Turska posla i srpsko prijateljstvo

Srbija se od petooktobarskih promjena ponaša po onoj narodnoj – Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Prilično diskutabilna spoljnopolitička orijentacija, najblaže rečeno. Od nje se ne odustaje po svaku cijenu i ona, i nakon svih ovih godina koje su pojeli vajni evroreformatori i njihove reforme, o „pojedenoj“ geografiji da i ne govorimo, i dalje ostaje trajno oprijedeljenje relevantnih političkih elita u Srbiji. Bezglavo se ide evroatlantskim putem, iako su i pomenuti Turci na tom putu zaglavili u nekoj sporednoj ulici, što govori da bi i „mali Mujo“ mogao da završi u nekom ćorsokaku, daleko od Brisela i briselskih fondova, ali ne  daleko i od briselske čizme. Sa Nato-puškom o svom ramenu, ali ne i sa briselskom uniformom.

Beograd, otvoren grad

Nakon što su se otarasili Miloševića, koji je predstavljen kao kamen spoticanja i kamen o vratu Srbiji, koja nije mogla više da čeka (?), evrofanatični petooktobarski revolucionari ostavili su se lonaca, šerpi i pištaljki i okrenuli se dizajniranju novog lica države, kojoj je nakon međunarodnih sankcija i bombardovanja bilo potrebno mnogo više od primjenjenih umjetnosti.Da Srbija izađe iz međunarodne izolacije, bio je prioritet novih vlasti. Uz beskrajna izvinjenja otvorena je sezona mira i prijateljstva, a Srbija je postala jedna od najotvorenijih zemalja na svijetu. U Srbiju se počelo dolaziti kao na hodočašće u Meku. Hoteli su bili puni naših prijatelja, a prijateljstvo je proglašeno državnom religijom. Krenulo se u veliki mirnodopski pohod na Srbiju.

Mnogo ih je došlo u postpetooktobarsku Srbiju. Bilo je tu ambasadora dobre i loše volje, visokih i niskih predstavnika, profesionalaca i amatera, bankara i bankstera, neobavještenih i obavještajaca, nevladinih i vladinih slučajeva, glumaca i onih koji nisu glumili, nemuzikalnih i muzičara, kulturnih radnika i još kulturnijih neradnika, penzionisanih i pravih penzionera, multinacionalnih i manjenacionalnih persona, bjelosvjetskih menadžera, šićardžija i mešetara, kojekakvih abdulaha i gulanfera. Neki su prohujali sa vihorom, a neki su ostali čvrsto ukorijenjeni u srpskom društvu sa manjim ili većim uticajem na njegovo gordo posrtanje.

Pošto smo uspostavili prijateljske odnose sa neprijateljskim Zapadom, ovjekovječene visokim kamatama na njihove kredite i budzašto prodatim strateškim firmama, došao je red da se sprijateljimo i sa našim vjekovnim neprijateljem Turskom.    

Strateška dubioza

U vrijeme dok se Srbija suočavala sa prošlošću i ostacima Miloševićevog režima u Turskoj je došlo do obračuna između islamističke Stranke pravde i razvoja i sekularne Republikanske stranke, koji se završio porazom kemalista i povratkom hidžaba na turske ulice. Pošto su, marginalizujući političke protivnike, postigli unutrašnju političku stabilnost, prvaci stranke Erdogan i Gul posvetili su se pitanju strateške dubine prema instrukcijama političkog gurua neoosmanske politike Ahmeta Davutoglua. Davutoglu je stratešku dubinu opisao u istoimenoj knjizi. Kad kaže strateška, Davutoglu misli na istorijsku dubinu. Sve ono kuda je nekada prošlo tursko kopito islamistički pravednici smatraju svojom zemljom.  Turska je sudbinski vezana za Balkan, Kavkaz i Srednji istok. „Poput Bosne, Avganistan je naša zemlja. Ja se ne osjećam strancem u Avganistanu kao ni u Bosni“– kaže Davutoglu.

Povratak Turske na mjesto zločina utemeljen je na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti, saradnji i kulturnoj harmoniji. Strateška dubina podrazumijeva obnovu Balkana, koji je u vrijeme otomanskog carstva bio uspješna priča, koja se, opet, pokazala kao najuspješniji obrazac regionalne stabilnosti. Davutoglu je glasno i jasno iznosio svoje neootomanske stavove, a najviše su ga zbog toga kritikovali američki mediji, što je svojevrsni paradoks s obzirom da su ti isti mediji revnosno, u skladu sa američkom spoljnom politikom, učestvovali u rušenju nekoliko nacionalnih država što je otvorilo prostor za prodor političkog islama. Na optužbe da je turska spoljna politika otomanska Davutoglu je odgovorio da se taj koncept više koristi protiv Turske, nego što ga koristi Turska. Da se radi o nerazumijevanju i nedostatku dobre volje.

Na razumijevanje i dobru volju Turci su naišli kod prijateljski raspoložene Srbiji. Zvaničnoj srpskoj politici nije smetalo tursko regionalno pozicioniranje preko muslimanskih zajednica na Balkanu, te se počelo raditi na tome da se olakša turski povratak na naše prostore. Danas nepravedno zaboravljeni Boris Tadić rekao je da treba prevazići predrasude koje proizilaze iz teške prošlosti.

Nakon Bajdenove posjete, turski zvaničnici su se rastrčali po Srbiji, a petooktobarski odlikaši dočekali su ih raširenih ruku. Strateški orijentisan Davutoglu skoknuo je do Novog Pazara da izmiri zaraćene muslimanske frakcije, čime je pokazao da se bez pomoći Turske ne mogu pacifikovati radikalne struje među takozvanim Bošnjacima. Tadić je turskog predsjednika Gula dočekao dobrodošlicom: „ Želim da se u Srbiji, Beogradu i Novom Pazaru osećate kao kod svoje kuće i želim da i u buduće radimo na povezivanju naroda na prostoru Balkana“.

Abdulah Gul, koji je pored srpske zastave prošao kao pored turskog groblja, pa ga je Tadić vukao za rukav da joj se pokloni, izjavio je da su odnosi dvije zemlje dostigli nivo strateškog partnerstva, te da su najbolji u dosadašnjoj istoriji, što nije daleko od istine ako se uzme u obzir 650 godina “naše“ zajedničke istorije od kojih 500 godina karakteriše robovlasnički poredak koji nam je Turska imperija silom nametnula. Prijateljski susret krunisan je otvaranjem turskog Doma kulture u Novom Pazaru, gdje su se dva visoka zvaničnika složila da između Turske i Srbije postoje dobre bilateralne veze i bliskost kultura. Malo je falilo da se predsjednik Turske obrati poslanicima u  parlamentu, čemu se usprotivila Veljina Nova Srbija, dok su radikali čekali u zasjedi. Na kraju se odustalo od prvobitne namjere uz obrazloženje da predsjednik Gul neće imati vremena da se obrati poslanicima.   

Poslije obraćanja na skupu u Srebrenici turski premijer Redžep Taip Erdogan posjetio je Beograd, gdje je potpisao nekoliko važnih sporazuma, među kojima su i oni o viznoj liberalizaciji i slobodnoj trgovini. Potpisano je pet međudržavnih sporazuma. Na najvišem nivou dogovoreno je da Marko neće orati drumove, a da Turci neće gaziti oranje, što je bio preduslov da se počne sa izgradnjom komunikacione infrastrukture, tj. puteva oko Novog Pazara. Dogovorena je i rekonstrukcija starog hamama i starog dijela Čaršije. I transformacija vojnog aerodroma u Lađevcima u civilni.

Usljed pregovora sa Turskom, uz asistenciju briselsko-vašingtonske oligarhije, došlo je do usvajanja Deklaracije o Srebrenici. Nakon toga potpisana je Istanbulska deklaracija o miru i stabilnosti na Balkanu. Uvezene su turske serije, a Sulejman Veličanstveni postao je najomiljenija ličnost u Srbiji. Bio je to početak jednog divnog prijateljstva. Turcima je donijelo stratešku dubinu, a Srbima stratešku dubiozu.

Kale, znači brdo 

Turska je naišla na veliko razumijevanje i kod naprednjačke koalicije koja je smijenila demokratsku koaliciju na vlasti. To što je Turska, kao južno krilo NATO, aktivno učestvovala u zločinačkom bombardovanju Srbije i što je priznala fantomsku državu Kosovo i lobirala kod drugih zemalja za priznanje, nije smetalo Tomi i naprednjačkoj vlasti da nastave da razvijaju prijateljske odnose sa tom zemljom. Nikolić je zvanično saopštio da je preuzimanjem predsjedničke funkcije, preuzeo i dobre odnose sa Turskom, a njegov zamjenik i najbliži saradnik Aleksandar Vučić potvrdio da će sve ono što je ugovarala prethodna vlast, dakle, sporazumi Srbije i Turske, biti poštovani.

Predsjednik Nikolić se, prema njegovim riječima, trudio da uzajamne odnose pretvori u iskreno prijateljstvo dva naroda. Bio je srećan što je posjetio Tursku dva puta u kratkom vremenskom periodu. Nezadovoljan realizacijom prethodno postignutih dogovora i ulaganjem Turske u srpsku privredu (oko 100 miliona evra, dok je u Rumuniju uloženo 9,5 milijardi, u Bugarsku 4,5 milijardi), Nikolić je, tvrdeći pazar sa Turcima, ponudio sporazum koji Srbija ima sa Ruskom Federacijom Turskoj na raspolaganje: „Mi vam nudimo sporazum koji imamo sa Ruskom Federacijom – izvoz 80 odsto robe bez carine na teritoriju Rusije, a mi to sve ne možemo da pokrijemo za hiljadu godina“. Nikolić je objasnio Turcima našu izuzetnu geostratešku poziciju kao zemlje između Istoka i Zapada oko koje se otimaju i jedni i drugi. O nastavku turskih investicija u Srbiju govorio je i ministar bez portfelja Sulejman Ugljanin prilikom otvaranja renoviranog Turbea Šejh Mustafe u centru Beograda.

Premijer Ivica Dačić takođe je pronašao zajednički jezik sa Turcima. Zahvalan Turskoj na donacijama, na koje su se svela velika srpska očekivanja, Dačić je poručio da je političko pozicioniranje Turske od velikog značaja za stabilnost Zapadnog Balkana. Nakon sastanka sa predsjednikom turske vlade Erdoganom, izjavio je da Turska Srbiju smatra ključnom zemljom u regionu, a da su muslimani i Bošnjaci, koji žive u Srbiji, most koji doprinosi saradnji dvije zemlje i ostvarivanju zajedničkih interesa čitavog regiona.

Premijer Dačić je prilikom jednog od susreta sa turskim zvaničnicima, parafrazirajući Anđelinu DŽoli, podsjetio da je riječ Balkan turskog porijekla, sastavljena od dvije riječi, koje znače krv i med. Da je bilo dosta krvi i da je došlo vrijeme „da bude malo i meda“. Valjda zanesen medovinom, naivno je predložio Erdoganu održavanje zajedničkih sjednica vlade, naizmjenično u Turskoj i Srbiji, ne shvatajući da bi Turci pristali samo na polovičnu opciju, na održavanje zajedničkih sjednica u Beogradu.   

Ako se uzme u obzir da se uspostavom naprednjačke vlasti u Srbiji počelo razgovarati o otvaranju kulturnog centra Turske u Beogradu i konzularnog predstavništva u Novom Pazaru, što su bili zahtjevi turske parlamentarne delegacije prilikom aprilske posjete Beogradu, slobodno se može reći da su odnosi između Srbije i Turske postavljeni na jedan viši nivo uz obostrano zadovoljstvo. Ostaje da se vidi kako će kod Srba proći priča o balkanskom parlamentu čije bi sjedište bilo u Izmiru i u koji bi ušle sve države jugoistočne Evrope i Balkana. Prema turskom tumačenju, uz Tursku, tu su još i BiH, Srbija, Bugarska, Kosovo, Makedonija i Grčka. Inicijativu, navodno, podržava i Brisel, kome ne bi bilo teško da ubijedi Srbiju da je u pitanju prijateljska inicijativa i da ne bi bilo u redu da se kvare prijateljski odnosi na što je Srbija posebno osjetljiva, što bi bio dovoljan razlog da se prihvati stolica u Izmiru.

Grom iz „vedra“ neba

Izjava Erdogana da je „Kosovo Turska a Turska Kosovo“, izazvala je oštre reakcije vodećih političara u Srbiji. Najviše je bio pogođen prijateljski raspoložen predsjednik Srbije. Skandal koji je u Prizrenu napravio premijer Turske grubo je i bezobzirno rušenje uspostavljenih prijateljskih odnosa, nepoštovanje i grubo gaženje suvereniteta Srbije, revidiranje istorije, bio je izričit Nikolić. Zatražio je izvinjenje od Turske zbog „ove agresije bez oružja“, a dok ga ne dobije zamrznut će svoje sudjelovanje na trilaterarnim susretima Srbije, BiH i Turske.

Javio se i Aleksandar Vučić iz Tel Aviva, a oglasilo se i Ministarstvo spoljnih poslova saopštenjem u kojem se naglašava da je „Kosovo srpska riječ i srpska teritorija“ i da je Erdoganova izjava neprimjerena.

Samo za onoga ko je prespavao pozicioniranje Turske na KiM, ova Erdoganova izjava može da bude iznenađujuća i neočekivana. Najmanji problem su turski vojnici koji postrepeno zamjenjuju američke vojnike u sastavu KFOR-a. Turska je na KiM mnogo više prisutna, nego što se o tome u Srbiji pričalo dok se razvijalo veliko prijateljstvo. Turska je učestvovala u nekoliko velikih privatizacija na KiM i glavni je zagovarač i sponzor stvaranja vojske fantomske države. Turske kompanije imaju udjela u energetskom i telekomunikacionom sektoru, a njihovi prehrambeni proizvodi dominiraju tržištem na KiM. Osim ekonomskih, tu su i društveni uticaji. U Prizrenu postoji turska televizija i radio, a turska stranka dijeli vlast sa strankom Hašima Tačija. Na KiM ima 25. turskih društava, koja organizuju razne društvene manifestacije.

Erdogan je rekao da se osjeća kao kod kuće kada dođe na Kosovo. Isto je Turcima poželio Boris Tadić prilikom Gulove posjete Srbiji. Erdoganove opservacije o zajedničkoj istoriji, kulturi i civilizaciji mogli smo da čujemo i od gostoprimljivih srpskih domaćina prilikom gostovanja visokih turskih zvaničnika. Sem toga, isti ti koji sada oštro protestuju protiv Erdoganove izjave ušli su u pregovore sa bivšim članovima takozvane OVK, koja je počinila teške zločine nad kosovskim Srbima. Umjesto da ih hapse, večerali su s njima po Briselu i učestvovali u komadanju Srbije.

Ostavićemo po strani kalkulacije prema kojima je Erdoganova izjava pomogla srpskim političarima da povrate povjerenje naroda dokazujući se u patriotizmu i da je sračunata na homogenizaciju kosovskih Srba kako bi u što većem broju izašli na protivustavne novembarske izbore, što je u interesu samoproglašenih šiptarskih vlasti, a što demagoškim floskulama pokušava da demantuje Aleksandar Vulin. Jedno je sigurno. Spontana ili proračunata, Erdoganova izjava neće imati dalekosežne posljedice po odneose Beograda i Ankare, a pogotovo neće poremetiti mir i stabilnost u regionu. Izlazna strategija može da bude loš prevod ili vađenje iz kontesta, kao što je već nagoviješteno.

Što se tiče političara oni će već nekako da se snađu. Srpskom narodu, koji, i pored toga što se grozi turskih osvajačkih pretenzija, s nestrpljenjem očekuje novu epizodu o najvećem osvajaču u turskoj istoriji, ostaje jedino da prestane da jede baklave i tulumbe sve dok mu se u jednoj od narednih epizoda Sulejman Veličanstveni javno ne izvine u ime Erdogana. Jer, previše bi bilo očekivati bojkot turskih serija ili, recimo, štrajk glađu do konačnog turskog izvinjenja.

O otkazivanju ljetovanja u Turskoj da i ne govorimo.