„Sila uzme zemlju i gradove“ – beseda u manastiru Banjska

Sedam vijekova postojanja manastira Banjska, ali i drugih brojnih nemanjićkih zadužbina, svjedoče o našoj nekadašnjoj duhovnoj i svakoj drugoj moći, a prilike u kojima obilježavamo ovu značajnu godišnjicu i stanje u kojem se manastir nalazi, znaci su naše istorijske malaksalosti u neprestanim sudarima sa silama nemjerljivim.

Sila uzme zemlju i gradove, kaže jedan stih iz Ženidbe Dušanove. Ali ova sa kojom se suočavamo ne otima samo zemlju i gradove, već uzima dušu, pustoši duh, poništava pamćenje, podriva vjeru, usisava volju za spasenjem i obesmišljava svaki otpor i napor u očuvanju onih ključnih vrijednosti na kojima je zasnovano naše istorijsko, kulturno i nacionalno postojanje, naš identitet, kako se to kaže. Nije nikakvo čudo što se sve to, tako dramatično i brutalno, odvija baš na Kosovu koje, ma koliko to, u ovom času, patetično i očajnički zvučalo, jeste naša osnovna, matična i sveta zemlja i to, možda bolje od nas, znaju oni koji nam ga otimaju. Ali ni sila, ma kako velika i surova, nije dovijeka. Više od te sile povređuju dušu i žaloste duh zlurada likovanja koja se ovih dana čuju – kako više nema nebeske Srbije. Kao da se ona može dekretom ili nečijim potpisom ukinuti.

A bez tog Lazarevog, kosovskog opredjeljenja za carstvo nebesko, odnosno za viši, smisleniji život u slobodi, bez te duhovne vertikale, bez spremnosti na žrtvovanje, bez vjere u spas i vaskrsenje, život bi se i na Kosovu i Metohiji, kao i na svakom drugom, manje svetom i strašnom mjestu, već odavno srozao u podaničko gluvilo i tavorenje u prehramenom naporu.

A oni koji danas uređuju svijet riješeni su da svom silom i svim sredstvima učine baš to – da obesmisle svako visoko pregnuće, da obezvrijede svaku žrtvu – od one Lazareve do ove koju vi prinosite, da obesvete ovu zemlju iz čijeg se imena uporno i smišljeno izostavlja Metohija koja i doslovno jeste manastiraka zemlja, odnosno jedna velika porta, tako reći.

Kad popuste naizgled tvrđe brane, a pod svakojakim pritiscima popuštaju, kao posljednju odbranu Kosova i kosovskog opredjeljenja vidim u religiji i u poeziji – u vjeri u spasenje i vaskrsenje, u smisao žrtvovanja, stvaranja i preobraženja. Znaci te vjere posijani su svuda po ovoj svetoj zemlji, a sijali su ih punom šakom i punom dušom neki prije nas. Poštedimo ih barem prezira i nipodaštavanja, jer nema opipljivih dokaza da smo bolji od njih. A stara tvrdnja da ono što traje utvrđuju pjesnici obistinjuje se u punoj mjeri i ovdje, na ovom svetom i strašnom mjestu. Jer, poezija je – od one epske, narodne, jedine naše klasike, pa preko Njegoša,“tragičnog (i sve tragičnijeg) junaka kosovske misli“, preko Rakića, Šantića, Pope i Desanke, do naših savremenika – pronijela i pronosi, kroz istorijske tmuše, žišku kosovskog zavjeta. U poeziji su sažeti i nerakidivo prepleteni ključni gradivni elementi našeg identiteta – moralni  zakoni i narodna vjerovanja, jezik i kultura, istorija, mit i religija, duh slobode, bune i otpora, ali i porazi, tragični polomi, deobe i izdaje, a što ne reći i ropsko podaništvo i vazalstvo.

Ako je za utjehu, a utjehe i nade uvijek mora biti, Kosovo su i silniji osvajali i bolji od nas gubili, pa opet nije izgubljeno. Niti će biti sve dok u nama ima daška one snage i vjere koja je gradila Banjsku, Gračanicu, Devič i Dečane, Ljevišku i Samodrežu; koja je ispjevala Banović Strahinju, Kosovku devojku, Ženidbu Dušanovu, Bolanog Dojčina, Starog Vujadina, Početak bune na dahije... Možda sve ovo zvuči anahrono i patetično i očajnički u dramatičnim, sudbinskim okolnostima pred kojima ne vrijedi zarivati glavu u pijesak. Ali ja nisam došao da vam dosipam so na ranu, da širim malodušnost i beznađe, već da se i sam okrijepim vašom snagom i odlučnošću da ostanete ovdje, uprkos svemu.

Čestitam vam ovu veliku godišnjicu, ovaj svijetli praznik i zahvaljujem se na priznanju i ukazanoj časti. Ne mogu reći da ću ubuduće pjevati bolje i ljepše, ali kao neko ko je vrlo rano i trajno ozračen kosovskim mitom i ozvučen desetercem, mogu, na ovom svetom mjestu, pred zadužbinom kralja Milutina, obećati da ću kosovski zavjet čuvati, bezrezervno.

Jer, srpskom pjesniku je mnogo šta dopušteno. Ali rečenicu – Kosovo je izgubljeno – on ne smije ni izgovoriti, ni potpisati!

A drugi nek čine ono što mogu i moraju.     

(Reč na dodeli nagrade „Pesničko uspenije“, 14. 8. 2013. godine, u porti manastira Banjska)