Priča o Andrićgradu ili kamenje po Emiru

Sigurno se sjećate nesrećnog patriotskoligaškog Murata Šabanovića, koji je na nagovor ekstremnog krila sarajevske čaršije srušio spomenik nobelovcu Ivi Andriću u Višegradu.

Da bi se obračunao sa Andrićem, Murat je morao da prođe trnovit put dokazujući se kao beskompromisni borac za bošnjačku stvar. U Višegradu je skinuo zelenu zastavu sa džamije i odnio je u Novi Pazar da se tamo vijori, na veliki predizborni skup SDA, jer je u njemu proradio inat zato što je u to vrijeme Vuk Drašković govorio da će onaj ko pronese turski barjak kroz Rašku ostati i bez barjaka i bez ruke. Kasnije je sa grupom istomišljenika, prema vlastitim riječima, porazbijao bagru koja je krenula autobusima iz Srbije preko Višegrada na otvaranje crkve u Knežini. Murat je tako stekao povjerenje čelnika SDA, koji su mu jednom prilikom rekli kako je Andrić veliki neprijatelj bosanskih muslimana i da se treba obračunati sa njegovim likom i djelom. Obećali su mu da će ga braniti „ako do nečega dođe“. Da će imati svog advokata, ako dođe do sudskog spora zbog rušenja Andrićevog spomenika. Ganić i Behmen su mu takođe obećali da će imati prednost na licitaciji za jednu oveću radnju na Baščaršiji ukoliko izvrši povjereni mu zadatak.    

Murat ništa nije prećutao. Jer, poslije rušenja spomenika, nije bilo ni advokata, niti ovih iz SDA. Sud Republike Srpske osudio ga je u odsustvu na pet godina zatvora. Neko im je dao kopiju kasete kao neoboriv dokaz. Tužio ga i hodža zato što je skinuo zastavu sa džamije. Tako se Murat našao sa druge strane zakona i pravde, iako je vjerovao da radi pravednu stvar. Kasnije je došao pod udar mnogo opasnijeg nepisanog zakona o zaštiti države kada se prekomponovana SDA riješavala ekstremista iz vlastitih redova u cilju pranja ratne biografije takozvane armije BiH. Murat je imao sreću da ga udari transporter Unprofora. Otišao je na liječenje u SAD i dobio odštetu. Murat je otkrio i druge detalje povjerene mu bošnjačke misije. O tome kako je njegova grupa od vođstva SDA dobila zadatak da na Crnogorskom primorju postavlja eksplozivne naprave, s objašnjenjem da se „rastereti hrvatsko ratište“. I kako su dva mjeseca prije početka rata minirali sve ćuprije na Drini u namjeri da ih dignu u vazduh kako bi se spriječio navodni prelazak jedinica Užičkog i Nikšićkog korpusa, ali ih je glas iz Sarajeva spriječio u tome, jer BiH tada još nije bila međunarodno priznata država, a do priznanja neće ni doći ukoliko rat počne prije nego se država prizna. Sve je razminirano, sem jednog tunela i brane.

O dizanju brane u vazduh  mogli smo da slušamo u režiranom direktnom radijskom prenosu. Murat se tada prijetećim glasom javljao u etar opominjući generala Kukanjca da će dići u vazduh višegradsku branu što bi izazvalo neslućenu ekološku katastrofu sa mnogo ljudskih žrtava. Iz sarajevske režije stiglo je naređenje da se brana ne ruši. „Mogao sam je srušiti“- lakonski kaže Murat. „ Da se nastavilo u tom smjeru, srušio bih je“. U prošlom ratu muslimani su mogli sve. Iza njih su stajali i podržavali ih Ju-tu, Pavaroti, Papa i mnogi drugi.

Macola performans i kamen temeljac

Srušeni spomenik našeg najvećeg književnika posljedica je ručnog rada uz pomoć macole. Šabanović je ispričao tehničke detalje svog performansa.  Spomenik je razlupao macolom, sve je snimljeno video-kamerom, a kaseta je predata u centralu SDA u Sarajevu. „ S tom kasetom su oni kasnije išli po arapskim zemljama da bi prikupljali novac i pokazivali kako su Bošnjaci srušili spomenik „svom Salmanu Ruždiju“ – tvrdi Murat.

Za poređenje sa Salmanom Ruždijem Andrić može zahvaliti umjerenom krilu sarajevske čaršije i njenom najznačajnijem predstavniku profesoru i akademiku Muhamedu Filipoviću, koji je još davne 1967. g. izjavio da je Ivo Andrić nanio više štete i zla muslimanima, nego sve vojske koje su Bosnom prolazile.

Sve je ovo djelimično uticalo na to da proslavljeni režiser Emir Kusturica u Višegradu, nedaleko od mjesta gdje se nalazila Andrićeva bista, započne izgradnju grada, koji je posvetio svom velikom uzoru i našem najvećem književniku. Kusturica je sa Andrićem dijelio sličan usud da bude proskribovan od strane vilajetske pameti, koja u Sarajevu i dalje caruje uprkos olimpijskim osamdesetim kada je grad na Miljacki na trenutak zablistao i uzdigao se iznad prosječnosti balkanske kasabe prepravljane socrealizmom. Kao što je ne tako davno uporni Kusturica, uprkos tranzicionim termitima, izgradio Drvengrad, tako je sada na razočaranje maločaršijskim ideolozima krenuo u izgradnju  Andrićgrada. Između ušća rječice Rzav u Drinu i čuvenog mosta Mehmeda paše Sokolovića, počeo je da niče kameni grad koji bi, prema riječima njegovog neimara, trebalo da predstavlja simbol pomirenja tri zaraćena naroda i najbolji put za prevazilaženje dugogodišnje netrpeljivosti.

Međutim, samo polaganje kamen temeljca za izgradnju ove jedinstvene građevine bio je povod za manifestaciju ostrašćenosti, za pokazivanje prezira prema vlastitoj istoriji i kulturi, povod za najobičnija politikantstva i za liječenje ličnih kompleksa. Ujedinjenost u mržnji prema „odrođenom“ Andriću i „mokrokorskom četniku“ Kusturici, prenijela se, u neku ruku, i na građevinsko djelo. Za dušebrižnike iz federalnog Sarajeva gradnja nesvakidašnjeg grada na obali Drine nije ništa drugo nego provokacija, naročito zbog toga jer je Vlada Republike Srpske na čelu sa Miloradom Dodikom odlučila da ne samo deklarativno, nego i finansijski podrži cijelu izgradnju. O nebulozama da je izgradnja Andrićevog grada nastavak nekakvog genocida ne treba trošiti riječi.    

Na konstataciju da se radi o ignorisanju jednog konstitutivnog naroda, Kusturica odgovara kako je grad u osnovi multietnički jer sadrži građevine od srednjovjekovne srpske vlastele, turske imperije, austrougarske vladavine i neoklasicizma. Brižnim kultur-tregerima, koji postavljaju pitanje odakle Emiru Kusturici ekskluzivno pravo da tumači Andrića, treba odgovoriti kontrapitanjem – da li je Kusturica možda trebalo da plati za nekakvu „licencu“ po kojoj bi imao pravo na tumačenje.

Šta bi drugo bilo nego cinizam optužba za navodnu zloupotrebu Andrića od strane onih koji su mu rušili spomenike i koji su ga zabranjivali u školama od 92. godine. Zabrinuti zbog upropaštavanja gradskog jezgra Višegrada i „divljačkog urbicida“ trebalo bi da posjete Mećavnik i da vide kako je Kusturica „upropastio“ tu planinu. Biće da se iza ove histerije koja izbija iz dušebrižničkih poruka krije nešto drugo, a to drugo je da se, isto kao Andriću, i Kusturici ne može nikako oprostiti povratak korijenima i vjeri svojih predaka. Za njih je ironija  da je most od kamena gradio turski sultan, pravoslavac koji je prešao u islam, a da grad od kamena gradi onaj što je iz islama prešao na pravoslavlje. Zašto ironija? Prije će biti da se tu radi o zadovoljenju istorijske pravde, jer onaj prvi nije dobrovoljno prešao u islam, nego na silu.

Moje Trebinje si došao da rušiš

„Biće ovo veliki uspjeh, jer se borimo protiv prirode i ljudi koji se ne slažu sa ovim projektom“, primjetio je Kusturica.

Kusturičine „noćne more“ počele su vrlo brzo da se materijalizuju i pretvaraju u stvarnost. Za razliku od nekih drugih projekata od velikog značaja, koji nisu odmakli dalje od kamena temeljca ili su ostali samo mrtvo slovo na papiru u okeanu predizbornih obećanja, gradnja „Kamengrada“ napredovala je brže nego što je planirano. Prostor, koji je prije započetih radova bio totalno zapušten i devastiran, počeo je da poprima prepoznatljive obrise grada. Formirana je glavna ulica sa bioskopom, pozorištem i gradskom kućom. Vješti klesari iz manastira Tvrdoš kod Trebinja vrijedno su obrađivali tvrdi kamen kojim je trebalo obložiti građevine. Ali, kao što to u životu često biva, velikim pregnućima ispriječila se malodušnost i sitnosopstvenički mentalitet. Kamen koji je trebalo poslužiti za realizaciju jedne humane i dobronamjerne ideje postao je kamen smutnje. 

Podsjetimo, Kusturica je dobio dozvolu da sruši više starih objekata na području Trebinja i Hercegovine kako bi iskoristio klesani kamen za gradnju objekata u Andrićgradu. U trenutku kada je, uz odobrenje lokalnih vlasti, počeo rušiti i staru austrijsku utvrdu Petrina na brdu Strač iznad Trebinja, grupa građana je blokirala put kako bi spriječili kamione da odvezu kamenje. Ispostavilo se da je ruinirana austrougarska karaula, koja je služila i kao zatvor, od neprocjenjivog značaja i da predstavlja naše kulturno istorijsko blago. Da je „austrougarski bunker“ kulturno-istorijski spomenik. Ubrzo se oglasila i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ne isključujući mogućnost podizanja krivičnih prijava protiv „vandala“ koji su se usudili da ruše kulturno naslijeđe.

Iznenada probuđena građanska svijest počela je da drži straže oko karaule kako bi se spriječilo odvoženje kamena u Višegrad.

Mnogo je važnije da se podigne zadužbina jednom nobelovcu, nego da se čuva neka oronula austrougarska karaula. Ali takvog mišljenja nisu bili predstavnici građanskog otpora, koji su horski verbalno kamenovali Emira. I pored toga što je Kusturica kazao da je dobio čvrsto obećanje da će moći koristiti sporno kamenje i da ima potvrdu Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa da austougarska utvrda nije pod zaštitom države. Kusturica je optužen da čini kulturocid u istočnom dijelu Huma. I to od onih čiji su djedovi sasvim mogućno robovali u tom austrijskom zatvoru. Kusturica jeste pogriješio što, umjesto usmenog, od načelnika Trebinja nije tražio pismeno odobrenje, pismenu dozvolu da se kamenjem posluži. Potcijenio je budnost „pravne države“ i njenih emisara, koji su spremni da lupaju paragrafima po glavi stanovnika ako u tome vide neku političku korist. Trebalo je da ih predvidi, pogotovo što on sa tom vrstom „pravne države“, koja selektivno sudi i presuđuje, već duže vrijeme nije u nekoj pretjeranoj ljubavi.

Ali da se mi još malo pozabavimo kulturološkim aspektom ove groteske sa kamenom. Austrougarska utvrda, koja preko noći postade spomenik pod zaštitom države, za neke druge građane obična je hrpa kamenja zarasla u korov i leglo zmija, ruina o kojoj niko nije vodio računa zadnjih 100 godina. Prema njihovim tvrdnjama dio tog kamenja mještani su razvukli za svoje potrebe, za pravljenje štala, prikućnica i sličnih objekata. Ali bez obzira na sve. Otkad je to austrougarska karaula kulturno naslijeđe i spomenik? Po toj logici za 100-200 godina niko neće smjeti da uzme kamen sa zida baze „Bondstil“ jer će to biti kulturno naslijeđe. Taj objekat je simbol austrougarske okupacije i kao takav davno je trebao biti porušen, a materijal upotrebljen za izgradnju nečeg pametnijeg. Vjerovatno da će neko sada reći zašto onda ne srušiti vodovod i kanalizaciju i druge austrougarske tekovine? Pa, zato što mi te civilne tekovine prihvatamo. One su ratna odšteta za beskrupuloznu eksploataciju šume i ruda i za zločine koje je austrougarska napravila na našim prostorima.

Čak i da se složimo sa tim da je austrougarska utvrda dio kulturne baštine, a nije, i da nije bitno koliko je stara i u kakvom je stanju da bi se dozvolilo rušenje, ono što je praksa u Evropskoj uniji, u koju se zaklinju građanski aktivisti, upućuje na to da ti evroljupci nisu u pravu kada Kusturici spočitavaju da uništava kulturno naslijeđe. Kada se u EU procjeni da jedan objekat nema svoju ekonomsku svrhu, tom se objektu pristupa ekonomskom logikom. Objekat se ruši, a građa se iskoristi za gradnju neke druge građevine. Drvena građa se iskoristi kao gorivo. Grci su, recimo, neke objekte iz doba stare Mikene (koji nisu imali istorijski i arheološki značaj) demontirali i taj kamen upotrijebili da bi restaurisali neke značajneturističke objekate (Akropolj-Atina, Akropolis u Lindosu). Naravno da u tom pristupu postoji mogućnost za zloupotrebu i nanošenje neprocjenjive štete, ali zato postoji objektivna i stručna javnost da procjeni da li se radi o vrijednom kulturnom naslijeđu. Dotični austrougarski zatvor to zasigurno nije.

O nanošenju duševnih boli zbog narušavanja krajolika najupečatljivije svjedoči čovjek kojem su povrijeđena lokalpatriotska osjećanja koji kaže da oni koji nikada nisu bili u Trebinju ne znaju kako je lijep pogled sa brda Strač. Neko mu treba reći da će se sa Strača i dalje vidjeti ono što se i do sada vidjelo, čak i ako tu ne bude austrougarske utvrde. O predizbornim igrama s kamenjem i oko kamenja nema dovoljno podataka. Nakon svega Kusturica je odlučio da prekine izlet u slobodno zidarstvo. Potražio je prijeko potrebno kamenje na drugom mjestu. 

Drugosrbijanska trolovanja

Kamenje se ipak nekako dokotrljalo do Višegrada. Uprkos poteškoćama nastavljeno je sa gradnjom neobične naseobine na obali Drine. Na Vidovdan, godinu dana od polaganja kamen temeljca, na svečanosti upriličenoj povodom završetka prve faze izgradnje, neimar Emir Kusturica otkrio je spomenik Ivi Andriću. Svečanosti su pored Kusturice i Dodika kao domaćina bili prisutni i gosti Matija Bećković, Vuk Jeremić, Ivica Dačić, beogradski muftija Hamdija Jusufspahić, vladika Zahumsko-hercegovački Grigorije, književnik Dušan Kovačević i drugi.

Još od svoje prve javne prezentacije ideja stvaranja kamenog grada- spomenika Andrićevom literarnom geniju izazivala je podsmijeh takozvane liberalne srpske inteligencije. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će neumorni Kusturica ispuniti svoje obećanje, a povodom otkrivanja spomenika u „Andrićgradu“, drugosrbijanska provenijencija oglasila se na sva zvona. Drugosrbijanci su ovu svečanost nazvali cirkusom, ne propuštajući priliku da skrenu pažnju kako je izgradnja grada posvećenog Andriću opasan i monstruozan projekat. 

Posmatrajući bosanski rat iz beogradske, krugodvojkaške perspektive, drugosrbijanci su glavna saznanja o tom ratu stekli iz sumnjivih i politizovanih haških optužnica, što im je bilo dovoljno da donesu konačan sud, evidentiraju genocid i pripišu ga Srbima. Ništa lakše od prepisivanja. Iste su reakcije bile i povodom izgradnje Andrićgrada. Zidovi grada posvećenog Ivi Andriću, u njihovoj slobodnoj i neutemeljenoj interpretaciji, počivaju na temeljima zločina. Za njih je taj projekat plod notorne političke ujdurme, čiji je cilj da se, zloupotrebom velikog pisca, udari lažna pozlata preko jednog mračnog poglavlja srpske istorije. Samo što nisu rekli da izradnja „Andrićgrada“ predstavlja udruženi zločinački poduhvat što bi podrazumjevalo da Kusturica, Dodik i njihovi gosti završe u Haškom tribunalu, ako ništa drugo barem na  informativnom razgovoru. Naravno da sve ovo nije moglo da prođe a da se ne spomene etničko čišćenje na što se nadovezao i sam Kusturica rekavši da Višegrad jeste slika etničkog čišćenja. U njemu živi mnogo Srba, koji su u prošlom ratu proterani iz Konjica i drugih mjesta koja se nalaze u federalnom entitetu .    

Militanti sa drugosrbijanskih sajtova, pacijenti koji se liječe komentarišući o svemu i svačemu, bili su mnogo konkretniji i dinamičniji, da ne kažem krvoločniji. Prisutne na svečanosti povodom otkrivanja spomenika Ivi Andriću okarakterisali su kao „impozantnu gomilu smeća na jednom mjestu“. Pozivali su Murata da pusti branu uz konstataciju da je „Andrićgrad“ u vrijeme svečanosti bio idealna meta za eksploziju par tona TNT-a i civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine, prizivajući tako, pozitivnog, ali na bezobrazluk, crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, koji je komentarišući proslavu 20. godina od formiranja Republike Srpske napisao da bi „civilizacijski iskorak bio da je upotrebljen eksploziv u dvorani „Borik“ u kojoj su političari, duhovnici i umjetnici proslavljali 20. godina Srpske“. Neostvareni diverzant i dugogodišnji Emirov protivnik Nikolaidis, rodonačelnik poetske pravde u ime koje simbolično i samo u poetskom smislu „diže  u vazduh“ sportske dvorane, već je za, sve popularniju novinsku kuću „Anadolija“, komentarisao kako je pokušaj odvlačenja kamena sa Strača „stravičan slučaj ugrožavanja kulturne baštine Bosne i Hercegovine.“

Referendum i druge lokalne dogodovštine

Uprkos rušilačkoj stihiji, koja je srećom ostala samo verbalna, grad posvećen velikom književniku nastavio je da se razvija prema zacrtanim planovima. Prilikom otvaranja Ulice Mlade Bosne, Kusturica je istakao da slijedi završetak Andrićevog instituta koji će biti treća po važnosti i uticaju institucija srpskog naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Vrijedno je zapažanje dr Duška Pevulje, književnog kritičara i profesora Filološkog fakulteta u Banjaluci. Od početka zainteresovan za sve što se dešava oko Andrićgrada, zamašnog projekta koji ulazi u završnu fazu, profesor je primjetio kako je izuzetno važno što se Andrićev institut, kao važna srpska kulturno-nacionalna ustanova, ne nalazi ni u jednom od velikih srpskih kulturnih centara, ni u Banjaluci, ni u Beogradu, ni u Novom Sadu. Šansa tog instituta je posvjedočenje onoga o čemu se često govori, a vrlo rijetko sprovodi u praksi. To je dislokacija kulturnih dešavanja iz ključnih centara, odnosno svojevrsna policentričnost naše kulture, jer takav je i naš geografski prostor.

Nesumnjivo da je velika dobit to što će institut biti daleko od salonskih i režimskih intelektualaca i njihovog uticaja. S druge strane, ne ohrabruje činjenica da dislokacijom u provinciju sudbina velikih projekata, kao što je grad posvećen našem nobelovcu, može zavisiti od volje lokalnih moćnika ili od blagonaklonosti i proizvoljnih tumačenja zakona lokalne samouprave. Makar se ta volja mjerila procentima od 25 posto koliko je opština Višegrad suvlasnik imovine Andrićgrada. Jer, nakon prošlogodišnjih lokalnih izbora došlo je do smjene vlasti u Višegradu, a nova opštinska administracija, predvođena novim načelnikom i skupštinskom većinom okupljenom oko SDS-a, po svoj prilici neće u novoizgrađenu Gradsku kuću u centru Andrićgrada, koja je predviđena za tu namjenu. Tako da će izuzetno lijepa mermerna građevina ostati prazna sve dok, kako kažu u SDS-u, odluku o eventualnom preseljenju opštinske administracije na referendumu ne donesu građani Višegrada.

„ Ako ne žele da je koriste, pretvorićemo Gradsku kuću u muzej i tako Andrićgradu dodati još jedan značajan kulturni sadržaj- zaključuje Kusturica - Njihova je stvar kako će se odnositi prema svojoj imovini.“

Bivše opozicione, a sadašnje vladajuće stranke u Višegradu ističu da podržavaju izgradnju Andrićgrada, što je potvrđeno time da su sve skupštinske odluke vezane za projekat Andrićgrada donesene jednoglasno,  ali da ne podržavaju kontroverzan i netransparentan način njegove realizacije. Predsjednik SDS-a Mladen Bosić tim je povodom iznio bezbroj sumnji na račun Andrićgrada, od vlasničke strukture do transparentnosti trošenja sredstava. Za Kusturicu se radi o nesporazumu. On tvrdi da je sve transparentno i da je moguć uvid u svu dokumentaciju, pa i onu finansijsku, u kojoj je naznačeno gdje je svaka marka potrošena. Kusturica dalje smatra paradoksalnim to što će cijeli Andrićgrad, koji će imati i pozorište, koštati kao što je koštala rekonstrukcija Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu:

Očigledno da je bivša opozicija, svoje opravdane zahtjeve za transparentnost i uvid u poslovanje oko Andrićgrada, više uputila na račun premijera Milorada Dodika i lokalnog SNSD-a, nego na račun Emira Kusturice. Ponavljam da je ono što koalicija oko SDS-a traži sasvim opravdano, ali sve to nekako podsjeća na Bakirovih „Šezdeset minuta“ u kojima se, često samo na osnovu običnih glasina, Milorad Dodik optuživao za finansijske malverzacije. Vukota Govedarica iz Srpske demokratske stranke i sam kaže „ Mi smo načuli da se radi o nekih 30 miliona konvertibilnih maraka“.

I na kraju

U završnoj fazi planirana je izgradnja hotela, zgrade hidrocentrale i platoa, a kao vrhunac „cijele priče“ biće crkva, replika Visokih Dečana, koja bi početkom naredne godine trebalo da bude u kamenu. Krajnji cilj je, kako kaže Kusturica, da se naredne godine uz operu „Na Drini ćuprija“ otvori pozorište, da se svi segmenti grada slože i da Andrićgrad počne da živi u cjelosti.

Nesumnjivo da će Kusturica uspjeti u svom poduhvatu uprkos svim nedaćama koje su ga zbog tog poduhvata snašle. Uspio je on da izgradi i Drvengrad bez obzira na to što su se protiv njega udružili šovinisti iz Kremne i beogradski mondijalisti. Sazidaće i kameni grad, za koji su neki pesimisti rekli da je „Skadar na Drini“, i pored napada ostrašćene čaršije i lokalne malodušnosti. Očigledno da je čovjek otporan na drvlje i kamenje. Neki aspekti ove priče pokazuju da je jugoslovensko društvo bilo prilično trulo i sa malim šansama da dođe do preporoda. Teško da će kombinacija čarobnjaka Merlina i dijalektičkog materijalizma Ivica Dačić u tom smislu uspjeti nešto da promijeni.

Bilo kako bilo, Andrićgrad svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje.