Corona mundi, „Veliki strah“ i svet na raskršću

Prethodna riječ: Umjerena apologija preuranjenosti

Odavno je primijećena sklonost ljudi koji sebe smatraju „mislećima“, ili naprosto samo „budnima“, tj. povišeno svjesnima dužnosti neprekidnog osmatranja društveih događaja, da u fazi najmanje moguće, ili čak nepostojeće, vremenske udaljenosti od proističućegā, pokušavaju da „polože računa“ o onome što se još jedva dá faktički proračunati, a kamoi i površino bilansirati. Tada se u predstavno konstruisanom vremenskom hibridu hipersadašnjosti zvanom „realno vrijeme“ – čiji je pojam pozajmljen od informatike i kibernetike, i koji nema ničeg zajedničkog s povijenim vremenom – nastoje zadobiti prvi uvidi, iako su ni sami događaji nijesu ni počeli da se „sliježu“, a odjek im je još u fazi pojačananja čujnosti.

Tu je riječ o poninovanju sveopštem, epohalno generisanom diktatu angažovanosti, a ne tek o navici preuzetom iz svijeta službenikā prolaznosti – s vrlo malim izuzetima površnosti – koji se bore za „medijsku ekskluzivu“, zbog čega im je često ključno progovoritiprvi, prije kolega-novinara pustiti glas, često i bilo kakav, nevažno koliko promišljen – jer prvi se broji... Ponekad se desi da neka od tako brzopleto izbačenih „analitičko“-nominalizujućih krilatica u potonjem vremenu i „ostane“, bez obzira na postojanje jasnih i javno obznanjivanih uvida o njihovoj neprimjerenosti. Tada površnost odnosi pobjedu nad produbljenim sagledavanjem, a efemernō, koje je ponekad i moralno sporno, u javnom posmatranju i zaključivanju potiskuje samu srž udarnih fenomenā.

Niko od onih koji se smatraju „intelektualcima“ ne može ubjedljivo otkloniti podozrenje da je i na njih prešla „epidemijska“ potreba bivanja prvim, tim prije što se već gotovo 200 godina, s raznih strana, dovodi u pitanje postojanja povlašćenog područja nepromjenljivih suština, ili makar trajnih predmetnosti, koja bi, prema samorazumljivoj podjeli, padala u dio u ponajviše mislećima. Osim toga, u svijetu u kojem sve više ljudi – pritom odavno ne samo (nekih) fahovski jednostranih inženjera, matematičara i prirodnjaka – ozbiljno dovodi u pitanje cjelishodnost ovakvih društvenih nauka kako su sada institucionalno, ali i epistemološki postavljene, nije zgoreg pokušati naći socijalni razlog postojanje – tako što će se (mnogo) brže od istoričara, a, ipak, dosta razložnije od novinara, progovoriti o još događajućim događajima.

Međutim, držimo da takav parateorijski diskurs, koji odlikuje strukturna preuranjenost, može imati i prednosti – dakako, samo pod pretpostavkom da konkretni autor zadrži potrebni nivo i akademske akribiju, uz ovdje bezuslovno podrazumijevano „oko“ izbaždareno za teorijski lov tipičnoga u najnovije. Ovakav pokušaj može se uporediti sa snimanjem kretanja tečnosti dok se još nalazi u pokretu, iako se zna da će sve slučeno i naknadno moći biti opisivano standardnom teorijskom aparaturom, recimo, da pozajmimo primjer iz egzaktnih nauka – Bernulijevom jednačinom, koja se polukolokvijalno opisuje i Zakon održanja energije za domenu fluida. Ipak, perspektiva naknadnog opisa dogođenoga, i opisa događanja dok se još nije dovršilo – ono što sam već u tekstovima nazivao dnevnom poviješću, uopšteno su različite i vjerovatno u nekim pogledima moraju davati stanovišno različite nalaze.

U vezi s našim slučajem, kada se sve ovo slegne, kada bude počeo da se ocrtava novi svijet, koji će, vjerujemo, doći, tada će, doduše, biti dosta lakše shvatiti u kakvoj smo se svjetskoj stvarnosti obreli, ali će se zato teže razumjeti kako su ova pandemijska dešavanja inicirala nastanak takve stvarnosti. Zato je „snimanje“ svijeta u nastajanju nezamjenljivo, budući da će naknadno – čak i kada ovo u čemu sada živimo postane sasvim nedavna prošlost – podrazumijevati arheologiju kosmičkog iskustva, koje sada imamo pred sobom u živom obličju. Zato držimo cjelishodnim pokušavanje da se kaže koja riječ upravo sada i ovom prelaznom, pandemijskom međusvijetu, svijetu koju se još nalazi u stanju slovitih konvulzija, koje će u jednom trenutku biti umirene prelaskom u novu, stacionarnu, postkoronarnu stvarnost.

1. Kriza „izokrenute“ tačke gledišta

Ovo razmatranje može se opisati kao kratka fenomenološka skica svjetskog društva u stanju sveopšte uzbune. U pogledu faktičke tačke osmatranja ono nosi lokalnu oznako utoliko što nam je ponašanje srpskog društva pod pandemijom bilo iskustveno najprezentnije, što ne znači da se ponešto nije moglo sagledati iz izvještavanja o pandemijskoj situaciji u drugim zemljama.

Ipak, iskustvo Srbije je, čini se, bilo reprezentativno za razumijevanje prirode pandemijskog međusvijeta, i to stoga što je ovaj proces, makar privremeno i sektorski, relativizovao razliku između metropola i periferija, ili i zato što se naša politička vrhuška – nerijetko odveć teatralno, a katkad provincijski hvalisavo, starala ne samo da djeluje primjereno izazovu nego i da stvori utisak sopstvene doraslosti situaciji koja bi nas izbacila u vrh međunarodnog „antikoronarnog fronta“. Usred pandemijsko-pansocijetalnog procesa, koji će, po svemu sudeći, potrajati još ne tako kratko vrijeme, pokazalo se da mnogostruke prednosti najrazvijenijeg dijela svijeta „padaju u vodu“ – u odnosu na neke manje razvijene dijelove svijeta, koji je, po inerciji iz socijalizma, zadržao sposobnost pravovremenog mobilisanja državnih resursa, ali još važnije – državne voljeza adekvatnu institucionalnu reakciju, koja je davala ritam, što državno vođenoj, što spontanoj kolektivnoj reakciji čitavog društva.

I Daleki istok se takođe pokazao superiornim u odnosu na najveći dio Zapada, ali u ovom slučaju – budući da on tehnološki ne zaostaje za Zapadom – zbog kulturnih osobenosti koje su stvorile pogodne sociopsihološke, ali i institucionalne preduslove za pravovremeno i odlučno djelovanje. Zašto je izostala, da pozajmimo Jingerov [ErnstJünger] izraz, totalna mobilizacija za samoodbranu Zapada, koji je tako sposoban i hitar kada treba oružano napadati tuđa društva – ostaje kao tema za razmišljanje koja nadilazi zacrtani vremensko-tematski vidokrug ovog razmatranja (više o tome vidjeti u ovom našem tekstu: https://bit.ly/2xYFLhg).

Za nas ovdje je zanimljivo to što se poluperiferno-periferna Istočna Evropa – a Srbija po toj nomeklaturu, nažalost, ne spada ni u poluperiferiju (poput, recimo, Poljske, Češke ili Mađarske) – ne samo pokazala doraslijom situaciji od čitavog Zapada – s izuzetkom signifikantnog izuzetka Njemačke i Austrije (iako neki osporavaju tamošnju metodologiju mortalne statistike) – nego je iz tog razloga za razumijevanje prirode trenutnog pandemijskog svjetskog stanja sasvim dovoljno „ostati“ sa svojom tačkom gledišta „kod kuće“ – u Istočnoj Evropi, u Srbiji, u Beogradu, umjesto da se, kao što je uobičajeno pri bilo kakvom globalnom razmatranju, pokušavamo virtualno-perspektivno „premjestiti“ u metropolu, što često odaje i samo(ne)skrivljenu mentalitetsku provincijalnost dijela istočnoevropske inteligencije. Pokazalo se, naime, da je u ovoj situaciji svjetska „laboratorija“ – čiji je predmet sam svijet – u ravnoj mjeri „inkluzivna“, tj. da se priroda tekućih procesa podjednako dobro može sagledavati iz (tradicionalnih) metropola kao i iz (tradicionalnih) periferija, ili makar iz nekih od njih.

U „normalnom slučaju“, međutim, potreba za fiktivno samoizmiještanje iz sopstvene periferije i za podjednako fiktivno, često iskonstruisano ili naprosto provincijalno izmašano samosmiještanjem u metropolski obzor – ne bi li se vidjelo kako stoje stvari sa svjetskim tokovima, jedna je od tipičnosti epistemičkog položaja inteligencije iz svjetskih provincija, kada pokušavaju da razmišljaju o „globalnim“ pitanjima. ada je riječ o ovoj situaciji, djeluje kao da se nalazimo u jednoj vrsti izokrenutoga svijeta – kao da je dio (polu)periferije postao makar nalik onome što obično krasi metropole, dok većina metropolskog svijeta odaje tužni prizor prave, nemoćne periferije. U tome je, uzgred, jedna od neobičnosti ove situacije, budući da je dosad po pravilu najrazvijeniji dio svijeta pokazvao veću sposobnost pravovremenog poimanja krizne situacije, uz posjedovanje boljih kapaciteta za što bezbolniju reakciju – što je periferiji manjkalo.

Utoliko „korona“ predstavlja svojevrsni – vjerovatno je previše reći – presedan. Iz toga se, međutim, ne bi smjelo prebrzo zaključiti da će se ubuduće i ostale svjetski tokovi odigravati u preinačenoj konstelaciji periferija – metropola. Ipak, s druge strane ne bi se smjelo isključiti da će ovo razgolićenje ponižavajuće nemoći metropolskoga, dobrim dijelom i nekadašnjeg imperijalnog svijeta ostati bez uticaja i na neke druge realne svjetske tokove, kada bude pacifikovana pandemija. Nova istina o nemoći moćnikā predstavlja ozbiljan i unutrašnji i spoljašnji simbolički udarac, koji će, bez sumnje, uticati na njihovu autopercepciju, ali i na heteropercepciju, uz mogućnost gubitka nekih od sadašnjih pozicija u poslijekoronarnom svijetu.

2. Metropole između čela i začelja

Toga su itekako svjesni zvaničnici tih zemalja. Tako smo ovih dana čuli najavu od ministra zdravlja Velike Britanije kako „naučnici iz Oksforda“ već počinju rad na testiranju vakcine, te da bi navodno već najesen ona mogla naći u upotrebi. To je onaj isti ministar koji je prije mjesec i po dana, kada je stvar u Britaniji bila maltene na početku, zavapio kako je zdravstveni sistem u njegovoj zemlji nema mogućnosti da se bori protiv epidemije, pozvavši, u nemoći, penzionisane zdravstvene radnike da se jave i pomognu.

Britanski ministar je zaista bio u pravu – sa 19.505 preminulih (24. aprila) i stopom od 287 žrtava na milion stanovnika (što je deset puta gore od najviše stope u Istočnoj Evropi – Rumunija, ako izuzmemo samo Estoniju, na koju se prelio skandinavski trend), njegova zemlja je pri vrhu neslavne liste globalnih koronarnih gubitnika. Stvari, međutim, pritom stoje vjerovatno dosta gore, budući da sa terena, iz same Britanije, stižu procjene kako najveći dio preminulih od virusa po kućama i staračkim domovima uopšte nije ušao u zvaničnu statistiku – da li zbog neorganizovanosti, da li intencionalno, nevažno je – tako da bi realni broj žrtava pandemije u Britaniji trebalo uvećati za do 40 posto...

I sada ta Britanija, s tipičnom „smjelošću“, najavljuje kako će oni uskoro naći spasonosni izlaz za sve, pa i „ostatak svijeta“. Zapanjujuća je reakcija naših – u perifernoj izdresiranosti na slušanje metropole vrlo „iskusnih“ medija – koji su pohitali da prenesu kako se uskoro očekuje „spasonosni“ preokret s Maglovitog ostrva – jer se u to javno „kune“ sam britanski ministar. Pritom naši novinari nijednog trenutka ne postavljaju pitanje kako će zemlja koja se tako obrukala u ovoj situaciji moći ponuditi rješenje upravo za nju! Nije li to, blago rečeno, nekonzistentno? Doduše, teorijski nije nemoguće da zemlja koja nemoćno gleda kako joj epidemija „kosi“ stanovništvo, zaista nađe prva lijek protiv nje. Ali tada se postavlja pitanje kako je zemlja koja ima vrhunske naučne pontencijale u medicinskim naukama – ako ih zaista ima u onoj mjeri u kojoj tvrdi, ili je i to inercija (eks-)imperijalnog hvalisanja – sebi dozvolila da ima tako žalostan zdravstveni? Ili je „samo“ u pitanju zločinački nehat prema svojem stanovništvu, tačnije prema nižim, platežno manje obezbijeđenim slojevima?

Dakle, samo ako pretpostavimo da se britanska politička vrhuška decenijama sistemski odnosi neodgovorno i nemoralno prema svojem stanovništvu, najava britanskog ministra može biti primljena kao neuvredljiva za inteligenciju. Isto to, samo još u većim razmjerama, važi za prekookeanskog imperijalnog „klona“ Britanije – SAD. Ako zaista vakcina protiv virusa dođe iz jedne od ove dvije zemlje – a ni Francuska, primjera radi, ne stoji bolje od njih – tada će to značiti samo da ih dobrobit vlastite nacije nije zanima, već samo to da „ekonomija“ po svaku cijenu ne stagnira, uz uz zgodnu mogućnost da se na velikoj nevolji čovječanstva napravi velika dobit.

Druga mogućnost tumačaenja prećutne „kapitulacije“ nekih od vodećih zemalja Zapada pred pandemijom – čime se, htjeli-ne htjeli, ulazi u područje konspirologije – bila bi da su one svjesno dopustile ovakvo širenje epidemije, bilo stoga što sam organizovan otpor države izuzetno puno košta, a moralni cinici bi zapazili da se time „oslobađaju“ manje produktivnog dijela stanovništva – onih koji primaju penzije i onih koji masovno uživaju neki vid socijalne pomoći. Zaista, stari i siromašni najveće su žrtve pandemije.

Ovo je, naravno, samo nagađanje koje ne spada u sferu dokazivoga, ako se prihvati konspirološko shvatanje da između vidljive pojavnosti i pozadinske suštine ovog zbivanja nema inteligbilne veze. A i kada bi se dalo dokazati, time se priroda sociopandemijskog procesa ne bi bolje razumjela – osim što bismo se ponovo uvjerili o hroničnoj moralnoj naravi elita u određenim zemljama, što, uzgred, ne bi bilo nikakva novina.

Ipak, ono što je sigurno jeste da se u tim zemljama ne vidi ozbiljno staranje za što izrazitije smanjenje broj mrtvih. Tamo briga o zajednici – koja se u ovom slučaju vidi u brizi za fizičku dobrobit svakog njenog člana, nije nikakav kolektivni, „simbolički „kapital“. Te države pokazuju brigu prije svega za budućnost društva – ne i zajednice! Zato je važnije očuvati budućnost ekonomije – koje je kvintesencija za društvene, ne i za unutarzajednične odnose – kao i da što manje bude ugrožen ekonomski perspektivni dio stanovništva.

Doduše, Britanija i SAD su tako socioekonomski ustrojene da neodlazak na posao, odnosno prestanak ekonomske aktivnosti, čak i na kraće vrijeme, može izdržati samo manji dio stanovništva. No to nije stoga što je država tamo trenutno lišena mehanizama za pomoć ugroženoj većini onih koji bi prestali da radi, već je anglo-američka ideja države takva da je to naprosto izvan njenog djelokruga i, uopšte, vidokruga. Zato ćemo se usuditi da ovu situaciju prepoznamo kao pokazatelj za to – namjerno iznosimo zaoštrenu, idealtipsku tezu – da su SAD, Velika Britanija, Francuska, a na njihovom tragu i još neke – društva bez zajednice. Italija i Španija, koje su dosad, poslije Belgije (zemlje legalizovana eutanasije – iliti „blagosmrća“), imale najveću stopu smrtnosti, nijesu takav slučaj. Naprost, zdravstveni sistem je pogođen više nego jednodecenijskom krizom u kojoj su se našle, uz primjenu neoliberalnih terapija koje desetkuju zajednicu – i simbolički i u pogledu institucionalnih resursa za zdravstvenu samoodbranu.

3. Virulentni svijet

Svjetsko društvo odavno nije bilo ujedinjenije nego sada, ali samo negativno, prigodno, kao pogođenost istim – agenskom, „napadačem“, „neprijateljem“, a ne kao sabranost oko istoga. Zato će se većina za koronarni međusvijet tipičnog vjerovatno brzo razložiti kada bude prevaziđena ova hitna situacija – ukoliko ne nađe načina da, uz mutaciju, preživu u potonjoj stacionalnoj kosmičkoj strukturi.

Zato će možda i većina ovoga što će biti ustanovljeno u daljem toku izlaganju biti efemerno sa stanovišta ontologije svijeta, budući da svijeta kao Svijeta, dakle, kao nečega suštinskoga, postojanoga, sveobuhvatno-uzornoga, nema. Zapravo teško da ga je ikada i bilo, ili, ukoliko bi se to dalo mjeriti – vjerovatno nikada „manje“ nego danas.

Ovo čemu sada prisustvujemo jeste zapljusnutost čovječanstva jednim slučajem, koji je, iako, po definiciji, kao nešto prolazno, formalno uzevši, akcidentalan, toliko neodoljiv, da se trenutno nametnuo kao ključna, svezahvatajuća i svepogađajuća prvorazredna stvarnost. Pritom je, naravno, sve samo ne isključeno da ovaj slučaj neće na „suštinski“ način preinačiti potonji svijet – ali ne kao nekakva apriorna suština koja bi mu ležala u osnovi (posmatrano sa stanovišta, samo fiktivno zamislive, ali ne i ovdje primjenljive ontologije svijeta), već kao aposteriorna slučenost čija je udar ostavila (dugo)trajan trag na ono što ćemo ubuduće zvati svijetom, svijetom poslije „Korone“.

O tom svijetu, dok kraj pandemije još nije ni na vidiku, može samo da se spekuliše. Vrlo je vjerovatno da će ekonomske posljedice biti kataklizmatične, do te mjere da bi to moglo da promijeni neke od temeljnih relacija u svjetskoj ekonomiji, a time, neminovno, i u međunarodnim odnosima. Državama koje će imati vodeću ulogu u sputavanju pandemije – a zasad se izdvajaju Kina i Rusija – ugled će porasti, ne samo zbog ove situacije, već će ostale države – nezavisno od toga da li su im sklone – u njima mogle prepoznati nosioce budućih zajedničkih odgovora čovječanstva – kada bude ponovo suočeno sa opšteljudskom prijetnjom, a tu je sve manje mjesta sumnji. To shvataju i Anglo-Amerikanci, pa u izlivima nemoći upravo ove dvije zemlje optužuju dvije prvopomenute krajnje apsurdnim zamjerkama, što je više pokazatelj duboke civilizacijske nelagode kroz koju nego nešto u čije bi se razmatranje trebalo ozbiljno upuštati. Rusija i Kina su takođe zemlje koje su pokazale spremnost da pomognu drugima, čak i onima koji prema njima sve vrijeme pokazuju otvoreno neprijateljstvo (Rusija Americi).

Ma šta sve stajalo iza toga – a međudržavna dobročinstva uvijek stoje pod lupom sumnje traganja za pravim motivima, budući da malo ko vjeruje u međudržavnu altruizam – činjenica je da je samo nekolicina zemalja imala mogućnost da pomogone drugima, i da su među njima samo dvije-tri to učinile. Njemačka je svakako imala izvjesne mogućnosti da pomogne Italiji, Španiji i još nekima – makar iz EU, ali to nije učinila, dok će Italijani, makar neko vrijeme, pamtiti pomoć Rusije, Kine i male Kube. Zašto pak španska Vlada, pod predsijedanjem ideološki besprijekorno „korektnog“ Pedra Sančeza, to, koliko je poznato, nije uradila – ostaje nepoznanica, prije svega za građane Španije, koja je uveliko isprednjačila po stopi smrtnosti iza desetkovane Italije, koja je dugo bila na prvom mjestu. Iako takve stvari ne treba precjenjivati, koronarna geopolitika emocija može makar na neko vrijeme ostaviti traga na postkoronarne geopolitičke perspektive.

Osjećanje i duh su ključne riječi svjetske koronarne krize, a ne – ma koliko to možda cinično zvučalo – broj mrtvih, iako baš taj pokazatelj utiče na ovo dvoje. Čak i u zemaljama s najvećim brojem žrtava, njihov broj vjerovatno neće doseći jedan promil, tako da se, ma koliko to zvučalo cinično, iz ratne perspektive – a sve ovo se, kao što se često u javnom govoru i pokazuje, zaista može posmatrati kao globalni rat čovječanstva protiv nevidljivog „neprijatelja“ – to može smatrati zanemarljivim gubitkom. Ali ono što mijenja duhovnu fizionomiju svijeta jeste iskustvo, sada već dovoljno dugotrajnog kolektivnog straha, koji ima perspektivu da potraje makar do kraja ove godine. Ovakve velike i dugotrajne nevolje koje nikoga,u načelu, ne pošteđuju, znaju da tektonski pomjere konstelaciju slike svijeta tako da se u prvi mah njihova prava priroda ne vidi dobro – iako je sigurno da će ih biti.

Kuga u drevnom gradu (Majkl Svirts, 1652-54 godine, ulje na platnu)

Differentia specificaovog iskustva čovječanstva jeste Veliki strah, nešto što u Evropi nije viđeno još od poznog srednjeg vijeka. Istina, nema nikakve sumnje da su veliki ratovi u Evropi – da se ograničimo na moderno doba – počev od Tridesetogodišnjeg, Sedmogodišnjeg, napoleonovskih i prije svih Prvog i Drugog svjetskog rata, izazivali dugotrajne kolektivne strahove. Ali nevidljivost ovog „neprijatelja“, to što on za realno iskustvo nema konkretno, čak ni živo, a kamoli ljudsko obličje, izaziva učinak dekonkretizacije koji mijenja karakter straha, pridajući mu predznak neumoljive, natprirodne sile, kvalitativno i kvantitivno ne samo drugačije nego i doživljajno strašnije od najveće neprijateljske sile u konkretnim ratovima. Ako je cilj ratne propagande dehumanizovanje protivnika – da bi se, paradoksalno, usađivanjem straha od njega opravdalo i neljusko ponašanje prema njemu – ovdje je ne-ljudskost protivnika samoočigledna, i baš to ne djeluje mobilišuće za borbu, već razoružavajuće i užasavajuće. Zato ovaj strah ima kvalitativni višak koji ga kvalifikuje kao metafizički, pa se može reći da nešto ovako u Evropi nije viđeno čitavih sedam stoljeća.

Pojedinačni strahovi imaju „psihološku“i izvedbu i odgovarajuće posljedice, a u težem slučaju, mogu trajno promijeniti pojedinačni doživljaj svijeta. Strahovi manjih skupina su socijalni, sociospihološki, djelimični fenomen, dok su strahovi čitavih civilizacija prvorazredni kulturni fenomen koji može preinačiti cjelokupnu sliku svijeta i utoliko imati dalekosežne istorijske posljedice. Veliki strah, poput ovoga timor coronis, može napraviti jaz između prethodne i nove opšte recepcije stvarnosti, bilo na nivou pojedinih civilizacija, bilo možda čitavog čovječanstva. No čak i da se dogodi ovo drugo, sigurno je da bi promjena izazvana Velikim strahom, budući da bi intereagovala s pretpostavkama konkretnih civilizacija, davala civilizacijski različite ishode.

Nije čak isključeno da bi slika svijeta koja odlikuje neke civilizacije mogle ostati pošteđena trajne recepcije ovog iskustva čovječanstva – čak i bez obzira na konkretne brojeve žrtava. Uz to valja imati na umu da je strah vjerovatno najizraženiji u evropsko-zapadnjačkoj kulturi, budući da je tamošnji čovjek najpodložniji strahu od smrti, i to dvojako – zato što je zbog odavno završenog sekularizovanja evropske slike svijeta, stvarnog evropskog svijeta i evropskog čovjeka duhovnō uopšte (a ne samo vjeru) potisnuto u sferu privatnosti, pri čemu tjelesnostdolazi u pročelje, a time i strah od onoga što napada fizički život postaje prvorazredna nelagoda.

Drugo, i prije sekularizovanja, hrišćanstvo je, na preokrenuti način, bilo tanatocentrična religija, koja je svoj povijesni uspon dugovala razrješenju metafizičko-teleološke tajne smrti, koja je u mučila antičkog čovjeka sredozemne ikumene. Ipak, bilo da govorimo o opštecivilizacijskoj pandemiji straha, ili o da je ona svedena preteženo na evropsko-„zapadnjački“ svijet života, teško da može biti sumnje da će zbog prvenstva evropske slike svijeta u odnosu na ostale, od kojih nijedna, za razliku od evropske, nije globalna, evropsko-„zapadnjački“ strah dati najsnažniji pečat eventualnom potonjem, poslijekoronarnom preoblikovanju slike i doživljaja svijeta.

4. Fenomenologija kolektivnog straha od virusa

Ono što je upadljivo odsutno iz medijsko-mrežno re-prezentovanja koronarne opasnosti, jesu slike bolesti i bolesnih. Sama bolest ostaje apstrakcija, a virus je predstavno konkretizovan. Ne širi se strah od bolesti, već od virusa. Zaražavanje, testiranje, izolacija itd. – ključne su riječi recepcije opasnosti, dok njena medicinska konkretnost ostaje u drugom planu. Naši mediji još nijesu ušli u bolnice gdje se bore za živote najteže oboljelih. Bolest ostaje lična, pojedinačna, a virus je ono što nas u strahu spaja – u strahujuće čovječanstvo.

Kolektivni strah najprije se karakteriše time što se idealtipski uopštavajući, svi (pojedinačno) boje – iako znamo da se mnogi ne boje, ili ignorišu opasnost, ili su naprosto smjeli zbog nevidljivosti „protivnika“, što druge, prestravljene, dovodi do (pojačanog) užasa. No još je važnije vladajuće uvjerenje/„saznanje“ – koje se raširilo po potki velikog straha – da se i („svi“) ostali boje. Taj utisak preovlađuje stoga što se, kao i kod svih kolektivnih užasa, zastrašujuća pripovijedanja pletu oko događaja,tako da „priča“ ide „ispred“ samog zbivanja, „fenomena“...

Osim toga, pored ovog spontanog širenja glasina, veliki uticaj imaju sredstva javnog obavještavanja koji su svojom repepcijom – što nehotične, dobronamjerne, što intencionalno strahoraspirivačke (što budi ozbiljne sumnje o njihovom „kratkom spoju“ sa strukturama moći) –intersubjektivni prostor prezasitili ugođajemstrahovitosti. Zbog toga, pored vjere – da pojedinačne psihičke sklonosti, razumljivo, ostavimo po strani – trenutno nema pouzdanih (duhovno-duševnih) objektivnih pribježišta od straha koji je trenutno najrealnija stvar – ens realissimum.

To nije tek kolektivnopsihološki refleks činjenice pandemije nego je predstava o virusu kao kolektivnoj opasnosti postala zajednička, i to tako da je izgubila karakter (samo) predstave, postajaći nešto tobože stvarno, štaviše stvarnije od bilo čega drugoga. Naprosto, sama hipetrtrofija emocija straha koja se konstruiše kao sveopšta, opšteobavezujuća, u ovom slučaju je ukinula odmak između subjektivnog i objektivnog. Pošto se u ovoj stvari u strahom kolonizovanoj koronocentričnoj javnosti ne priznaje pravo na nestrahovanje, iz predstavnog svijeta je odsutan, tj. u njemu je poreknut nestrašećй drug(ačij)i, što otvara prostor objektivizovanju (inter)subjektivnoga.

Virus je stoga postao predložak zajedničke stvarnosti koja djeluje povezujuće – kao prijetnja – za čitavo čovječanstvo. Oni koji u tome ne žele da učestvuju, koji vide važniju stvarnost od Virusa, posmatraju se „socijalno nekorektnima“, a ukoliko svojim trenutnim načinom života ne ukazuju „dužno poštovanje“ prema njemu, doživljavaju se i opasnima za okolinu.

Zato oni se iz ugla tako senzibilisane, situativne javnosti – koja se izumijeva kao sveopšta, a zatim i, zbog iniciranosti strahom, koji je objektivna „istina“ – i kao kompetentna (čime dolazi do transfera famozne „stručnosti“), oni koji se lično, odnosno grupnosocijalno ili grupnoidentitetski ne boje predstavljaju socijalno neprihavatljive izuzetke, a ako svoj strah i ispoljavaju, mogu biti predmet stigmatizovanja.

Tako se posljednjih dana kod nas SPC i njeno vjerništvo predmet kolektivne stigmatizacije na nekim glavnim elektronskim, ali i društvenim medijima, zbog diktata radikalno sekularističkog svjetonazora koji riječ tzv. „struke“ proglašava bezuslovno istinitim (iako se još pamti kako su neki od trenutno medijski sveprisutnih stručnjaka i stručno i moralno „istakli“ prilikom epidemije 2009), a sve ostalo ne samo neutemeljenim nego i opasnim. To što se neki sada ne boje, što ih možda ima puno – ne znamo, možda su faktički i većina, u koronarnom međusvijetu postala je (privremena) „privatna stvar“ koja treba da se zadrži za sebe, i da nipošto ne vrši upliv u intersubjektivni („koronin“) prostor.

Ono što je zajedničko u doba „privatizovanja“ vjere jeste da zajednički, intersubjektivni svijet ne počiva na vjeri u Boga, kao što je trenutno intersubjektivni međusvijet ne samo faktički ispunjen nego i strukturno „zasnovan“ strahom. Bezvjerje je „kisjeonik“ sekularnoga, a strah „kisjeonik“ trenutnoh, izglobljenog, koronarnog međusvijeta, i ta dva stanja – areligioznost i sabivanje u strahu – preuziimaju (para)religijsku funkciju u doslovnom smislu. Naime, oni su ono što ljude objektivno, „kosmo-loški“ povezuje.

Može se čak govoriti i o antisabornosti u strahu: nemilice se ponavljada treba držati („socijalnu“) distanciju – iako je to zapravo fizičko-prostorno odstojanje, pošto je, kao što znamo, i preko društvenih mreža moguće održavati društvenu blizinu, na šta nas ovih danas zvanično pozivaju, slaveći u istom dahu „hrabrost“ ostajanja kod kuće.

U sekularnom svijetu pojedinac je apriorno-normativno formiran kao ne-vjerujući – bilo da zaista ne vjeruje, ili da mu je vjera samo lična stvar. U trenutnom, svijetu korone, koji takođe počiva na sekularnim pretpostavkama, uz modifikacije koje je sobom donijela konkretna prijetnja, čovjek je pak objektivno priređen kao strahujućй, putem čega se objektivno-strukturno uvezuje s drugima.

Ako neko lično možda i ne strahuje, a takvih je vjerovatno nezanemarljiv broj, tada privremeni kôd koronarnesocijalne korektnosti nameće da se pojedinačne ili grupne smjelosti, indiferentnosti ili neobaviještenosti u pogledu pandemije „stave u zagrade“, koja ne smije izlaziti iz područja ličnog/grupnog prostora i ličnih/grupnih ubjeđenja, jer se to, prema poznatoj liberalnoj ideologemi, već smatra ugrožavanjem drugoga – ali sada u najdoslovnijem smislu. Strah je postao obavezan – čak ako se i ne plašite, treba da se ponašate kao da se plašite. Samo se tako neće štrčati iz ne samo epidemiološki cjelishodne nego i, na osnovu toga, socijalno „glajhšaltujuće“ prisile na tzv. „socijalno distanciranje“.

Antisabornošću koronarnog svijeta privremeno su izmirene dvije konceptualno suprotne tendencije – to što „socijalno odgovorna“ individua naglašeno strahuje za svoje zdravlje i život, i okolnost da to čine svi, na jednoobrazan način, utapajući se time u mnoštvo za sebe strahujućih, gdje pojedinci gube ličnu osobenost. Ako sekularni svijet nikada nije uspio da pronađe načina da održivo i funkcionalno izmiri pojedinačno i cjelovito, izgleda da je to, na ironičan, privremen način postignuto u svijetu korone, koji je i izdanak i pokazatelj dalekosežnih deficita sekularnosti, njegov, da tako kažemo, negativna akme.

5. Svijet na raskršću

Učinak koji može napraviti ugođaj sveopšteg straha jeste istorijsko-civilizacijski diskontinuitet, gubitak upotrebljivosti dosadašnjih orijentira, uz privremeni izostanak novih. Iako modernost, a pogotovo postmodernost, u kojoj je najizrazitiji agens stalne promjene svijeta tehnika, zapravo živi u režimu permanentnog (relativnog) diskontinuiteta, ova situacija s koronarnim međusvijetom je drugačija – zato što je priroda (permanetnnog) moderno-posmodernog epohalnog jaza i kvalitativno i kvantitativno preinačena.

Stepen rascijepa između koronarnog i dokoronarnog svijeta kvalitativno je veći od onoga koji smo imali u „normalnom stanju“ postmodernog „dežurnog“ diskontinuiteta, pri čemu je sada pokretač tog objektivnog jaza intersubjektivni strah, koji se i kvalitativno i kvantitivno, najposlije i u pogledu stepena nepredvidljivosti zbivanjā, ne može porediti sa stepenom iracionalnosti odavno „osamostaljene“ tehnike. Naravno, u nekom trenutku doći će do pacifikovanja ove kosmo-fobične konstelacije – ne samo stoga što će se to dogoditi po logici same pandemije nego i stoga što se ne može dugo živjeti u ovakvom neprekidnom psiho-socijalnom vanrednom stanju, zbog čega će otpočeti, ponovo zvanično dirigovana – demobilizacija. No tada će priroda nove, normalizovane kosmičke strukture biti u znaku upadljivog diskontinuiteta s pretkoronarnim svijetom, iako se ne može isključiti da će kolektivnofobične psihosocijalne strukture, u promijenjenom obliku, nastaviti da postoje.

Kako će to tačno izgledati, trenutno nije lako predvidjeti, zato što su poznata mjerila kompatibilna s dokoronarnim svijetom, i zato što svi ti parametri, u najboljem slučaju, mogu zahvatiti samo dijelove nove situacije, ali ne i ono suštinski novo što će vjerovatno nastati – ako „stari svijet“ ne ispolji takvu, držimo malo vjerovatnu vitalnost koja bi isključila bilo kakvu sržnu promjenu.

Kao što cjelina nikada nije puki zbir svojih dijelova, već njihovo organsko jedinstvo, tako i priroda novoga svijeta ne može biti sagledana golim pribrajanjem razmatranja pojedinačnih parametara nove svjetske situacije (geopolitičkog, zdravstvenopolitičkog, međunarodnopravnog, ekonomskog..., pa i kolektivnopsihološkog), pritom teorijski „ekstrahovanih“ iz svijeta kakav bijaše prije ove mijene. Novi svijet, kao i dosadašnji, biće takođe nekakva, kakva-takva, makar funkcoinalna cjelina koja će se takođe ispoljavati putem navedenih aspekata.

Ipak, u prospektivnom razmatranju, poput ovoga, koja nastoje da zahvate i tekući, prelazni međusvijet i onaj koji će ga naslijediti, kada se kosmičko vanredno stanje smiri, treba pokušati reći još nešto određenije.

Kada je riječ o odnosu „starog“, pretkoronarnog, i novog, dolazećeg svijeta, uočavamo dvije osnovne mogućnosti njegovog tumačenja.

1) Pandemija može biti samo katalizator već započelih procesa, koji bi se, prije ili poslije, ispoljili i dovršili, i da se nije pojavila „korona“.

2) Pandemija može biti fiziko-socijalni agens s dalekosežnim društvenim posljedicama koje označavaju korjeniti raskid s prethodnim i začetak nečega novoga.

Čak ako se i teorijska perspektiva očisti od preovlađujućeg rakursa-diskursa straha – što je poželjno, budući da su, kako se kod nas kaže, u straha velike oči, a ta „lupa“ nikada nije povoljna za trezvenu analizu – trenutno, dok je proces još u zamahu, teško može da se procijeni koji će od ova dva ponuđena razvoja događaja biti vjerovatniji. Moguće je čak da će ono što će se poslije srazmjernog smirivanja potresa početi nazirati kao novi svijet, isprva izgledati dosta drugačije od prethodne epohe, da bi ubrzo počele da izlaze na vidjelo srednjoročne usmjerenosti koje bi prije ukazivale na moment (meta)kontinuiteta „starog“ i „novog“ svijeta.

Zbog toga se ova dva obrasca, kao idealne koncepcije, mogu posmatrati kao one koje se u praksi mogu i „miješati“. Sadašnja situacija je donekle uporediva s onom s kraja srednjeg vijeka (a drugu poznatu analogiju nemamo), kada je Velika kuga odnijela milione života, što je označilo uvod ulaska Evrope u novu temeljnu epohalnu situaciju.

Sjećamo se knjige Strah na Zapadu Žana Delimoa [Jean Delumeau]u kojoj je izložena geneza i fizonomija kolektivnog straha u poznom srednjem vijeku, što je bio uvod za prelazak u sekularni svijet. Veliki strah od kuge djelovao je na stvarnost i njene kosmičke strukture zajedno s raskidom kontinuiteta sa srednjovjekovljem, jer se kampanja usađivanja i razvijanja straha od smrti koju je, iz svojih razloga, vodila Rimokatolička crkva pokazala kontraproduktivnom, tako da se na strah od kuge, maltene u vremenskom kontinuumu, nadovezao strah od Strašnog suda i „epidemijska“ pojava talasa samoubistava po ranonovovjekovnoj zapadnoj Evropi.

Tako je došlo do zamjene jednog straha drugim, ili metamorfoze strahovitosti, produžujući time privremenost vanredne psiho-kosmičke konstelacije u gotovo dva stoljeća najsmutnijih vremena u drugom mileniju evropske povijesti. Nije isključeno da se to može desiti i sada, na osnovi kolektivne psihičke načetosti izazvane pandemijom, ako se nađe novi povod za masovni strah. Kao što vidimo po demonstracijama američkih građana zabrinutih za svoj socijalni opstanak, ukoliko ostanu na snazi mjere ograničenja, jedan „kandidat“ za ekstrapolisanje globalne strahovitosti već je tu.

Delimo ukazuje i na nezoabilaznu ulogu pozadinskog momenta naprsnuća u temeljnom svjetonazoru izazvanog gubitkom povjerenja u sklad stvarnosti i pojmova (nominalizam, nasuprot univerzalijskom realizmu), što je pokrenulo i dalekosežnu eroziju povjerenja u kosmički, a zatim i društveni poredak. Samo se iz tog konteksta, tj. zajedničkim učinkom inercije straha od Velike kuga i dubinskim nepovjerenjem u poredak mogu objasniti masovna samoubistva hrišćana po zapadnoj Evropi početkom novog vijeka. Ovakav nesrećan sticaj više nepovoljnih, izrazito značajnih okolnosti ni danas nije nezamisliv, i to po istoj formuli: kolektivni strah + gubitak povjerenja = inercija straha – u bilo šta što je dovoljno „veliko“ da može u sebi preuzeti i iznova oživjeti veliku destuktivnu kolektivnopsihičku energiju.

U ranom novom vijeku čovjek je izlaz iz dugotrajnog straha, koji je djelovao objektivno kompromitujuće po zvanično važeću kosmo-socijalnu strukturu – više spontano, nego sračunato – pronašao u napuštanju teocentrične slike svijeta, koju je kontstantni kolektivni strah objektivno nadalje onemogućio.

U narednim stoljećima ta paradigma je sebe dobrano iscrpla, ako ne i sasvim potrla kao održivu idejnu osnovu slike i poretka svijeta. Sadašnji Veliki strah može se posmatrati kao kardinalno iskustvo kolektivne strave antropocentričnog svijeta, bez obzira na to što sama pojava virusa ne mora biti direktno izazvana čovjekovim radnjama, iako o tome još nenamo pouzdanih saznanja. Dovoljno je to što se Čovjek, tobože veliki gospodar ove planete – bez obzira na sad već i dosta davnašnju Fukoovu [Michel Foucault] ideološku objavu „smrti čovjeka“ – pokazao se nemoćnim pred izazovom koje mu je priredio „sopstveni“ svijet. Pritom sada mu kao izlaz na raspologanju, po prirodi stvari, više ne može stajati nikakva verzija intencionalnog antropocentrizma, a povratak na prednovovjekovni teocentrizam ili bila šta slično – načelno je nemoguć.

Dakle, sadašnju kosmičku krizu odlikuje snažan utisak bezizlaznosti – i to ne samo objektivne bezizlaznosti nego se čak ne pokazuje ništa što bi moglo pružiti kakav-takav privid alternativnosti, makar do daljnjega. Tzv. posthumanizam, bilo da predstavlja suludu abdikaciju čovjeka kao kosmičkog aktera, bilo da predstavlja produžetak samokritike evropskog sekularnog – pod drugim imenom i uz djelimično svjesno previđanje okolnosti da je nešto takvo već istorijski kompromitovano – teško da može biti kadar da iznjedri i puki privid „izlaznosti“.