Butmirske mine

Neuspjela butmirska priča o ustavnim promjenama u BiH najbolje potvrđuje karakter naših ljudi opisan stihovima splitskog kantautora DŽibonija, po kojima svako zastupa svoju stranu ponosa i gluposti i po kojima smo spremniji umrijeti nego popustiti. A kada ti pojedinačni karakteri prerastu u nacionalne, kao što je u BiH, onda tu ni međunarodni medijatori, pa makar i sa autoritetom Vašingtona i Brisela, ne mogu pomoći.

U konkretnoj priči, možda su upravo ti autoriteti i najveći "krivci" jer su mnoge njihove kolege, u do sada sličnim prilikama, ko zna koliko puta, podržali jednu stranu. Ta strana je i ovaj put očekivala isto, što je na kraju spontano i potvrdila, pokušavajući da gospodu Bilta i Štajnberga proglasi krivim za neuspjele dogovore. Kad im to nije uspjelo, onda su insistirali da ostanu u procesu i dalje vode pregovore.

Mnogi se pitaju zbog čega su tako visoki zvaničnici iz Vašingtona i Brisela, koji veoma dobro poznaju prilike i neprilike u BiH, stavili svoje autoritete na kocku dolaskom u Butmir. Za mene lično, dapače, to nije bilo kockanje, već izvrsna prilika da se jednoglasno, i iz Vašingtona i iz Brisela, političkim liderima u BiH jasno stavi do znanja da više nema nametanja rješenja sa strane i da po svim pitanjima mora postojati unutrašnji dogovor. Poruke gospodina Štajnberga, Bilta i Rena da se mi u BiH moramo dogovarati, a da oni mogu samo posredovati, liče mi na Hemingvejevu poruku da gladnom prosjaku ne treba dati hljeba, već ga treba naučiti da peca ribu. Svako dobronamjeran, kome je stalo da BiH što prije postane samoodrživa, pozdraviće ovakav pristup. U tom smislu bi njihovo "kockanje" moglo da znači prekretnicu u bh-odnosima.

Kako izići iz ove situacije, to jest da li je moguć dogovor oko bilo čega iz ponuđenog butmirskog papira? Naravno da je dogovor moguć uz nekoliko uslova. Ako već sami ne možemo da se dogovorimo, međunarodni zvaničnici u BiH (nekoliko ambasada i OHR) treba jasno da daju do znanja da su njihovi predstavnici samo posrednici. Bošnjački politički lideri, prije svih, moraju da prihvate činjenicu da će Republika Srpska za nekoliko mjeseci postati punoljetna, i da je prošavši kroz sve kroz šta je prošla, sazrela i prije punoljetstva. I naposljetku, da sve strane zadovolje svoja očekivanja na onome oko čega je dogovor moguć. Drugim riječima, da se najprije pomole Bogu/ Allahu da im dâ dovoljno razuma da razlikuju moguće od nemogućeg. Nudim i svoja razmišljanja o mogućem i nemogućem.

Nisu nam potrebna proširenja nadležnosti institucija BiH, ako ništa drugo, jer su skoro sva obuhvaćena već postojećim zakonima na nivou BiH. Mogu se reducirati neke nadležnosti Doma naroda, kao što su razna imenovanja, izvještaji, ratifikacije i sl. Tako, na primjer, do sada smo imali apsurdnu praksu da Predstavnički dom bira predsjedavajućeg Savjeta ministara i ministre, a članove upravnih odbora nekih agencija biraju oba doma. Međutim, Dom naroda treba da zadrži zakonodavne nadležnosti. Ako bi bilo spremnosti, sa dopunom načina odlučivanja, u smislu da odbijena odluka od strane jednog kluba naroda znači da ona nije prihvaćena u Domu, Hrvati bi mogli pronaći svoj minimum u uspostavljanju, kako to oni kažu, "jednakopravnosti konstitutivnih naroda".

Prihvatljivi su prijedlozi za povećanjem broja poslanika i delegata, ali s postojećim načinom izbora, uz dopunu mogućnosti izbora delegata s cijele teritorije BiH. Moguće je doći i do dogovora oko izbora članova Predsjedništva BiH po standardima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Ne bi trebalo biti sporno ni prenošenje nekih nadležnosti s Predsjedništva na Savjet ministara i tako ojačati poziciju Savjeta. Međutim, dosadašnja praksa je pokazala da Predsjedništvo odluke treba da donosi kolektivno, bez obzira na to što se predsjedavajući rotiraju.

Potpuno je neprihvatljiv član o podjeli nadležnosti između institucija BiH i entiteta. Tek bi nas to podijelilo, pa nam ni pet visokih predstavnika ne bi mogli pomoći u tumačenju šta je čija nadležnost. A krajnje je vrijeme da BiH propliva bez šlaufa. Umjesto ovog člana mogla bi se naći formulacija da se nadležnosti prenose, ali i vraćaju, na isti način na koji se usvaja Ustav, na primjer.

Autori "butmirskih papira" moraju da odustanu i od proširenja nadležnosti po kome BiH pripada – „bilo koje drugo pitanje u nadležnosti institucija BiH po ovom ustavu". Ovo bi, naime, moglo da bude veći izvor nesporazuma od podijeljenih nadležnosti.

S minimumom međusobnog povjerenja i elementarnim samopoštovanjem, u ustavnim promjenama bi se našla i odredba po kojoj stranci ne bi više mogli da budu članovi Ustavnog suda. Ovo nije pitanje nepovjerenja u strance, već povjerenja u domaće sudije.

Nekonzistentne su i dopune vezane za pitanje obaveza u procesu pristupanja EU. Nije sporno da iz BiH prema Briselu treba da bude jedan glas. Sporan je način dolaska do tog jednog glasa. U tom kontekstu, u Butmiru su se čule inicijative da se razrade procedure dolaska do tog glasa. Svakako da ovakva razrada nije ustavno pitanje, ali bi mogla da bude predmetom sporazuma između entiteta i institucija BiH, na primjer.

Između prvog i drugog butmirskog sastanka, dok se govorilo o načelima, čula su se, s više strana, upozorenja da su, po pravilu, "mine" u detaljima. Pred drugi sastanak gromoglasno je najavljeno da entitetsko glasanje ostaje. I baš oko tog pitanja u predloženim amandmanima skriveno je najviše "mina". Kao prvo, predloženo je da se iz Ustava briše odredba po kojoj se poslanici Predstavničkog doma "dvije trećine biraju s teritorije Federacije, a jedna trećina s teritorije Republike Srpske". Brisanje ove formulacije je podrivanje temelja Dejtonskog sporazuma. Struktura Predstavničkog doma 2/3 i 1/3 definisana je u tzv. ženevskim i njujorškim principima iz septembra 1995. godine koji su osnova Dejtonskog mirovnog sporazuma. Svako dovođenje u pitanje tih osnova opasno je po BiH. Ne ulazeći u to šta je "pisac" htio da kaže, djelimičnu namjeru otkrio je ugledni profesor Kasim Trnka u jednoj TV emisiji rekavši da je to u funkciji relativizacije entitetskog glasanja.

U "papirima" zaista nije mijenjan način glasanja u Predstavničkom domu. "Samo" je na početak dodat dio: "Ukoliko nije drugačije predviđeno Ustavom." E, baš to "samo" najveća je butmirska mina. U "papiru" je poslovnik jedno, do duše označeno, mjesto mine. Odredba po kojoj: "Svaki Dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu" značila bi da poslovnik Predstavničkog doma, na primjer, mogu da izglasaju samo Bošnjaci. Suvišno je objašnjavati moguće posljedice takve odredbe. Druga mina skrivena je, i dublje ukopana. Ono "samo" značilo bi još da bi se čak i Ustav BiH mogao promijeniti bez ijednog glasa iz Republike Srpske. Naime, prema članu 10 postojećeg Ustava amandmani se usvajaju dvotrećinskom većinom prisutnih poslanika koji glasaju u Predstavničkom domu. U proceduri glasanja postojećeg Ustava, međutim, nije bilo izuzetaka, pa se i po ovom pitanju primjenjivao tzv. entitetski princip. Dodavanjem uslova "ukoliko nije drugačije predviđeno Ustavom" u ponuđenim "papirima", eliminiše se entitetski princip u glasanju o amandmanima, što znači da bi samo poslanici iz Federacije mogli mijenjati Ustav. Mina je "duboko skrivena" jer u ponuđenim dopunama član 10 postojećeg Ustava se ne mijenja, pa samim tim taj dio Ustava i nije u "butmirskim papirima". Vjerovatno se računalo da se "Vlasi dosjetiti neće".

Ne ulazeći u druge detalje ponuđenih amandmana na Ustav, apelujem na sve učesnike eventualnog nastavka pregovora da pođu od mogućeg i da ne nude rješenja koja će nas još više saplitati.

(Tekst je objavljen u Nezavisnim novinama, 27.10.2009)