sirotinja raja,

koja teritorije davati ne može,

Ni trpiti ev-ropskoga zuluma;

Često se može čuti kako smo zatočenici prošlosti. Međutim, prije bi se reklo da samo zatočenici obećane budućnosti, zbog koje smo, kako stvari stoje, isjekli samo bijeli dio naše zastave. Svakako, mi smo zarobljeni i kao da smo u pećini iz Platonovog mita, sloboda za nas postoji samo kao privid. Oduzeli su nam slobodu, sada nam oduzimaju i zemlju, jer shodno savremenoj racionalizaciji, mali narodi treba da imaju manje zatvore.

Žicom sa gusala zavezali su nam ruke. Ne daju nam više da pjevamo o svojim mukama, jer kad pjevamo o svojim mukama mi u stvari pjevamo o njima. Takve su trenutno prilike u beogradskom pašaluku.

Naš problem više nisu toliko dahije. Na njih smo na neki način već navikli. Otišle su stare dahije. Ostale su nahije. U novim nahijama rađaju se nove dahije. Nema za Srbe danas većih dahija od nahija. Dahije su sjekle knezove, a nahije sijeku zemlju. Slovenski hrast se danas tako lako cijepa, kao da nema nikakog čvorišta i nikave kvrge u sebi, koja bi bar malo namučila one koji nas uporno cijepaju. Ili smo se, pak, pomirili s tim ili možda još uvijek nismo svjesni da ćemo tako iscijepani i usitnjeni drugima služiti za ogrijev, složen između zapadnog i istočnog kotla. I šta nam poslije vrijedi žar naše borbe, ako je taj žar u tuđem kotlu.

Zato je buna protiv nahija nasušna potreba našeg duha koji već dugo kleči i trebao bi napokon da ustane. To je prije svega moralni ustanak. Komadanje države je istovremeno i komadanje duha koji se samo u cjelini ostvaruje kao takav.

Prateći hegelijansku mudrost, čiji smisao nam se ovdje otvara poput vrata na koja kucamo spregom države i duha, dolazimo do refleksije državne partikulacije, koju možemo razumjeti kao partikulaciju objektivnog duha, dakle, morala, prava i običajnosti. Sve ovo se navodi da bi se opisala potreba sistematskog rada na razvoju naše svijesti kao procesu koji je usmjeren ka cjelini, a ne fragmentaciji koja ne podrazumijeva dijalektički odnos između cjeline i djelova, identiteta i razlika.

S druge strane, razvoj naše svijesti paralizovan je nahijskom logikom koja nam se uvukla pod kožu i manifestuje se ne samo kao kriza identiteta, već može imati i mnogo ozbiljniji i dalekosežnije posljedice. Stoga je rad na ovom polju u stvari duhovno liječenje o kome država gotovo nikako vodi računa. Prezir apstraktnog kao beznačajnog i beskorisnog, ostavlja konkretne probleme. Ali taj prezir je pogubniji nego što se obično misli.

Oblikovanje svijesti od strane savremene civilizacije i njenih instrumenata, a tu smo prije svega upućeni na medije, guši svako apstraktno znanje, tako što ga potapa u moru nesuštinskog znanja, koje je samo prividno oslobođeno odnosa prema apstraktnom, a navodno stavljeno u odnos prema konkretnoj stvarnosti. Upravo to pogoduje razvoju nahijske logike kod našeg čovjeka, koji na pravi način ne može da pojmi odnos identiteta i razlike, koji stoje u suštinskoj vezi, pa tako nemamo identiteta bez razlike niti razlike bez identiteta.

Uprkos tome, mi imamo, recimo, tendenciju formiranja vojvođanskog nacionalnog identiteta, kao i procese nacionalnog inženjeringa sa geografskim materijalom u drugim krajevima gdje žive ljudi koji baštine naš kulturni obrazac. No, erozija srpskog nacionalnog bića se ne zaustavlja ni u Srbiji. Protiv dalje erozije zemlje dobro je posaditi topole. A od topole pa do Ravne gore trebaće nam najprije duhovne, moralne straže, kako bi sačuvali ono što imamo. Logički proces klasifikacije upućuje nas na činjenicu da svaki rod ima svoje vrste. Tako tvrditi, na primjer, da su Vojvođani nacija, kulturološki samostalna i nezavisna od bilo koje druge nacije, koja uz nju, prema tome, koegzistira, jednako je tvrđenju da Dunav nije rijeka, već naprosto samo Dunav.

Nepodnošljivost daljeg krojenja novih nacionalni nošnji od naše kože, čanak u krvi, jeste, dakako, nešto protiv čega se mora ustati. Najprije duhovnom pobunom, na kojoj treba temeljiti svaku drugu bunu. Inicijativa za spas Srbije je svojevrsna platforma za bunu protiv nahija. Ovaj problem posebno tretiraju treća i četvrta tačka tog dokumenta, usmjerene protiv pogubnog propagiranja secesionizma u Srbiji. Amputiranje dijelova državnog tijela mora se zaustaviti. I to bi nam morao biti jedan od glavnih prioriteta. U tom pogledu, svijest i moral moraju biti predmet sistematske brige i institucionalno oblikovanog interesovanja. Konstatacije čuvenih sociologa o značaju ideja, vrijednosti i etike za postizanje društvenih promjena, ne treba tako lako zanemariti.

Buna protiv nahija je revolucija mišljenja, koja nam je nužno potrebna, a koja do sada, uprkos tome, očito nije izvršena. Možda je upravo to boljka naše današnje kulture. Mora se čuti vapaj potlačenog duha, koji se danas ne čuje od jake muzike u kulturi zabave koja kamuflira naše robovanje.

Mi danas nemamo knezove, ali imamo Krezove, koji se zbog bogatstva koje imaju ne mogu posjeći. Nemamo ni kubure, ali kuburimo sa svim i svačim. Ali da budemo bolji treba nam dobar povod, a ne dobar provod. Kao i buna protiv dahija, buna protiv nahija ide u prilog srpske državnosti. Ona je izraz slobodoljublja srpskog duha. Ako ništa, neka se bar zna da smo se bunili, jer kao što reče naš nobelovac: „Sve što postoji ovdje, prokleto je na borbu bez kraja.“ A mi ćemo o tome pjevati. Kad ponovo sklopimo gusle.