U ime dva oca

Nisu muslimani ljuti na Borisa Tadića zato što nije kao Zoran Đinđić. Svima je jasno da to on nije mogao ni biti. Možda zato što je odlučio da bude živ predsjednik, a to znači pokoran onim snagama koje Srbijom vladaju decenijama. Vijeće staraca, poznato kao Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), mozak je savremene Srbije. Trust mozgova od pera, znanja i umjetničkog dara, među kojima glavnu riječ vode oni koje je skleroza odavno načela. Krojači srbijanske političke zbilje. Oci ratova. Inspiratori etničkih čišćenja i brojnih zločina. Sanjači o Velikoj Srbiji sa opakim perima u ruci. Ovi ideološki oci Srbije jesu prevashodno opasnost za sve što je nesrpsko, baštineći mračne zamisli Garašanina, Moljevića i Čubrilovića. No, oni itekako rade o glavi i samoj Srbiji. Kada vatri nestane gorivo, ona izgori samu sebe.
Opasniji od samih „velikih“ akademika su oni što čekaju u predsoblju ovog kluba. Tinta njihovih pera je sami otrov. Valjda zato što su od svojih prethodnika naučili da će njihov ulazak u red „odabranih“ najprije ubrzati čemer prema svemu što je nesrpsko. A gdje bi kruška, no pod krušku? I tako u nedogled, beskrajnim tunelom bez tračka svjetla koji bi zamirisao na dvadeset prvi vijek.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) je neprikosnoveni duhovni otac Srbije. Po definiciji, kršćanska crkva sa pravoslavnim naslovom i izrazito svetosavskim tekstom u kome je malo ostalo od pravoslavlja, a skoro ništa od kršćanstva. Najuticajnija institucija u Srbiji i po zvaničnim istraživanjima javnog mnjenja. SPC je ulogu stožera srpskog identiteta zaslužila još u doba osmanske vladavine kao jedina institucija koja je okupljala srpski živalj. Nedostatak drugih srpskih nacionalnih institucija doveo je Crkvu do pozicije da igra i svjetovnu ulogu, zašta nema uporišta u kršćanskom i pravoslavnom učenju. Zato je svetosavska ideologija bila jedini izlaz.

Drugi razlog lošeg snalaženja Crkve u svjetovnom životu je kanonsko pravilo da najviše crkvene funkcije (patrijarh i episkopi) mogu zauzimati isključivo monasi. Malo je onih, što veći dio života svog duhovnog i mentalnog formiranja provedu u manastiru, koji se mogu uspješno nositi sa izazovima javnog života. Višegodišnji boravak među zidovima manastira u šumskom ambijentu vjerovatno može probuditi brojne senzibilitete, ali i dovesti do gubljenja osjećaja za potrebe i probleme običnih ljudi. Princip celibata (odricanje od braka i porodice) takođe umanjuje osjećaj vrijednosti djece i porodice. Zato je veoma opasno kada ljudi sa takvim posebnostima dođu u poziciju donositi važne svjetovne odluke. Istorija je puna genocida sa crkvenim blagoslovom, od istrage poturica do Srebrenice.

Dok su egzekutori zamisli SPC-a i SANU-a bili Milošević, Šešelj i Koštunica, to nimalo nije čudilo. Ali Tadić, to je definitivno razočarenje svih onih koji su vjerovali u drugačiju budućnost Srbije. U budućnost koja se neće graditi na mržnji i nezasitoj žeđi za osvetom prema Turcima. A pošto će „drumovi poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“, tu su muslimani da svojim glavama i džamijama, s vremena na vrijeme, utole tu žeđ. Zato ne čudi kada cijeli svijet televizijski prati kako gore džamije u Beogradu (najvećoj metropoli u Jugoistočnoj Evropi) i Nišu, kao osveta za to što su toga dana Albanci činili na Kosovu.

Ne treba da čudi ni to što su ovoga Bajrama srpski ekstremisti spalili džamiju u Gacku u Bosni i Hercegovini, a beogradski mediji propratili naslovom „DŽamija izgorjela u požaru“. Treba li čuditi i izjava Milorada Dodika, predsjednika srpskog entiteta u BiH, usput budi rečeno, bliskog prijatelja Borisa Tadića: „Neće nam muslimani suditi“, ističući svoj fašisoidni stav da u entitetu pod njegovom vlašću muslimani ne mogu raditi kao sudije.

E, kako da se poslije svega osjećaju muslimani u Srbiji ako za njih ni Ustav, ni državni grb, ni himna nisu ostavili mjesta.

(www.islamskazajednica.org, 20.12.2008.)