Ustavnosudsko kolonizovanje BiH

U saopštenju od 15. jula ove godine Ustavni sud BiH je na svom službenom portalu objavio da je, odlučujući o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona Narodne skupštine Republike Srpske o neprimjenjivanju Inckovog „zakona o zabrani negiranja genocida“, kojeg je Valentin Incko nametnuo u julu 2021. godine, utvrdio da je visoki preddtavnik nametanjem tog tzv. zakona „supstituisao domaće institucije“, da je „u konkretnom slučaju supstituisana Parlamentarna skupština BiH“ te da se taj Inckov „zakon“, kako zaključuje Ustavni sud BiH, „smatra zakonom BiH i odlukom institucija BiH“.

Istog dana je i Mirsad Ćeman kao potpredsjednik Ustavnog suda BiH na konferenciji za štampu izjavio da se: "Ustavni sud rukovodio svojom ranijom praksom u nekim sličnim predmetima, jer je visoki predstavnik postupao kao zakonodavna institucija, zamjenjujući nadležni organ, a to je u konkretnom slučaju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine”.

Međutim, i Ustavni sud BiH i gospodin Mirsad Ćeman namjerno ne rekoše kojom je to odredbom Ustava BiH propisano da visoki predstavnik može supstituisati Parlamentarnu skupštinu BiH. Jer, posao sudije je da, kad iznese tvrdnju da neko može nešto činiti, odmah zatim navede i kojim propisom je to dozvoljeno. Ali, ni Ustavni sud BiH ni gospodin Ćeman nisu to mogli učiniti, kada Ustav BiH nijednom svojom odredbom ne dozvoljava bilo kome (pa ni visokom predstavniku, a ni tzv. savjetu za primjenu mira u BiH) da može supstituisati Parlamentarnu skupštinu BiH ili bilo koji drugi organ BiH u vršenju njihovih ustavnih nadležnosti.

Ustavni sud BiH i potpredsjednik te najviše sudske institucije u BiH priznali su da je praksa tog suda jača od Ustava BiH, tj. da je ona ustav

Na ovaj način Ustavni sud BiH i potpredsjednik te najviše sudske institucije u BiH priznali su da je praksa tog suda jača od Ustava BiH, tj. da je ona ustav. Ustavni sud BiH i njegov potpredsjednik u izjavi za medije iznose samo gole, pravno neutemeljene tvrdnje da visoki predstavnik navodno može da zamijeni zakonodavnu vlast u jednoj državi članici UN i da svoju privatnu volju nametne toj državi kao svoj zakon. Pravna neutemljenost takvih tvrdnji ogleda se u tome da Ustav BiH i Dejtonski sporazum nijednim svojim slovom ne dozvoljavaju tako nešto. Osim toga, i Povelja UN više nego jasno propisuje da se Organizacija Ujedinjenih nacija (čiji član je BiH kao država) temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova i da, dosljedno tome, ništa u Povelji UN-a ne ovlašćuje Ujedinjene nacije (a to znači ni bilo koju drugu državu, međunarodnu organizaciju ili pojedinca) da se miješaju u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost države. Kada se imaju u vidu i ove odredbe Povelje UN, jasno je da visoki predstavnik ni po Ustavu BiH, ni po Dejtonskom sporazumu, a ni po Povelji UN-a, nema pravo da nameće svoju volju kao zakon jednoj državi članici UN-a. Stoga ga na takvo nešto ne može ovlastiti ni bilo koja druga država, neformalni skup država kakav je tzv. savjet za primjenu mira u BiH, a ni Ustavni sud BiH. Umjesto toga, u državi članici UN samo njen nadležni parlament, i niko drugi, može zakonom propisati šta će biti krivično djelo, a šta neće. Svako drugo ponašanje je flagrantno kršenje Ustava BiH i međunarodnog prava, pa tako i Inckov privatni tzv. zakon o „zabrani negiranja genocida“.

Za potpunu sliku protivpravnosti Inckovog «zakona», kao i zloupotreba tzv. savjeta za primjenu mira u BiH i OHR-a neophodno je još podsjetiti i na sledeće. Naime, sve što su protivpravno učinili u BiH tzv. savjet za primjenu mira i OHR ne bi bilo protivpravno da je BiH teritorija pod međunarodnim starateljstvom, a ne međunarodno priznata država, članica UN-a. Na ovo je neophodno ukazati s obzirom na relevantne pravne odredbe iz Poglavlja XII Povelje UN-a, koje nosi naslov „Međunarodni sistem starateljstva“. Od posebne važnosti su članovi 75, 77. i 78. tog poglavlja Povelje, čiji sadržaj glasi:

• Član 75: Ujedinjene nacije uspostaviće pod svojim rukovodstvom međunarodni sistem starateljstva za upravljanje i nadzor nad onim teritorijama koje u naknadnim, pojedinačnim sporazumima mogu biti stavljene pod taj sistem starateljstva. Ove teritorije se u daljem tekstu nazivaju „teritorije pod starateljstvom“.

• Član 77: Sistem starateljstva primjenjuje se na sledeće kategorije teritorija koje mogu biti stavljene pod taj sistem, u skladu sa sporazumom o starateljstvu: a) teritorije koje se sada, tj. 1945. u vrijeme usvajanja Povelje UN, nalaze pod mandatom; b) teritorije koje budu oduzete od neprijateljskih država kao posljedica Drugog svjetskog rata; v) teritorije koje države odgovorne za upravljanje njima njima dobrovoljno stave pod taj sistem.

• Član 78: Sistem starateljstva ne primjenjuje se na teritorije koje su postale članovi Ujedinjenih nacija, čiji međusobni odnosi treba da se zasnivaju na poštovanju načela suverene jednakosti.

Dakle, i iz ovih odredaba Povelje UN više je nego jasno da sve ono što su inače učinili u BiH od 1997. do danas bi, u upravljačkom smislu, pravno valjano mogli da čine tzv. savjet za primjenu mira u BiH i OHR da je kojim slučajem BiH teritorija pod starateljstvom, a ne suverena država članica UN-a. Međutim, s obzirom na to da je BiH suverena država, a ne obična teritorija, ta činjenica takođe dokazuje da su tzv. savjet za primjenu mira i OHR u kontinuitetu od četvrt vijeka flagrantno kršili Povelju UN, upravljajući Bosnom i Hercegovinom kao da je ona teritorija pod starateljstvom, a ne suverena država. Nažalost, sada im se, istina ne prvi put, u tome pridružio i Ustavni sud BiH, koji umjesto da brani Ustav BiH, što mu je zadaća propisana članom 6. Ustava BiH, te da brani njen suverenitet propisan tim ustavom, svojom najnovijom odlukom saučestvuje u kolonijalnom upravljanju nad BiH, kao da je BiH kolonija, odnosno teritorija pod starateljstvom, a ne suverena država, članica UN.

Videti još: Osovina OHR – Ustavni sud BiH kao mehanizam za „pravno“ sprovođenje Inckove samovolje