UN, NATO, Rusija i mi

Gotovo je vladajuće shvatanje kako je prostor na kom živimo svojevrsna zemlja NATO-a i samo NATO-a. U tom smislu često se u odbranu takvih pravno neosnovanih shvatanja voli pozivati na Dejtonski mirovni sporazum, i to na njegov Aneks 1-A koji ima naziv Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja. Kada se poziva na taj aneks, obično se to čini na prilično redukcionistički način, svođenjem teksta navedenog sporazuma samo na onaj dio (član 1. stav 1. tačka B), u kojem stoji da će NATO ovdje uspostaviti svoje snage "koje će djelovati pod rukovodstvom i biti podređene upravi i političkoj kontroli Sjevernoatlantskog savjeta (NAC) preko komandne strukture NATO".

Međutim, ispuštaju se, namjerno ili ne, oni dijelovi tog istog sporazuma u kojima je ugovoreno (snagom međunarodnog ugovora kao izvora međunarodnog javnog prava) da i druge države imaju pravo da svojim vojnim snagama (kopnenim, vazdušnim i pomorskim) pomognu u očuvanju mira i stabilnosti u inače latentno nemirnoj i nestabilnoj Bosni i Hercegovini, koja je u takvom stanju od završetka rata na ovim prostorima pa sve do danas. A, kako stoje stvari, ništa drugačije na tom polju neće biti ni u budućnosti.

Ako je tako, a nažalost jeste, osjećam potrebu da ovim tekstom ukažem na odgovarajuće odredbe Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog rješenja u BiH, iz kojih proizlazi da NATO nema tapiju na naš prostor, kakvo shvatanje se raznim sredstvima želi usaditi u glave ovdašnjih ljudi. Umjesto toga, narednim redovima želim da (do)kažem kako naš prostor jeste zemlja u kojoj jednako važnu ulogu imaju Ujedinjene nacije (UN), kao i Rusija.

Počeću od ove potonje države, ukazujući na odredbu člana 1. stav 1. tačka C) Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog rješenja. Tom odredbom su BiH, Federacija BiH i Republika Srpska kao ugovorne strane ugovorile svoju saglasnost da i druge države, dakle i Rusija, svojim vojnim snagama pomažu u sprovođenju vojnih aspekata mirovnog rješenja, pri čemu takav angažman nema vremensko ograničenje. Dakle, ovo je prvi međunarodnopravni osnov da i Rusija, samo ako to ona želi, bude ovdje vojno prisutna, o čemu, ako se odluči na to, Rusija zatim zaključuje sporazum sa NATO-om, pri čemu postizanje tog sporazuma nije uslov ruskog prisustva, već je riječ o instrumentu za utvrđivanje modaliteta učešća Rusije u očuvanju mira i stabilnosti u BiH.

No, nije ovo jedini pravni osnov po međunarodnom pravu za rusko vojno prisustvo kod nas. Da bi se razumio taj drugi osnov, podsjetiću na odredbu člana 1. stav 1. tačka A) Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog rješenja u BiH. Tom odredbom BiH, Republika Srpska i Federacija su ugovorile da se "poziva Savjet bezbjednosti UN-a da usvoji rezoluciju kojom će ovlastiti zemlje članice ili regionalne organizacije da ustanove multinacionalne vojne snage za sprovođenje". S tim u vezi BiH, Republika Srpska i Federacija BiH su tim aneksom Dejtonskog sporazuma dalje ugovorile "da te snage mogu da se sastoje od kopnenih, vazduhoplovnih i pomorskih jedinica iz zemalja u NATO-u, ali i van NATO-a", koje bi bile raspoređene u BiH da pomognu u obezbjeđivanju poštovanja odredaba sporazuma.

Citirane odredbe su pravno važne iz najmanje dva razloga. Jedan se zapaža odmah nakon njihovog čitanja, dok se drugi razlog ne može odmah uočiti. Kada je riječ o prvom razlogu, svi ćemo relativno lako zaključiti kako riječi "i druge države" (što uključuje i Rusiju kao jednu od vojno najmoćnijih država na svijetu) ovlašćuju i ostale zemlje da mogu, ako to žele, putem UN-a angažovati svoje vojne snage na našem prostoru. Naravno, ne da bi ga okupirale ili podjarmile, već u cilju ostvarenja plemenite misije očuvanja mira i stabilnosti.

I upravo na ovom mjestu dolazimo do onog drugog razloga koji se, kako rekoh, ne može odmah zapaziti prostim čitanjem člana 1. stav 1. tačka A) Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog rješenja u BiH. Naime, jedino što tim čitanjem možemo da zaključimo jeste da će UN putem Savjeta bezbjednosti da usvoji odgovarajuću rezoluciju o svemu tome, ali ne znamo šta ona može da sadrži, a posebno ne znamo način na koji se takve rezolucije usvajaju.

Stoga da bismo sve ovo razumjeli, najprije ću podsjetiti na to da je Savjet bezbjednosti UN-a do sada već mnogo puta usvajao rezolucije kojima je produžavao mandat vojnih snaga u BiH. Na primjeru posljednje takve rezolucije, broj 2496 (2019) od 5. novembra 2019. godine, to izgleda ovako. U tački 4. Rezolucije Savjet bezbjednosti je najprije odlučio da obnovi mandat za prisustvo međunarodnih vojnih snaga u BiH i u narednih 12 mjeseci (dakle, do 5. novembra 2020. godine). Potom je u tački 5. Rezolucije ovlastio države članice, koje participiraju sa EU u uspostavljanju vojnih snaga (tzv. EUFOR ALTHEA) kao pravni nasljednik nekadašnjeg SFOR-a, da i u periodu do 5. novembra 2020. godine nastave svoje vojno prisustvo u BiH radi stabilizacije mira.

Ove odredbe Rezolucije broj 2496 (2019) su veoma važne ako se ima u vidu mehanizam njenog usvajanja. To je mehanizam utvrđen Poveljom Ujedinjenih nacija (članom 27. stav 3), kojom je propisano da se odluke Savjeta bezbjednosti (koje nisu proceduralne) donose potvrdnim glasovima devet članova (od ukupno 15), ali uz uslov da to uključuje potvrdne glasove svih pet stalnih članova Savjeta bezbjednosti. I sada dolazimo do ključne stvari za pitanja kojima je posvećen ovaj tekst. Naime, među onih pet stalnih članova Savjeta bezbjednosti UN-a je Rusija. To znači da ako Rusija ne da svoj potvrdan glas, nijedna rezolucija Savjeta bezbjednosti ne može biti usvojena, pa tako ni Rezolucija broj 2496 (2019) od 5. novembra 2019. godine.

Rusija ima apsolutno pravo da stavi veto na svaki prijedlog rezolucije kojim se ne bi uvažio taj njen legitimni zahtjev, što bi onda značilo prestanak mandata svim međunarodnim vojnim snagama u BiH

Iz ovoga se dalje može zaključiti najprije to da je i sve ranije brojne rezolucije Savjeta bezbjednosti o produžavanju mandata međunarodnim vojnim snagama u BiH prihvatala Rusija, jer bez toga nijedna od njih ne bi mogla biti usvojena.

Međutim, ima nešto važnije što se nameće kao konačni zaključak iz svega što je prethodno rečeno. Naime, ako se o ovim pitanjima ništa ne može odlučiti u Savjetu bezbjednosti bez saglasnosti Rusije (a ne može), onda to znači da Rusija ima mogućnost da zatraži da se u narednoj rezoluciji (onoj koja bi uslijedila poslije 5. novembra 2020. godine) odluči da i njene vojne snage budu prisutne u BiH radi stabilizacije mira, te da i to bude usvojeno u novoj rezoluciji Savjeta bezbjednosti o eventualnom produženju mandata međunarodnih vojnih snaga u BiH. U suprotnom, Rusija ima apsolutno pravo da stavi veto na svaki prijedlog rezolucije kojim se ne bi uvažio taj njen legitimni zahtjev, što bi onda značilo prestanak mandata svim međunarodnim vojnim snagama u BiH. S obzirom na kontinuirano odsustvo stabilnosti kod nas, BiH nema interesa da odbije takav legitimni zahtjev Rusije. A Republika Srpska još manje nema interesa za to odbijanje, tačnije rečeno nema ih nikako, jer će u suprotnom scenario ovdašnjih dešavanja, sve su (ne)prilike, bez toga voditi u njen nestanak.

(nezavisne.com)