BRIKS ne treba zanemariti

Bila bi velika greška za Zapad da odbaci nedavni samit zemalja BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) u Kazanju - nezvaničnoj „islamskoj“ prijestonici Rusije - kao antizapadni događaj bez značaja. Zapadne vlade možda žele da vjeruju da je skup pokazao nedostatak jedinstva i sadržaja, ali stvarnost je mnogo složenija.

Kina, Rusija, Brazil i Indija formirale su BRIK 2006. (Južna Afrika se pridružila 2010. godine) kao protivtežu G7, klubu vodećih zapadnih industrijalizovanih zemalja, i globalnom poretku kojim dominiraju SAD u širem smislu. Iako ta inicijativa nikada nije shvaćena ozbiljno na Zapadu, BRIKS je evoluirao u multilateralnu platformu ne samo za zemlje poput Kine i Rusije - koje žele da okončaju zapadnu dominaciju i, u slučaju Rusije, uspostave novi, eksplicitno antizapadni globalni poredak - već i za neutralnije sile u nastajanju.

Štaviše, grupa se nedavno proširila i uključuje ne samo Iran i Etiopiju, već i Egipat i Ujedinjene Arapske Emirate, koji imaju snažan interes za dobre odnose sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim vladama (Saudijska Arabija je prihvatila poziv da se pridruži, ali to još nije formalno učinjeno). Zato je grupa napredovala ka svom cilju da služi kao multilateralna platforma koja je nezavisna od Zapada i svih ekonomija koje se oslanjaju na dolar ili euro.

S obzirom na dugoročne implikacije, Zapad ne bi trebalo da miješa želju Rusije da poništi svjetski poredak sa strateškim ciljevima ostatka grupe. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov uži krug možda žive u svom svijetu snova iz 19. vijeka, ali se isto ne može reći za Kinu, Indiju, Brazil, Južnu Afriku ili nove arapske članice

Dugoročni značaj ovog napretka ne treba potcjenjivati, posebno imajući u vidu da je više ekonomija u usponu izrazilo interesovanje za pridruživanje grupi. Tokom ovog vijeka, BRIKS+ bi mogao da postane sredstvo „ostalih“, postavljenih protiv Zapada. Ovo bi bio upečatljiv dijalektički rezultat globalizacije i agende slobodne trgovine koju je Zapad promovisao posljednjih decenija.

S obzirom na dugoročne implikacije, Zapad ne bi trebalo da miješa želju Rusije da poništi svjetski poredak sa strateškim ciljevima ostatka grupe. Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov uži krug možda žive u svom svijetu snova iz 19. vijeka, ali se isto ne može reći za Kinu, Indiju, Brazil, Južnu Afriku ili nove arapske članice. Oni ne traže raskid od postojećeg globalnog poretka ili Zapada, već su za povećanje globalnog uticaja, priznanja i prestiža. Ovo posebno važi za novu supersilu, Kinu.

Situacija predstavlja i izazov i priliku za Zapad, pod uslovom da drugi mandat Donalda Trampa ne otvori postojeće globalne linije rasjeda. Ako Zapad ostane politički i kulturno ujedinjen, nastaviće da igra vodeću ulogu u 21. vijeku uprkos svojim demografskim izazovima. Ali - mora naučiti da dijeli moć.

Ako Zapad ostane politički i kulturno ujedinjen, nastaviće da igra vodeću ulogu u 21. vijeku uprkos svojim demografskim izazovima. Ali - mora naučiti da dijeli moć

Dekolonizacija je počela krajem Drugog svjetskog rata, prije skoro 80 godina. Kada su Ujedinjene nacije osnovane 1945. godine, imale su samo 51 državu članicu; danas ih, nakon dugog, burnog perioda u kome su mnoge nove nacionalne države nastale iz bivših evropskih kolonija širom globalnog juga, ima 193. Ipak, uprkos široko rasprostranjenom postizanju formalnog suvereniteta, nikada nije bilo prave preraspodjele moći i bogatstva.

Počevši od kasnih 1970-ih, Kina je izašla iz svog samonametnutog maoističkog ideološkog zatvora i započela svoju postepenu integraciju u svjetsku ekonomiju kojom dominira Zapad, proces koji se ubrzao nakon njenog pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. Sa otvaranjem Kine i krajem Hladnog rata kasnih 1980-ih, rođen je novi svjetski poredak i, htjeli to ili ne, uspon BRIKS-a je izraz ove istorijske promjene.

Želja zemalja u razvoju i privreda u razvoju da preuzmu svoj udio u globalnoj moći i bogatstvu potpuno je razumljiva i opravdana. Zapadni svijet bi trebalo da prestane da defanzivno i ignorantski reaguje na težnju tih zemalja da ostvare svoje legitimne interese. Ali sile u nastajanju moraju shvatiti da sa više moći i ekonomskog uticaja dolazi i veća odgovornost.

Činjenica da dvije velike autoritarne sile sa imperijalnim ambicijama vode BRIKS čini potrebu za globalnom diplomatijom još hitnijom

Novi, izbalansirani svjetski poredak i dalje će zahtijevati čvrsta pravila zasnovana na univerzalno prihvaćenim vrijednostima. U suprotnom će nastati haos, nasilje i rat. Ako stalna članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (Rusija) napadne svog susjeda (Ukrajinu) bez razloga, to dovodi u pitanje temeljne principe UN i preovlađujući svjetski poredak.

Ponovno izbijanje rata u doba nuklearnog oružja i vještačke inteligencije predstavlja međunarodnu prijetnju bez presedana. I G7 i BRIKS+ suočavaju se sa istom opasnošću; svi su u istom čamcu, sa istim zajedničkim odgovornostima. Činjenica da dvije velike autoritarne sile sa imperijalnim ambicijama vode BRIKS čini potrebu za globalnom diplomatijom još hitnijom. Budućnost zasnovana na principu „ko je jači, taj je u pravu” na kraju znači povratak u dobro poznatu prošlost, onu koju je osnivanje Ujedinjenih nacija i njene temeljne konvencije trebalo zauvijek da prekine.

Koja pravila namjeravaju da poštuju zemlje BRIKS+? Svijet zaslužuje odgovor na ovo ključno pitanje.

Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina

(Vijesti)