Izdaja! Kraj države Srbije na Kosovu potpisan je 2013. a zapečaćen 2024.

 Nema više bilo šta da se napiše.

Prosto nema.

Pišem ovaj tekst u nedjelju, 1.9, nakon Svete Liturgije, suočen sa pritiskom sopstvene savijesti, nemoćan kao jedinka da bilo šta učinim, nemoćan da gledam konačne dane kosovske izdaje naše zavjetne zemlje i najhrabrijih od svih Srba – onih koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji.

Pokušavao sam da živim dostojno Kosovskog zavjeta. Da izrodimo Jelena i ja četvoro djece, svi rođeni na carski rez, svi – koliko smo znali i umjeli – vaspitavani u duhu svete vjere i zavjetnog Predanja, svi okrenuti oslobođenju i ujedinjenju svih srpskih zemalja a najprije Kosova i Metohije. Pokušavao sam – ponekad samo uspjevao da stignem i postignem, da pomognem riječju i životom i prisustvom i molitvom. Uglavnom bez uspjeha.

Ono nešto tzv. “nacionalne inteligencije” nije u stanju da se odrekne mesa uz post i odgoji više od jednog djeteta, uz svu brigu za Kosovo. Ideali nebeski, žitije zemaljsko. I kome onda pisati?

Mase srpskog naroda žive svojim životom, instinktima, oponašanjem ove kulture propasti, zatvoreni u nagone koji niti su više oni bazični – jer čak i bazični nagoni ne bi dali jednoj vrsti da nemilosrdno ubija svoju novorođenčad. Jedna lažna elita živi istim tim nagonima – samo ih je malo više uobličila u forme “kulture”. Iako se gnuša “naroda”, Druga Srbija i narod se u suštini malo razlikuju u svojim metafizičkim postavkama. I jedni i drugi vjeruju da je život u suštini besmislen i “samo jedan”. Da je ovo što imaš sada – jedino i zagarantovano. Da ne vrijedi raditi bilo šta preko granice ličnog zadovoljstva. Narod vjeruje u “lijepo se provesti” a “elita” u isto to.

Uvjeravali su me prijatelji i poznanici da se čeka trenutak, da moramo da ojačamo, da niko neće izdati kada dođe do časa, a najmanje vlast i njene vođe. Pola njih je znalo da će izdati jer su već tada mijenjali dušu za novac a pola su i sami sebe i nas uvjeravali. 

Ono nešto tzv. “nacionalne inteligencije” nije u stanju da se odrekne mesa uz post i odgoji više od jednog djeteta, uz svu brigu za Kosovo. Ideali nebeski, žitije zemaljsko. I kome onda pisati?

Živio sam u iščekivanju dana kada nećemo dopustiti da nas tiho udave. Piskarao, molio se (“nada mnom je nebo zatvoreno”), spremao sebe samoga, glancao čizme kada počne komešanje, nadajući se da će nas bar milion glancati čizme i naći se tamo gdje treba kada bude trebalo. Svađao se ponekad sa majkom i suprugom o tome ko će nam djecu gledati ako ili kada mene ne bude tu. No uzalud se svađao. I ne: nije mi toliko krivo zato što se nikada nije dogosila epska nova Kosovska bitka.

Godinama sam sebi ponavljao da neće Sveti Sava dopustiti da njegov narod nestane, makar da neće dati da nestanemo kao kukavice koje gledaju dok ih čiste sa Kosova i Metohije. Izgleda da ni Sveti Sava neće preko onoga što smo sami spremni da uradimo. A to je trenutno – ništa

Krivo mi je što sam godinama govorio sunarodnicima da je ono što se dešava – izdaja, da dajemo sve što imamo ni za šta: za robovski status u Srbiji i Srpskoj, za nesigirne i lažne nade o tome da ćemo “biti spremni kada dođe čas”. Uvjeravali su me prijatelji i poznanici da se čeka trenutak, da moramo da ojačamo, da niko neće izdati kada dođe do časa, a najmanje vlast i njene vođe. Pola njih je znalo da će izdati jer su već tada mijenjali dušu za novac a pola su i sami sebe i nas uvjeravali. I uzladu je bilo crtati i kumiti i opominjati. Ovako je kako jer smo se kao narod izmijenili. Pristali na kompromis i komprimise. I nas tuce idealista tu nikad ništa nije moglo.

Sada je tako kako je. Kada se jedan narod ne odbrani kao narod, ne treba da se čudi što će mu uzeti zemlju. Možda se neko nadao da će parčanje Srbije ići sa Juga na dalje, od Preševa prema Novom Pazaru ili od Subotice prema Zemunu. Ni to nije isključeno kada smo već pokazali da uz dernek-nacionalizam može da prođe konačno ugušenje Srbije na Kosovu – kraj koji je potpisan još 2013. i zapečaćen 2024. No to što će nam uzeti Jadar – da li vlast ili opozicija, nevažno – ne smije da čudi narod koji je sebi mrmljao u bradu da “ima i gore” kada su nam uzimali Gazivode. I ne moram biti prorok da shvatim da neće biti lako ni sačuvati ovo malo snage i slobode što imamo u Srpskoj, pored samljevenog naroda i oligarhije bez obraza i pameti.

U danu kada se zulum šiptarske policije na Sjeveru događa zato što se već jedanaest godina “kupuje vrijeme” za “odsudni čas”, nema više šta da se piše i napiše. I inače: kome i čemu? Godinama sam sebi ponavljao da neće Sveti Sava dopustiti da njegov narod nestane, makar da neće dati da nestanemo kao kukavice koje gledaju dok ih čiste sa Kosova i Metohije. Izgleda da ni Sveti Sava neće preko onoga što smo sami spremni da uradimo. A to je trenutno – ništa.

(Pokret za odbranu Kosova i Metohije)