Nek bude treći entitet!

Tumačenje sukoba u Širokom Brijegu historijom mržnje između Hrvata i Bošnjaka podsjeća me na članke stranih dopisnika koji su 1991. navalili u Zagreb i na brzinu pokušali proniknuti u političku etiologiju rata, naoružani znanjem iz knjige Robeke Vest Crna ovca, sivi sokol.

Suvremena zbivanja objašnjavali su redukcijom historijskog konstrukta. Rat u tim izvještajima s bojišta nije imao nikakvu logiku, prikazivao se kao nekontroliran izljev barbarizma. Literatura ratnih reportaža zamijenila je vojne i političke analize, a moraliziranje – pravni i historijski kontekst.

Mržnja? Pa to postoji posvuda na Balkanu, u srednjoj Europi i na cijelom kontinentu. Europa je fiksirana u svojim nacionalizmima, bez obzira na stvaranje Unije, koja nije puno više od trgovačkog kartela.

Ima li danas dovoljno mržnje na ulicama Zagreba i Beograda da se instantno pokrenu novi sukob ili rat ako to naume političke elite? Je li teško izazvati sukob Albanaca i Srba na Kosovu, ili krizu u Makedoniji, gdje većinski nacionalisti smatraju da su Bugari?

Sukob „a la carte“

Može li se, dakle, u Bosni, upriličiti repriza rata, opći interkomunalni sukob svih protiv sviju? Dalo bi se to skuhati za pet minuta. Samo daj bilo kojem zelotu novine poput čuvene beogradske Duge, gdje su širili teorije zavjere i idolizirali profesionalne komite. Opskrbi te novine, kao zagrebački Nacional, informacijama koje pribavljaju obavještajne službe, pa možeš mirno naručiti etnički sukob „a la carte“...

Dakle, kad se analizira događaj u Širokom Brijegu, ne treba se koncentrirati na oružje kojim je zločin izvršen, nego na povod i motive počinitelja. Tko su protagonisti?

Na jednoj strani sarajevske Horde zla, huliganska skupina sastavljena od ljudi koji su jučer tukli novinare i pedere na sarajevskom "Prideu", Velegradski lump jednog ranjenog i socijalno uništenog balkanskog velegrada, gdje dominira gubitničko raspoloženje jer ta metropola u zabiti ne može, kao ni Beograd, vratiti važnost što ju je imala u bivšoj Jugoslaviji. Mladi, nezaposleni, marginalizirani ljudi u takvoj sredini najgore prolaze – rastvorio se jaz između aspiracija bivšeg centra i realnosti totalno osiromašene države, u kojoj dominiraju centrifugalne sile i regionalizacija, što će dovesti do stvaranja prave federalne države u Bosni ili do njene propasti (to je nezaustavljiv povijesni proces, poput raspada Jugoslavije).

Kako dići metropolu bez države – to je povijesni test koji je imperijalni Beč sjajno položio, glavni grad Srbije tek počeo rješavati, a Sarajevo još misli da se stvari mogu vratiti unatrag i obnoviti u nekim fantazmagorinim okvirima, što će se uspostaviti samim negiranjem faktičkog stanja. U Bosni tako još nema popisa stanovništva poslije 1991. godine, političari muslimanske nacionalističke stranke SDA, kao i socijaldemokratski, jugonostalgičarski, bosanskohercegovački SDP te većina gradskih inteligenata, smatraju da bi sama konstatacija činjeničnog stanja legitimirala genocid izvršen nad bošnjačkom populacijom u prethodnom ratu.

Dakle, bolesnik odbija izmjeriti temperaturu jer se ne miri bolešću!To je opće stanje duha među Bošnjacima različitih idejnih provenijencija – nitko tu nije za suočenje sa stvarnošću, svi žele da se vrati staro, odnosno nastane nešto drugo što bi s tim bilo u skladu.

Mit o dobroj Bosni

Kako? Intervencijom međunarodne zajednice. Ukidanjem Republike Srpske, pretvaranjem bosanske države u unitarni politički organizam regionaliziran "županijama" ili "distriktima" poput banovina u Kraljevini Jugoslaviji: dakle nije Hrvatska, nego "Savska banovina", koja se ne podudara s etničkom matricom. Tek tako, smatraju u Sarajevu, omogućit će se povratak izbjeglica, obnoviti ranija demografska ravnoteža, što je otprilike kao ideja da se Hrvatskoj ukine država dok se 300.000 izgnanih Srba ne vrati na svoja ognjišta ili mikrovalne pećnice.

U Federaciji koja je ustrojena po modelu što bi ga Sarajevo nametnulo cijeloj Bosni nema političke diskusije – većina je naoružana lancima, a manjina uzvraća iz vatrenog oružja. Besmisleno je raspravljati "bi li bilo dobro da se stvari vrate na staro", nego valja ustanoviti je li to uopće zamislivo, odnosno kakva bi intervencija bila potrebna da se takvo što postigne. Prvo, bila bi potrebna politička intervencija, koja bi uključivala suspenziju svih stranaka i predstavničkih tijela, dakle strukture koju je međunarodna administracija uz znatan trošak uspostavljala gotovo 15 godina! Zatim vojna intervencija, jer bi nastao potpun vakuum vlasti, što znači da bi Bosnu trebalo reokupirati s puno više vojske nego poslije Dejtonskog sporazuma, kad su zaraćene strane bile demoralizirane. I treće, bila bi potrebna masivna ekonomska intervencija jer bi bez političkog okvira prestala gospodarska aktivnost, pa bi trebalo od nule uspostaviti novu okupacijsku, kolonijalnu ekonomiju.

Primitivna računica

Postoji li spremnost velikih sila koje su involvirane u pacifikaciju Bosne da se izlože takvim naprezanjima?

Ni govora, dominantna je zamisao da se minimum mira i poredak osiguraju uz najmanji mogući angažman resursa – ta vodi se veliki rat u srednjoj Aziji! Pored toga, skrb nad državom Bosnom i Hercegovinom ima Vijeće za implementaciju mira, organ Vijeća sigurnosti, u kojem su garanti postojećeg aranžmana ostvarenog Dejtonskim sporazumom – uz ostale zemlje – Srbija i Rusija. Kako je neposredni cilj destabilizacije postojećeg pravnog poretka u BiH ukidanje Republike Srpske kao "genocidne tvorevine", i ove bi države morale, dakle, pristati na te mjere, što je nemoguće, ili bi se morale nametnuti unilateralno. Mali su izgledi da se to zbilja dogodi, ako Republika Srpska ne otvori podzemnu tvornicu za obogaćivanje urana! Izazivanje izgreda čini se, dakle, kao nevjerojatno primitivna računica koji su napravili politički nepismeni ljudi. Mobilizacija sarajevske rulje za pohod na Široki Brijeg krivi je argument za pretvaranje cijele države u podjednako neuspješnu, korumpiranu i zloćudnu, fikcionalno demokratsku i na papiru centraliziranu državu, kao što je polumrtva Federacija BiH.

Naprotiv, bošnjačku federalnu jedinicu trebalo bi preurediti po uzoru na Republiku Srpsku, pa bi stvari odmah neusporedivo bolje funkcionirale. Republika Srpska nije begova čorba poput Federacije BiH, kojom su kažnjeni Hrvati, koji nisu dobili svoj paradržavni entitet i proporcionalno zastupstvo u državnim tijelima, nego postali dio nepronične tvorevine, koja je i sama zastupljena na višoj federalnoj razini asimetrične BiH. Bilo bi puno bolje da se svakom Hercegovcu odrapilo po trideset batina – ne bi postradalo puno nedužnih – pa onda napravila jasna i logična federacija od tri entiteta, budući da su baš Hrvati, primjerice, gotovo potpuno teritorijalizirani, i to od davnine. Ti entiteti ne moraju imati geografski kontinuitet – ni Republika Srpska ga nema. To je opći politički okvir, ali kako je došlo do izgreda i ubojstva u Širokom Brijegu?

SDA i Horde zla

Navijačka skupina iz Sarajeva oružana je prethodnica, ulična formacija poput beogradskih "Delija" koje su uoči rata izazvale masovnu tučnjavu u Zagrebu. Obilježavali su teritorij, markirali politički projekt, a njihov vođa Željko Ražnatović Arkan radio je za Miloševićevu političku policiju. Sarajevske Horde zla instrument su SDA i pohod na Široki Brijeg planiran je kao vrhunac kampanje opstrukcije državnih institucija BiH.

Na političkom planu to je počelo povlačenjem Sulejmana Tihića, predsjednika SDA iz tzv. prudskog procesa, koji je bio sramežljiv pokušaj da se ugovori neko novo, postdejtonsko ustrojstvo BiH, koje će zadovoljiti sve strane. Znači, umjesto jednostranog ukidanja Republike Srpske, što Sarajevo zahtijeva kao da će se time otkloniti svi problemi i Bosna postati "normalna", dakle unitarna, anacionalna demokratska država, lideri stranaka koje zapravo predstavljaju narode pokušali su u mjestancu Prudu, potaknuti od visokog predstavnika, guvernera Bosne kojega postavlja međunarodna zajednica, započeti razgovor o raprošmanu, o nekom aranžmanu koji bi sačuvao federalizam, a povećao efikasnost savezne administracije. Čim je Tihić započeo pregovore, proglašen je nacionalnim izdajnikom. U Sarajevu ga je dohvatio i SDP, koji kontrolira dobar dio tiska. Ruše ga pošto je otvorio bok – a socijaldemokrati su, uostalom, još veći neprijatelji Republike Srpske od nacionalista, oni su još žešći odbornici unitarne, "normalne" bošnjačke države, u kojoj bi većinskom narodu pripao većinski udio u vlasti. Idejna je situacija kao u Beogradu 1991. I ondje su agresivni unitaristi, nacionalisti koje je vodio Vuk Drašković bili manjina, a većina Slobini postkomunistički centralisti.

U Sarajevu dominira bosanski unitarizam koji se temelji na sličnim političkim floskulama. Vi Hrvati, govorili su onda u Beogradu, stječete državnost kroz federalnu republiku, no ta je vaša država zapravo nastala na osnovi genocidne NDH, pa ako smo vam u svojoj velikodušnosti priznali ravnopravnost, ne mislite valjda da je to zaista posve tako i da vrijedi prema denominaciji istaknutoj na ustavnoj papiruštini? Zna se tko je dželat, a tko žrtva, pa iz toga proistječe onaj stvarni aranžman, koji, doduše, dopušta vašu samobitnost, ali apstraktnu, i našu dominaciju, koja se konkretno ostvaruje u životu i u političkim odnosima.

No, to je cijena zločina...

Rješenje: tri cjeline

Dejtonsko federalno ustrojstvo BiH trebalo je osigurati demokratska prava naroda kroz ustavne "zaštitne mehanizme", paritet, "ključ", koji se primjenjuje na ovim razinama, što je u Bosni i inače uvijek garantirao vanjski faktor – turska ili austrijska okupaciona vlast, odnosno jugoslovenska kraljevska ili Titova komunistička diktatura. Ako nema prisile autoritanog režima, ili trajne okupacije, nego vlada demokracija, osnova aranžmana mora biti ono što već djelomice postoji, a jedino je moguće trajnije rješenje - ustavna ravnoteža triju teritorijaliziranih cjelina, definiranih u ratu. Strašno je što se to dogodilo, ali s obzirom na to da sam se pet godina po novinama žestoko borio protiv ratne politike podjele, mogu sad reći: treba priznati realnost, preduvjet za obnovu demografske ravnoteže jest uredna država koja mirno funkcionira.

I čemu, uostalom, opsesija teritorijem, bosanskim goletima, kad je bit u raspodjeli političke moći i novca, što mora biti transparentno i zaista proporcionalno broju entitetskih građana, umjesto kombinatorike i muljaža, majorizacije i komplikacije kakve se sad proizvode u Federaciji BiH? Kako bi izazvao krizu, SDA je blokirao institucije bošnjačko-hrvatske "male federacije" te nametao svoje kadrove za predsjednike svih zajedničkih tijela i opstruirao izbor gradonačelnika Mostara. Nakon izgreda i ubojstva u Širokom Brijegu, na predsjednika bosanskohercegovačke Vlade, srpskog predstavnika Nikolu Špirića, bacili su u Istanbulu plamenu bombu, ali taj "sarajevski atentat" na Bosporu nije uspio – valjda i nije bilo prave nakane da se ostvari – a počinioca je bilo nemoguće pronaći među prosvjednica koji su dočekali ovog srpskog funkcionera bosanske države prilikom posjeta Turskoj.

U Carigradu, inače, živi s djecom žena Harisa Silajdžića, člana Predsjedništva BiH, ali se nije našla u krugu sumnjivih. Ta mostarska Hrvatica, bivša žena Harisova pajdaša gradonačelnika Oručevića, jednog slikovitog lika predratnog bosanskog podzemlja, i sama privođena zbog manjih delikata (džeparenje), drži se podalje od medija. On se češće slika sa Selmom Bajrami, fenomenalno građenom muslimanskom pjevačicom s Kosova. To je pravi balkanski multikulturalizam! Blokada institucije te širokobriješki sukob kao kulminacija napetog stanja inscenirani su uoči sastanka visokih predstavnika međunarodne zajednice u vojnoj bazi Butmir kod Sarajeva.

Oni su tu iskazali namjeru da nametnu administrativnu integraciju bosanskohercegovačke države. Prisustvovali su Ren i Bilt, "vascela Jevropa", a od Amerikanaca zamjenik Hilari Klinton. Dijapazon tih inovacija zapravo je ograničen, otprilike ono što je bilo ponuđeno tzv. aprilskim paketom mjera – pojednostavljenje nevjerojatno složenog ustavnog aranžmana koji regulira zakonodavni proces i ingerencije savezne vlade.

Fiktivna država

Ideja organizatora širokobriješkog izgreda navijačke skupine bila je, dakle, da se blokadom i neredima iznudi maksimum, iako to ne može promijeniti temeljne odnose u Bosni, ali može odnos snaga u vodećoj bošnjačkoj stranci SDA. Suljo Tihić, naime, on je u krizi, a ne dejtonska Bosna. Poslije kolapsa u Prudu napustio ga je efendija Mustafa Cerić, muslimanski "top of the pops", koji, zapravo, ima najveću moć među Bošnjacima, pa samo mijenja "frontmene". Praktički je likvidirao Silajdžića, koji je potpuno pukao, jer mu nije uspio "srebrenički manevar" izazivanja unutarnje krize u Bosni (on je pokrenuo cijelu kampanju oko ukidanja RS-a).

Nadomjestio ga je Tihićem, kojega sad miče pa gura Fahru Radončića (izdavača dnevnog lista Avaz) i Bakira Izetbegovića, sina Alijina. Bakir bi bio predsjednik da nije nezgodno zbog ćaće. Bio bi i sam Cerić da nije nezgodno zbog džube. Partijski manevar protiv Tihića podržava SDP, kojemu je najgora mora – realizacija bošnjačke države u federalnoj Bosni i Hercegovini, jer bi tu bili beznadna manjina u odnosu na klerikalnu većinu. Kako nisu spremni na to gorko otrežnjenje – suočenje s činjenicom da žive u društvu kojim dominira muslimanski "HDZ na kvadrat", oni radije obitavaju u fiktivnom, multikulturalnom, tolerantnom i dominantno liberalnom Sarajevu, koje sačinjavaju ljudi iz dvije-tri uličice oko Baščaršije, što ožive sa Sarajevskim filmskim festivalom pa se popune strancima, koji su najbrojnije pučanstvo te iluzorne oaze, fiktivne države Shangri-La-ba.

Enklava za Lagumdžiju

Za Zlatka Lagumdžiju, liberalnog predsjednika jugonostalgičarskog SDP-a, koji američku diplomaciju pridobiva za preuređenje Bosne u "građansku" državu, u kojoj će se narodi pretaliti u anacionalne podanike jednog komičnog etatističkog projekta, trebalo bi kreirati jednu zasebnu, prosvijećenu bosansku enklavu. Tu bi on svoje ideje mogao primjenjivati u praksi, bez komplota i propagande koja se širi poticanjem mržnje protiv Srba (to je barem najlakše izazvati), intelektualnim specijalnim ratom protiv njihove genocidne države te ocrnjivanjem Milorada Dodika, predsjednika srpske entitetske vlade, kao opasnog diktatora i Miloševićeva sljedbenika. Dodik nije ratni lider. Dodik, za razliku od većine bošnjačkih političkih lidera koji sad operiraju na sarajevskoj sceni, nije bio među nacionalistima koji su izazvali i vodili prošli rat. On je pripadao reformistima jugoslavenske centrale Ante Markovića, pa je uvijek bio u opoziciji Karadžiću i Miloševiću, čak i u trenucima kad se zbog toga lako mogla izgubiti glava. Možda on nije jugonostalgičar, ali njegov otac, kojega sam upoznao, zasigurno jest, kao i većina poštenih ljudi u Bosni.