EU i Balkan - između "velikih očekivanja" i "izgubljene iluzije"

Dugo putovanje regiona Balkana ka Evropskoj uniji moglo bi se karakterisati naslovima dvaju romana.

Prvi je "Velika očekivanja" Čarlsa Dikensa, a drugi "Izgubljene iluzije" Onorea de Balzaka. Sadržaj Dikensovog djela se opisuje kao "roman odrastanja i sazrijevanja, silovita drama iskušenja i bola", pa bi se to moglo primijeniti na sve balkanske države, od kojih su neke već postale članice EU. Za one koje su u čekaonici i upinju se u daljem igranju predstave moglo bi se reći da su izgubile iluzije u pogledu punopravnog eventualnog članstva. Mora se reći da je režiserska palica u rukama izvan Balkana, pa i nije bitno šta rade državice nastale rasparčavanjem Jugoslavije.

Uglavnom, realisti se slažu da bi u najboljem slučaju sljedeće proširenje moglo biti najranije za deset godina, ako bi se računalo po iskustvu Hrvatske, zasad, a možda i zauvijek, zadnje primljene članice. Mora se reći da Evropska unija kao klub ima pravo na svoje uslove, vremena i poluvremena, pravila koja može beskrajno dopunjavati i mijenjati i tokom utakmice. Uz to, imaju 28 sudija koji se međusobno ne slažu. Proklamovani uslovi su zapravo prepreke koje sve zainteresovane zemlje ostavljaju na čekanju na neodređeno vrijeme. Da proširenje nije prioritet izrekao je Žan-Klod Junker prilikom izbora za predsjednika Evropske komisije, rekavši da proširenja neće biti u ovom mandatu Komisije, dakle pet godina. U skladu s tim ne postoji ni komesar za proširenje, već Austrijanac Johanes Han ima titulu komesara za susjedstvo i pregovore o proširenju. Kako to izgleda Turska zna od 1964. godine, kada je otvorila prvo poglavlje, pa Makedonija koja je kandidat od 2005. bez otvorenih poglavlja i Crna Gora kojoj je za potrebe odvlačenja od Rusije ekspresno otvoreno 20 poglavlja, onda se redaju ostali. Zato Brisel Bosni i Hercegovini ne daje ni status kandidata jer bi to mogao biti i posljednji mamac za članstvo koje će biti sve dalje i neizvjesnije.

To je pravo Evropske unije, a ona se stvarno ponaša kao da ne postoji ni potreba ni obaveza s obzirom na geografsku, političku, pa i vojnu pripadnost preostalih nečlanica evropskim strukturama. Vremenska udaljenost od punopravnog članstva ne garantuje da će Unija uopšte postojati, a ako opstane, onda će to biti umnogome različito od vremena do 2004. godine. Kako kaže profesor Miodrag Zec: "Srbija (a i svi ostali) će taman stići na brakorazvodnu parnicu ili na sahranu EU, gdje će biti postavljana pitanja ko je kome dužan i ko je koga prevario". Tukne na raspad Jugoslavije.

Ujedinjenje Evrope je američki projekat kojim je trebalo nastaviti Maršalov plan pomoći i obnove kontinenta razorenog u Drugom svjetskom ratu. Istovremeno, trebalo je osmišljavati gvozdenu zavjesu prema SSSR i spriječiti kretanje ka socijalizmu, šta god se pod tim mislilo. Evropska zajednica za ugalj i čelik kao prva faza bila je putokaz za ekonomski razvoj kroz energetiku i industriju. Svako kasnije proširivanje dodavalo je i dodatne sadržaje - valute, granice, spoljnu politiku. Amerika taj evropski blok nije kreirala kao svog ravnopravnog partnera, već više kao instrument i sljedbenika u budućim geopolitičkim razmiricama. Za takvu politiku ključni je bio ulazak Velike Britanije u Evropsku zajednicu 1973. godine kako se tada zvala. Kroz Britaniju su SAD najviše usidrene u EU, iako Britanija nije u zoni zajedničke valute evra, niti je u zoni Šengena kao sistema kretanja bez dokumenata. Ni taj izdvojeni status Britaniji nije dovoljan, već je stalno prijetila izlaskom, o čemu je zakazala i referendum za ovu godinu kojim vrši dodatni pritisak, zapravo ucjenjuje. Amerika se kao protivi, a zapravo odgovora joj što manji stepen jedinstva EU, da bi SAD očuvala svjetski primat u ekonomskoj i monetarnoj sferi.

Evropska unija je rasla u uslovima blokovskih podjela, postepeno se izgrađujući i uvlačeći sve veći broj zemalja, vrlo različitih u pogledu stepena demokratske i ekonomske razvijenosti. Iako su kroz pristupne pregovore države-kandidati pripremane za punopravno članstvo, to nije bitno umanjilo razlike među državama. Nedosljednosti kroz prijem podijeljenog Kipra, polovično pripremljenih Rumunije i Bugarske, različitosti u broju stanovnika i veličini teritorije pokazivale su i još više će, da je nemoguća veća povezanost kroz predaju suvereniteta u korist struktura EU. Tu dolazimo do karakterisanja svrhe, cilja i koristi od postojanja EU. Nesumnjivo da su članice ostvarile zavidne rezultate u brojnim sferama ekonomskog i demokratskog razvoja. Nažalost, zadnjih desetak godina na vidjelo izlaze brojni problemi funkcionisanja Unije i upitne koristi za članice. Generalno, EU je dobar model razvoja i rasta i stabilnih uslova, bez prevelikih kriza. Kada do toga dođe, EU pokazuje nemoć, nesposobnost, dezorijentaciju i strah. Nije moguće izbrisati sve ono što čini državu i naciju kao odrednice nastale u prošlom milenijumu. Motor EU su bile Francuska i Njemačka u paru, ali to se promijenilo. Njemačka je malo-pomalo, ponekad i nevoljno, preuzimala primat u kreiranju politike i najvažnijih odluka. Mimo toga, administracija EU u Briselu je sebi pravila vladarsku kulu, na što članice nisu obraćale pažnju. Stvoren je mastodont koji prvenstveno služi sam sebi, a članicama je ostavljeno da svoje mjesto i interese ostvaruju shodno svojoj snazi, prije svega ekonomskoj. To nije Evropa više brzina, već Evropa više stepenika, sa Njemačkom koja sama stoji na njenom vrhu.

Šta onda ostaje od tog silnog prenemaganja i glumatanja da EU nema alternativu? Evrointegracije liče na starozavjetno zlatno tele kome se mora klanjati kao lažnom idolu, da ne bi bili odbačeni, izolovani, ucijenjeni, uništeni. Od koga? Od briselskih bajki. U najopasnijoj situaciji je BiH koja će biti nagrađena dozvolom trećeg reda za pripuzavanje presvetoj briselskoj administraciji, da bi, kako kažu, prešla iz dejtonske (u kojoj nikada nije ni bila) u briselsku fazu. Za preostali dio Balkana u pričanju priča iz 1.001 noći ostaje drama Judžina O'Nila "Dugo putovanje u noć".

(Nezavisne novine)