Puzajuće približavanje Švedske NATO paktu

Približavanje Švedske NATO paktu iziskuje ozbiljnu debatu. Članstvo u NATO, između ostalog, drastično pogoršava bezbjednosno-političku poziciju Švedske, piše Lenart Palm, profesor istorije na univerzitetu u Geteborgu.

Većina Šveđana ne želi da Švedska postane članica vojnog saveza NATO. S druge strane, vodeći politički i vojni krugovi su nas, djelujući iza leđa švedskog naroda, uvukli u NATO u toj mjeri da je do formalnog članstva preostala nijansa. Ono što je omogućilo ovo netransparentno prilagođavanje je između ostalog izdaja glavnih medija u zemlji, koji su uskratili informacije i tako spriječili ozbiljnu debatu. Situacija je dakle veoma ozbiljna. Evo nekoliko pitanja koja treba rasvijetliti.

Drastično pogoršanje

Članstvo u NATO paktu drastično pogoršava bezbjednosno-političku poziciju Švedske. Ono bi značilo da se zemlja prilikom konflikta između velikih sila automatski uvlači u eventualni rat. A rizik za rat raste zato što bi Rusi ulazak u NATO pakt shvatili kao dio agresivne politike usmjerene protiv Rusije. Nasuprot tome, politika bezbjednosno-političke relaksacije prodrazumijevala bi prekid saradnje sa NATO paktom.

Članstvo u NATO paktu znači da će Švedska dobiti nuklearni kišobran. Zemlja bi, istina, za vrijeme mira mogla da se usprotivi postavljanju nuklearnog naoružanja na svojoj teritoriji, ali bi u slučaju rata morala da dopusti vojnom savezu da je koristi, bez ograničenja. To pretvara Švedsku u sigurnu metu nuklearnog rata.

Puzajuće približavanje NATO paktu je prvi put u poslednjih 200 godina uvuklo Švedsku u direktne vojne aktivnosti protiv zemalja koje nikad nisu predstavljale bilo kakvu prijetnju protiv naše zemlje. Vlada je dugo poricala da smo bili u ratu u Avganistanu i lagala da nas je avganistanska vlada pozvala (takav poziv ne postoji u ministarstvu spoljnih poslova, Švedska je otišla tamo u stvari na poziv Britanaca). A mi smo izgleda zadnji koji napuštaju tu razrušenu zemlju. U Libiji je naše ratno vazduhoplovstvo (u kojem je sada radni jezik engleski!) izvršilo identifikaciju skoro polovine ciljeva kad su NATO zemlje, uz pomoć islamističkog Katra, razrušile libijsku državu zloupotrebom mandata Ujedinjenih nacija o zoni zabrane letova za libijsko ratno vazduhoplovstvo, koje kako, se pokazalo, uopšte nije ni korišteno.

Plašenje Rusijom je u poslednje vrijeme pripomoglo u kampanjama NATO lobija. To se sve vrijeme potencira u našim vodećim medijima. Ali, ruskih vojnih baza nema oko Sjedinjenih Američkih Država, ali zato ima niz američkih baza koje opkoljavaju rusku teritoriju. Prema podacima SIPRI-ja[1] vojni izdaci SAD, zapadne i centralne Evrope činili su 58% ukupnih vojnih budžeta u svijetu 2011. godine, a Istočne Evrope (uključujući Rusiju) šest procenata!

Orkestrirano prikrivanje

Kad Rusija sprovede jednu odbrambenu vježbu na međunarodnim vodama, to se prikazuje kao uvježbavanje napada na Švedsku. Istovremeno se potpuno prećutkuje da je Švedska par nedelja prije toga učestvovala u vježbi NATO pakta koja se protezala od Baltika do Laplanda.

Kako izgledaju vježbe američkih bombardera u Norbote[2] iz ruske perspektive?

Poslušnost prema NATO je dovela do toga da je Švedska napustila ne samo svoju politiku neutralnosti nego i međunarodno pravo.

Vodeći političari revno se zalažu za intervenisanje u čas jednu, čas u drugu ”nedemokratsku” zemlju (pod uslovom da nije američka saveznica). Odjekuju parole ”ne smijemo biti kukavice”, ”pomozimo ženama”, ”genocid!”.

Nespojivo sa poveljom Ujedinjenih nacija

Ponovo postoji razlog da se podsjetimo šta piše u prvoj glavi povelje UN : ”Svi članovi, u svojim međunarodnim odnosima, uzdržavaće se od prijetnje silom ili od upotrebe sile koja bi bila uperena protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti ma koje države ili koja bi na ma koji drugi način bila u suprotnosti sa ciljevima Organizacije Ujedinjenih nacija.” Jedini slučaj gdje je upotreba sile dozvoljena je odbrana u očekivanju da savjet bezbjednosti djeluje.

Približavanje NATO paktu dovelo je do ogromnih troškova koji su doprinijeli krizi i rasformiranju švedske teritorijalne vojske. Samo rat u Avganistanu, ako računamo sa istim troškovima po vojniku kao u SAD, koštao nas je negdje između 21 i 34 milijarde za 2013. godinu (troškovi se ne navode posebno u javnom knjigovođstvu). A i milijarde utrošene za transportne avione C17, u zajedničkom vlasništvu sa NATO paktom, rijetko se pominju.

NATO paktom u praksi komanduju SAD. SAD same drže okidač na nuklearnom oružanju alijanse. Iz neobjašnjivog razloga vojna saradnja sa SAD se ne smatra problematičnom uprkos pozamašnom spisku grijehova te zemlje od kraja Drugog svjetskog rata. Milioni nedužnih ljudi su usmrćeni američkim tepisima bombi ili specijalnim operacijama do današnjeg dana: Koreja, Vijetnam, Južna Amerika, Jugoslavija, Irak, Libija, Sirija, a vjerovatno će i Iran uskoro da doživi njihovu sudbinu.

Prekinuti sa licemjerjem

”Moramo prestati sa licemjerjem oko našeg odnosa sa NATO paktom”, kažu NATO entuzijasti. Da, zaista! Prestanite zvati NATO odbrambenom alijansom, prestanite ga zvati mirovnom organizacijom, prestanite govoriti da organizacija brani demokratski svjetski poredak! Prestanite varati dobroćudne ljude igranjem na ”humanitarnu” kartu zbog opravdavanja napadačkih ratova! Prije svega, nemojte se praviti da Švedska ima bilo kakve koristi od ulaska u ovaj agresivni pakt.

Članak profesora Lenarta Palma objavljen je 16. juna u listu Getebrogs Posten

http://www.gp.se/nyheter/debatt/1.1744337-sag-nej-till-nato-och-dess-karnvapen

Prevod omogućila organizacija „Justicija Paks Veritas“ iz Stokholma