Kriza savremene levice

U tekstu koji slijedi pokušaćemo obrazložiti zašto se, u uslovima savremenog svijeta, politička ljevica, i to kako radikalna tako i socijaldemokratska, susreće se problemom smislenog artikulisanja svog programa. Pri tome je naše temeljno uvjerenje da ljevica, bar u formama svog dosadašnje istorijskog ozbiljenja, nije u stanju da prevlada inkompatibilnost sa magistralnim društvenim tokovima. Ovo pitanje smatramo principijelno značajnim iz razloga što su panične reakcije pred aktuelnom ekonomskom krizom, koje su se dogodile u mnogim zemljama, vodile birače ka podršci lijevim opcijama političkog spektra. Ta se podrška kretala proporcionalno veličini kriznog potresa, pa je tako u Grčkoj podršku birača na nedavnim izborima dobila čak i ekstremna ljevičarska partija ΣΥ.ΡΙΖ.Α., dok su u zemljama relativno blažih manifestacija krize, poput Francuske ili na primjer Hrvatske, podršku dobile socijaldemokratske partije. Suština ovog lijevog zaokreta je u spornoj i po mnogo čemu problematičnoj tezi po kojoj je neoliberalni karakter globalizovanih tržišta proizveo krizu, te da se po automatizmu rješenje treba tražiti na drugoj strani. Time se u bitnom smislu obrće opšti tok pomjeranja birača ka desnom dijelu političkog spektra, što je karakterisalo evropsku političku scenu u prvoj deceniji XXI vijeka. Karakteristično je racimo i to da je u tom periodu, prvi put u novijoj istoriji Zapada, većina intelektualaca bila bliže desnici. Sada vidimo da se taj proces obrće ulijevo i ovdje želimo iznijeti tezu da to nije posljedica objektivne vrijednosti lijevičarskog odgovora na izazove stvarnosti, već rezultat pukog iracionalnog straha izazvanog krizom.

Istorijska perspektiva

Nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma ljevica je bila u potpunoj političkoj i intelektualnoj defanzivi. Pri tome se defanzivna pozicija odnosila i na radikalnu revolucionarnu ljevicu, ali i na razvodnjenu varijantu socijaldemokratije i mitologije „države blagostanja“.

Revolucionarna ljevica doživjela je u XX vijeku povijesni poraz, kako u praktičnopolitičkom smislu, tako i u teorijskom. Naime, ne radi se samo o tome da je kolaps sovjetske imperije demonstrirao neodrživost ekonomskog i/ili političkog planiranja u kompleksnoj društvenoj praksi, već su antimarksističke doktrine trijumfovale i u teorijskom području razvijajući čitav set argumentacija koje su svoju potvrdu nalazile u stvarnom razvoju političkih procesa. Reafirmisanje antiplanskih doktrina, poput recimo Mises-Hajek argumenta o apsurdnosti planiranja u ekonomiji, postale su opšte mjesto ekonomske doktrine. Suočena sa činjenicama ljevica se pomjerala od ekstrema oličenog u propovjedi o revolucionarnom slamanju klasne nepravde, planirane ekonomije itd, sve više ka centru. Ključni model ovog pristupa je koncept „socijalne države“ i „države blagostanja“,  kao alternative koja može kako-tako opstati kao opozicija u uslovima trijumfa kapitalizma. Ovo odustajanje planetarne ljevice od revolucije i zatvaranje u okvire institucionalne borbe kupljeno je na Zapadu još ranije, naime nakon II svjetskog rata, i to korigujućom ulogom drževe u sferi socijalnog. Kompromis se ogledao u jednostavnoj trgovini: Proletarijat odustaje od revolucionarnog razaranja kapitalizma i prihvata tržišni poredak, demokratski politički proces i liberalni pogled na svijet, a vlasnička klasa pristaje na redistributivnu ulogu države, obećavajući relativno blagostanje, socijalnu zaštitu i postupan porast zadovoljenja potreba za maksimalno mogući broj ljudi. Istorijski fakat koji je od krucijalnog značaja za razumijevanje sadašnje situacije je da je socijaldemokratija kupljena potrošačkim društvom.

Apsurdnost socijaldemokratske alternative

Kompromis koji su napravile vladajuće elite, a koji stoji u temelju socijaldemokratije i koji ju je uopšte omogućavao, zasnivao se na pretpostavkama koje više nije moguće održavati. Ovdje ćemo, usljed suženog prostora, ukazati samo na jednu koja djeluje krajnje plauzibilno. Ona reflektuje jednostavnu činjenicu: društvo (tj. pojedinci koji ga čine) proizvodi određenu količinu bogatstva koja se zatim distribuira u potrošnju. Da bi preduzetnici imali motivaciju za ulaganja i angažman oni moraju imati odgovarajuću stopu profita, koja je očigledno (u ukupnom BDP) obrnuto srazmjerna sa socijalnim davanjima i nadnicama radnika. Da bi i radnici mogli imati zadovoljavajući socijalni status, očigledno je potrebno da i oni imaju odgovarajući udio u raspodjeli. Međutim, jasno je da će kapital imati tendenciju da ide u područja gdje su socijalna davanja manja, jer će tamo profitna stopa biti veća. Ovaj problem izrazito je zaoštren u procesima globalizacije, usljed raskoraka između ekonomskog sektora, koji je postao globalan, i političkog sistema koji je još uvijek izgrađen po modelu suverenih država. Naročito se to odnosi na finansijska tržišta gdje je pokretljivost gotovo apsolutna. Za razliku od fabrike koju treba demontirati, ponovo izgraditi, trasportovati mašine itd, mobilni finansijski kapital, koji se danas prenosi sa jednog mjesta na drugo pritiskom na dugme, može da „bježi“ u područja i zemlje koje su jeftinije, kako u smislu poreskih stopa (kojima se puni budžet iz koga se finansiraju socijalna davanja) tako i nadnica (koje direktno određuju standard) radnika. Tako je Država blagostanja satjerana u škripac globalizacijom finansijskog kapitala – naime, prostom činjenicom da ljudi na koje se primjenjuje socijalna zaštita ne mogu da napuste državu tako lako kao kapital, koji je Država blagostanja oporezivala. Efekat je pojačan nepostojanjem alternative: Proletarijat više nije u stanju da zaprijeti revolucijom i susreće se sa čistom ucjenom. Tako je, na primjer, prije dvije godine njemački gigant Wolksvagen zaprijetio da će, ukoliko sindikat ne popusti, prebaciti proizvodnju u inostranstvo, što su i inače već uradile mnoge firme sa Zapada.   

To opet znači da socijaldemokratska politika socijalne države, „države za čovjeka“ (sic!), ima problem finansiranja: ako želi veće stope izdvajanja za šire slojeve, famoznu „pravednu“ redistribuciju i socijalnu državu, socijaldemokratska vlada nije u stanju da privuče kapital. Jedino što ona može uraditi, ako želi da zadrži postojeće stope izdvajanja za socijalna davanja, je da se zaduži, i sve socijaldemokratske vlade to i rade. Poput popularne parole iz doba komunista - „ne mogu me toliko malo platiti koliko je malo mogu raditi“, socijaldemokrati se vode parolom „ne možet vi toliko potrošiti koliko nas ja mogu zadužiti“. Recimo, stepen zaduženja koju je Republika Srpska doživjela pod aktuelnom SNSD vladom je bez presedana, a istovremeno je nivo stranih investicija najmanji u poslijeratnoj istoriji RS-a. Prema nedavno objavljenim podacima Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH u prva tri mjeseca tekuće godine strani investitori povukli su iz BiH više od 100 miliona BAM kapitala, dok su u istom periodu strane investicije bile manje od 40 milona. I pored očajničkih apela ekonomske struke i stalnog insistiranja MMF, vlade ostaju gluve pred zahtjevima za rezanje socijalnih davanja. Vladajuće socijaldemokratije u BiH nemaju snage da odstupe od svojih politika i vjerovatno će i dalje nastaviti zaduživanjima kupovati vrijeme. Ovo katastrofalno raskućavanje „naše kuće“ nije nužno vezano sa eventualnom korupcijom, ili manjom ili većom nekompetencijom vlade (ili oboje), već je strukturalna nužnost koja proizilazi iz same političkoteorijske osnove socijaldemokratije. Svjedočanstvo toga je da identični procesi nisu ograničeni isključivo na naše lokalne prostore, već su šire dileme. Aktuelna polemika između, s jedne strane, evropske desnice oličene u CDU lideru Angeli Merkel, i, s druge strane, evropske ljevice novog francuskog predsjednika Fransoa Olanda, jasno reflektuje takav pogled na svijet. Poput matrice prikazane u bajci o Cvrčku i Mravu, problem rasta Merkel želi da riješi konsolidujućom štednjom, zbijanjem redova i radnom disciplinom, dok Oland promoviše ekspanzivnu politiku potrošnje, ne prezajući od novih zaduženja. Lider ΣΥ.ΡΙΖ.Α. partije Aleksis Cipras podržava ovaj stav i poručuje kako jeste za reforme ali „na mnogo pravičniji način nego do sada“, te da „mjere štednje i način na koji Evropa želi da ih sprovede vode Grčku direktno u pakao“. Međutim, strateški posmatrano rast baziran na potrošnji bio je kredibilna opcija samo dok je proizvodnja primarno bila domaća. Tada je imalo smisla kejnezijanskim mjerama kroz povećanje plata i socijalnih davanja stimulisati potrošnju.

Naravno, kejnezijanska doktrina nesumljivo je okosnica socijaldemokratskog shvatanja ekonomije i zagovornici politike ekspanzivne potrošnje kao odgovora na krizu, često navode poznatu Kejnsovu formulu prema kojoj je „pravo vreme za štednju vreme rasta, a ne vreme krize“. Danas, međutim, čak i u slučaju EU, koja je supersnažna proizvodna ekonomija, ova politika ima problema da se održi pred naletom jeftinih proizvoda sa istoka. A kod nas je takva politika direktna linija ka kolapsu. Za razliku od razvijenih industrija, koje domaćom proizvodnjom pokrivaju značajan dio potrošnje vlastitog stanovništva, zemlje sa ekstremnim spoljnotrgovinskim deficitom, kakava je Republika Srpska, politikom zaduživanja za servisiranje potrošnje samo se zadužuju da bi punili tuđe budžete i srljaju u dužničko ropstvo.

Zaključak koji ovdje promovišemo je eksplicitan i iskazan direktno i bez uvijanja glasi: u uslovima globalizacije ekonomije socijaldemokratija je besmislena, nemoguća i destruktivna politika. Ona nije u stanju da se prilagodi novonastaloj situaciji koju stvara globalizovana ekonomija, a modeli koje je primjenjivala ranije sada više ne funkcionišu. Socijaldemokratija je funkiconisala u prethodnom periodu, s jedne strane, zahvaljujući tome što su pod prijetnjom revolucije vladajuće elite imale interes da prihvate jaču redistribuciju; a, s druge strane, do razvitka tehnologije koja omogućava hipertrofiju finansijskih tržišta kapital nije imao takvu mobilnost, i bio je pod jačim pritiskom države. Međutim, danas je stanje takvo da je revolucionarna ljevica potpuno diskreditovana istorijskim iskustvom, i teško da može zaprijetiti podrškom na širem društvenom planu, a kapital je u stanju da se oslobodi okova Države blagostanja. Tako se cjelokupna lijeva politička pozicija nalazi pred istorijskim izazovom. Ona se održava samo zahvaljujući panici i iracionalnim strahovima koje proizvodi aktuelna kriza.

Iracionalnost kao podloga aktealnog lijevog zaokreta možda se najjasnije pokazuje u bujanju raznoraznih „alternativnih“ ljevičarskih opcija. Neuspjeh lijevog centra da, nakon neuspjeha komunizma, artikuliše ipak neku konzistentnu ljevičarsku politiku dovela je do povratka na scenu različitih utopističkih ideja, poput pokreta Occupy Wall Street, ali i ekstremističkih pokreta lijeve prominijencije. Karakterističan primjer je prošlonedeljni atentat na šefa italijanske nuklearne fondacije Roberta Adinolfija u Đenovi, iza kojeg stoji Neformala anarhistička federacija [FAI] Kalabrija.

Vaskrsavanje sličnih pokreta možda ponajbolje ilustruje dubinu krize ljevice – demoralisane mase sada gube strpljenje i okreću se utopizmu i terorizmu. Međutim, radi se o pukom izrazu frustracije iza koga se ne može propoznati doktrinarno uobličen stav i jasan pogled na svijet.Nesposobnost da se u okviru vlastitog argumentativnog aparata na stvarni način uhvati u koštac s krizom vodi i oficijelne SD partije ka tome da preuzimaju u svoj taktički arsenal ideje koje uobičajno pripisujemo političkoj desnici. Tipičan primjer je vulgarnonacionalistička retorika SNSD-a ili SDP-a u Bosni i Hercegovini, koja ne samo da bi po definiciji trebala biti strana internacionalističkom duhu ljevice, već može voditi i u tragične scenarije onda kada vladajuće socijaldemokratije raskrčme ostatke.