Od kozmetičkih promjena do estetske hirurgije

(Novi Reporter, 02. 12. 2009)

Uporedo sa opadanjem interesovanja zapadnih centara moći za Bosnu i Hercegovinu, izblijedili su i pojedini krupni mitovi ovdašnjeg političkog života. Jedna od najrazvikanijih postdejtonskih «legendi» u tamnom vilajetu zasnovana je na tvrdnji da će u Evropskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama uslijediti talasi teške duševne boli, a vjerovatno i masovne suicidalne akcije, ukoliko se ispostavi da u BiH nema spremnosti da se mijenja Ustav. Ali, prošlo je četrnaest godina od potpisivanja mirovnog sporazuma u vojnoj bazi u Ohaju, a u Briselu i Vašingtonu, na veliko razočaranje medijskih Nostradamusa iz Sarajeva, niko nije čak ni rastrgao košulju s njedara zbog neoprostive ustavotvorne inertnosti stranačkih lidera iz Republike Srpske i Federacije.

Doduše, zamisao je bila prilično živahna u određenim momentima bliže prošlosti. Međutim, poslije nekoliko neuspješnih pokušaja sprege bošnjačkih maksimalista i njihovih zaštitnika iz inostranstva da skroje unitarnu državu sa jednim «konstitutivnim» narodom i dvije nacionalne manjine, entuzijazam saveznika s obje strane Atlantika da ubace dolar ili evro u fontanu želja pored Miljacke značajno je splasnuo. Do te mjere, da se može reći da angažman diplomata iz EU i SAD na izmjenama Ustava BiH u završnici 2009. pripada kategoriji klasičnog otaljavanja. Ko zna zašto je to dobro, kazali bi mnogi u RS. Mi znamo da je to katastrofalno, zgražaju se agresivni zagovornici centralizacije Bosne i Hercegovine iz drugog entiteta, naviknuti na iznuđena odricanja srpske strane nakon ultimatuma međunarodnog faktora.

Temelj za nove resore: Ipak, uhodani scenario nije ni na vidiku, od kada su bezvoljni stranci krenuli u poduhvat reanimiranja takozvanog aprilskog paketa ustavnih promjena u BiH iz 2006. godine, sazivajući jalova okupljanja domaćih političara u kampu EUFOR-a i NATO-a u Butmiru, 9. i 20. oktobra. Shvativši da stvar nepovratno klizi prema crnoj rupi, prije nego što je uopšte i počela, glavni «misionari» DŽejms Stajnberg i Karl Bilt prestrojili su se u hodu i prepustili nižerangiranim američkim i evropskim činovnicima neprijatnu dužnost da ispitaju dubinu pregovaračkog ponora u pojedinačnim kontaktima sa izaslanicima vodećih partija iz Bosne i Hercegovine. Gordijev čvor «presječen» je na sličan način kako je vezan – metiljavo, a što je još komičnije, to je učinjeno «simbolično», na izmišljeni «Dan državnosti» BiH.

Pravo iz «Neverlanda» pokojnog Majkla DŽeksona, pojavio se izvjesni Robert Kuper, generalni direktor za inostrane i vojno-političke poslove pri Generalnom sekretarijatu Savjeta EU. Ranije nepoznat na ovom prostoru, Kuper je uručio liderima sedam stranaka najnoviju verziju prijedloga ustavnih promjena, sa pečatom SAD i EU. To je uradio u maniru ser Olivera iz «Alan Forda». Poslije kurtoaznog pozdrava za svakog od partijskih šefova: «Halo, Bing, kako brat», prelazio je na konkretni povod za susret. «Imam nešto za tebe. Cijena – prava sitnica», objašnjavao je Kuper smorenim sagovornicima, koji su jedva prikrivali izraz bezgranične dosade na licu.

A kada su ostali nasamo, mogli su da se uvjere da imitator samozvanog britanskog plemića i nije baš vjerno prikazao vlastitu «robu». Na prvi pogled, ponuđene korekcije Ustava BiH zaista jesu «simbolične», ali, pažljivija analiza sugeriše postojanje raznih rješenja, dovoljno «fleksibilnih» za krajnje široka tumačenja. Naravno, poznato je kako su naknadne kontroverze povodom takvih situacija završavale na brdovitom Balkanu. Najočigledniji primjer «minskog polja» je član 3, stav 2 bis, u kome se taksativno nabrajaju nadležnosti koje su podijeljene između BiH i entiteta. Osim verifikacije faktičkog stanja, a to se odnosi na pominjanje «konfiskovanih» entitetskih ovlašćenja u proteklim godinama - oporezivanja, izbornog procesa, pravosuđa, pa i unutrašnje bezbjednosti, naprasno se pojavljuju još četiri oblasti u kojima «država» od rata do danas nije imala gotovo nikakav uticaj. To su poljoprivreda, nauka i tehnologija, ekologija, a posebno lokalna samouprava. Sasvim dovoljan razlog da se neko kasnije dosjeti da je to pravni temelj za formiranje četiri nova resora u Savjetu ministara BiH.

Načelo supsidijarnosti: Osim podjele nadležnosti, u članu 3 prijedloga ustavnih amandmana, pod stavom 6 (Odnosi sa međunarodnim organizacijama) krije se još jedna potencijalna plutajuća mina na koju bi RS, ukoliko ne bude oprezna, mogla da naleti. Pod tačkom d tog stava navodi se: “Na zahtjev EU u procesu pridruživanja Evropskoj uniji BiH će biti nadležna za donošenje zakonodavstva, uspostavu institucija i osiguravanje sprovođenja za bilo koje prethodno navedene obaveze.” Ovdje se može govoriti o tzv. “evropskoj klauzuli”, prema kojoj je sve ono što je potrebno napraviti na putu ka EU svojevrsna “sveta krava” koja se ne smije dirati, odnosno, entitetsko glasanje i pravo veta ne vrijede u slučaju usvajanja zakona ili prenosa nadležnosti ukoliko je riječ o odlukama kojima se pokušavaju ispuniti uslovi Brisela. Kada bi u ovoj zemlji vladalo međusobno povjerenje, član 3 stav 6 ne bi bio problem, ali s obzirom na to da to nije slučaj, bilo bi suludo ne očekivati da bošnjački političari iskoriste tu odredbu, pa da otkinu što je više moguće od nadležnosti entiteta. Posao će im biti olakšan činjenicom da prilikom pregovora o članstvu Brisel pokazuje interesovanje za gotovo sve segmente zemlje kandidata: od broja peradi u svakom kokošinjcu pa do sistema bezbjednosti.

Sljedeća potencijalna opasnost u predloženim ustavnim amandmanima krije se takođe u članu 3 stavu 6, ali pod tačkom b, gdje se pominje načelo supsidijarnosti. Riječ je o prilično širokom pojmu, na kojem se, prema izvorima “NR”, insistiralo još na butmirskim razgovorima, ali mu nije posvećena dovoljna pažnja. U političkom kontekstu, načelo supsidijarnosti može se definisati kao princip da odluke treba donositi na nivou što bližem građanima. Taj termin postao je prilično omiljen u Briselu, pa je u novom ustavu EU, tzv. Lisabonskom ugovoru, pomenut čak trideset puta, ali nigdje nije precizno definisan. Ovdje imamo u vidu prije svega tzv. vertikalnu supsidijarnost, koja se artikuliše oko pitanja do koje mjere i na koji način centralna politička vlast ili uopšte viša instanca političke moći može ili mora da uzima u obzir niže instance u državi.

Načelo supsidijarnosti od 1992. godine postaje ključni pojam za definisanje zajedničkih i nadnacionalnih, te nacionalnih ovlašćenja država članica u Evropskoj uniji. Te godine je u Ugovoru iz Mastrihta, kojim se uspostavljala Unija, u članu 3b usvojeno načelo supsidijarnosti kao način funkcionisanja te međunarodne zajednice: “Zajednica djeluje u granicama ovlašćenja koje su joj dodijeljene i zadataka koji su joj zadani ovim ugovorom. U sektorima koji nisu u njenoj isključivoj nadležnosti, Zajednica interveniše, u skladu sa načelom supsidijarnosti, samo ako i u mjeri u kojoj postavljeni zadaci ne mogu biti ostvareni na zadovoljavajući način od strane država članica.” Ovaj član predstavlja pojašnjenje uvodnog člana A u kome se kaže da se ovim ugovorom “otvara etapa u procesu stvaranja Evropske unije u kojoj će odluke biti donošene što je moguće bliže građanima”.

Ovako formulisano načelo pretpostavlja utvrđivanje da li je u nekom pitanju ili problematičnoj materiji, koja ne spada u isključivu kompetenciju Evropske unije, djelovanje Unije “efikasnije” nego djelovanje na nivou pojedine države članice. Postoje tri pretpostavke djelovanja Unije u skladu s načelom supsidijarnosti: da nije riječ o stvarima koje su u isključivoj kompetenciji Unije, da pojedina država članica nije u stanju da riješi neki problem, te da Unija to može da učini na “efikasniji” način. To, međutim, izaziva nemale poteškoće u interpretaciji načela.

Ostaje problematična podjela kompetencija između Unije i država članica, jer se ne navode sektori u kojima je neka strana kompetentna, nego se opisuju funkcije koje dvije strane imaju. To znači da je gotovo prije svake upotrebe načela supsidijarnosti potrebno zatražiti mišljenje suda o tome da li je Unija u nečemu kompetentna ili nije.

Ako primijenimo ove principe na BiH, doći ćemo do modela prema kojem bi najviša sudska instanca, Ustavni sud BiH, bio institucija koja određuje kompetentnost da li je BiH ili su njeni entiteti nadležni za određenu oblast, odnosno, da li su entiteti sposobni da to urade ili bi to BiH bolje uradila od njih. Treba napomenuti da je usvajanje načela supsidijarnosti u dokumentima Evropske unije velikim dijelom plod političkog kompromisa. S jedne strane, željelo se odstraniti strahove Velike Britanije, koja je u načinu djelovanja Unije prepoznala mogućnost erozije vlastitog nacionalnog suvereniteta i stvaranja svojevrsne konfederacije država te, s druge strane, udovoljiti njemačkim i nekim drugim zahtjevima, u kojima nije bilo želje da se redukuju kompetencije njihovih federalnih jedinica.

Djelo “uvoznih” stručnjaka: Najvidljivija promjena u novom prijedlogu ustavnih amandmana odnosi se na funkciju predsjednika, odnosno, na Predsjedništvo BiH, koje se više ne bi biralo direktno na izborima, već bi o njihovom izboru glasali poslanici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine. Umjesto tročlanog Predsjedništva, BiH bi imala predsjednika i dva potpredsjednika koji zajedno čine Predsjedništvo BiH. Odluke u Predsjedništvu, prema tom dokumentu koji je uručen liderima najvažnijih stranaka u BiH, donosile bi se isključivo konsenzusom, a posebno je zabrinjavajući podatak da je predviđeno ukidanje člana Ustava koji govori o pokretanju procedure veta u slučaju da nema konsenzusa. Prijedlog takođe, predviđa da predsjednik, ukoliko se ne slaže s nekim zakonom, ima pravo da vrati taj zakon Parlamentarnoj skupštini sa primjedbama. Ako taj organ ponovo usvoji zakon, on mora da potpiše akt o njegovom proglašenju. Ovaj dio opisan je u članu 5 stav 4, ali nije precizirano da li ista ovlaštenja imaju i dva potpredsjednika. Vjerovatno ne, jer je kod podjele ovlaštenja između predsjednika i dvojice potpredsjednika nadležnost “potpisivanja i proglašavanja zakona” ostala kod ovog prvog.

Predsjedništvo, između ostalog, imenuje i kandidata za predsjednika Savjeta ministara BiH, obavlja poslove iz nadležnosti odbrane, daje odlikovanja i uz “supotpis premijera” daje saglasnost na pomilovanja zatvorenika. Osim toga, Savjet ministara, umjesto Predsjedništva, predlaže budžet BiH.
Savjet ministara BiH, prema novom prijedlogu, ostaje pod tim nazivom, ali se predviđa imenovanje njegovog predsjednika, odnosno premijera (sada se ta pozicija naziva predsjedavajući Savjeta ministara). Kao i do sada, predsjednika Savjeta ministara imenuje Predsjedništvo. Ako on ne dobije podršku Predstavničkog doma, Predsjedništvo imenuje ili istu osobu ponovo ili drugog kandidata. Ako ni nakon drugog kruga prijedlog Predsjedništva ne prođe, tada većina članova Predstavničkog doma mogu da imenuju kandidata uz pismenu podršku najmanje jedne šestine članova Predstavničkog doma.

Predstavnici EU i SAD predložili su i povećanje broja poslanika u Predstavničkom domu i Domu naroda BiH. Broj delegata u Domu naroda povećan je sa 15 na 21 s tim da je odredba o nacionalnoj strukturi delegata (po pet Srba, Hrvata i Bošnjaka) ukinuta, a umjesto nje je navedeno da dvije trećine delegata treba da budu iz Federacije BiH, a jedna trećina iz RS. Delegati se i dalje biraju u entitetskim parlamentima. Kada je riječ o Predstavničkom domu, predviđen je duplo veći broj poslanika – sa 42 na 87. Oba doma dobijaju predsjednika i dva zamjenika. Predviđeno je i da predsjednik Predstavničkog doma, Doma naroda i predsjednik Savjeta ministara ne mogu da budu iz istog konstitutivnog naroda. Ono po čemu se još vidi da ovaj prijedlog ustavnih amandmana nije djelo domaćih “stručnjaka”, jeste i ukidanje odredbe prema kojoj delegati i članovi Predstavničkog doma ne mogu biti pozvani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini. Osim pomenutih izmjena u prijedlog ustavnih amandmana ugrađene su i institucije koje već postoje na nivou BiH: Agencija za istrage i zaštitu, Visoki sudski i tužilački savjet, te Sud i Tužilaštvo BiH.

(Ne)dostižna većina: Pored samog sadržaja prijedloga, svakako je važno znati da li na domaćoj političkoj sceni uopšte postoji (ne)povoljan odnos snaga, koji bi omogućio usvajanje takvog “paketa”. Od stranaka zastupljenih u pregovorima, u vrijeme zaključenja ovog broja “NR”, samo je predsjednik Stranke demokratske akcije Suljeman Tihić nedvosmisleno podržao ponudu. Oba HDZ-a negativno su reagovala na činjenicu da su hrvatski zahtjevi apsolutno ignorisani u vašingtonsko-briselskoj inicijativi. SDP Zlatka Lagumdžije i Stranka za BiH Harisa Silajdžića sa zluradim uživanjem dočekali su Kuperovu loptu na volej, šutirajući u pravcu Sulejmana Tihića, dežurne “žrtve” tog dvojca u novijim sarajevskim potragama za bošnjačkim “izdajnicima”. Dakle, rasplet će uglavnom odrediti izjašnjavanje federalnih aktera ove priče, jer SNSD sa sedam poslanika, SDS sa dva i PDP, DP i DNS sa jednim mandatom u Predstavničkom vijeću zajedno imaju 12 od ukupno 42 poslanička mjesta. Za usvajanje paketa potrebna je dvotrećinska većina, odnosno, 28 glasova, a to podrazumijeva 16 podignutih ruku unutar federalnih partija, ako se hipotetički pođe od netačne konstatacije sarajevske čaršije da su prijedlozi pisani tako da udovolje željama iz Republike Srpske. Unutar segmenta iz Federacije, SDA ima devet poslanika, a ukoliko povodom amandmana ta stranka ostvari diskutabilno jedinstvo, ostalih sedam “praznih polja” treba popuniti bar dio zabrana u kome su smještene sljedeće “brojke i slova”: SBiH - osam, SDP - pet, HDZ BiH - tri, HDZ 1990 – dva, kao i BPS Sefera Halilovića, “Radom za boljitak” braće Lijanović i DNZ vjernih fanova Fikreta Abdića sa po jednim mandatom. Znači, postoje sve predispozicije da se navodno iščekivanje okupljanja “pobjedničke većine”, u stvari, pretvori u trku sprintera, zainteresovanih da što prije stignu do cilja, označenog kao kolaps Kuperovog dokumenta. Zasada, u tom nadmetanju vodi stari “konstruktivni” tandem Lagumdžija – Silajdžić. Dok se u oba entiteta uveliko lome koplja zbog dileme da li ponuda EU i SAD donosi u naše krajeve “kozmetičke promjene” ili “estetsku hirurgiju”, za Sulejmana Tihića i Roberta Kupera stvarnost ne postoji. Oni se drže pravila – da je za ljubav potrebno dvoje.

Na sreću Republike Srpske, u Bosni i Hercegovini za bilo kakvu “razmjenu tečnosti” uvijek je bila neophodna veća “grupa građana”.