"Divlja horda" nad Ukrajinom

Možda je dobro podsjetiti zaboravne da je „ukrajinska kriza“ počela državnim udarom. Svrgavanjem legalno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča otpočelo je nasilje. Za krvoproliće na kijevskim ulicama, tokom “slobodarskih protesta“ građana, najodgovornije su snajperisti i druge pristalice radikalnog Desnog sektora, koji su SAD, kao i radikalne islamiste u Libiji i Siriji, iskoristili za ostvarenje svojih geostrateških ciljeva.

Instrumentalizacija radikalnih elemenata u borbi za evroatlanske vrijednosti od strane ljudskopravaške SAD imala je za epilog ubistvo jednog od vođa majdanskog protesta Muzička, čijim „sviranjem“ nije bio zadovoljan šef orkestra. Potvrđeno je staro pravilo da „revolucija jede svoju djecu“.

Postavlja se pitanje da li je snažnom i odlučnom akcijom Janukovič mogao spriječiti opoziciju da na krilima povampirenog nacizma uđe u Vrhovnu radu i prihvati se sumnjivog zakonodavstva sa lošim posljedicama, kao što je, recimo, izbacivanje ruskog jezika iz upotrebe?

U nedavnom obraćanju naciji, ruski predsjednik Vladimir Putin pokušao je da „opravda“ ukrajinskog predsjednika zbog mlitave reakcije na nasilničke demonstracije riječima samog Janukoviča, koji je razmatrao mogućnost primjene sile, ali „ruka se nije podigla da potpiše takvu naredbu protiv svoga naroda“.

Iz ovog Janukovičevog „pokajničkog“ saopštenja moglo bi se netačno zaključiti da je protiv njega bio ukrajinski narod, a ne ultradesničarska i pronacistička podivljala rulja. U svakom slučaju, loš izgovor Janukoviča za ono što, iz samo njemu znanih razloga, nije uradio, a trebalo je da uradi. Njegovim nečinjenjem ukrajinsko društvo se našlo na ivici građanskog rata.

Nakon završene zimske olimpijade, Rusija je ispravila Hruščovljevu brljotinu i mirno i dostojanstveno uzela ono što joj pripada. Vraćanje Krima u ustavnopravni poredak Rusije izvedeno je elegantno, u velikom stilu, pri čemu je ispoštovana demokratska procedura. Očajnim zapadnim političarima nije preostalo ništa drugo nego da se bave izmišljotinama, kao što je bila ona da su ljude prisiljavali kalašnjikovima da idu na glasanje, u šta ni njihove sekretarice ne bi povjerovale.

Ubrzo je počeo da se budi i jugoistok Ukrajine sa zahtjevom za federalizacijom države. Samoproglašena vlast u Kijevu izbacivanjem ruskog jezika iz upotrebe najavila je marginalizaciju i poništavanje prava Rusa u Ukrajini, što je izazvalo opravdan revolt jugoistoka, koji je pretežno naseljen Rusima. Proruski demonstranti zauzeli su neke od institucija u Donjeckoj oblasti.

Pošto je pučistička vlast oklijevala da se obračuna sa federalistima na jugoistoku, ponovo je aktiviran Desni sektor, čije su pristalice blokirale ukrajinski parlament u namjeri da se obračunaju sa kolebljivcima koji su preko njihovih leđa došli na vlast. Poslanici su se sakrili u podrume, bježali kroz sporedne izlaze, da bi se na kraju vratili u Radu i prihvatili Jaroševe smjernice.

Oni koji su srušili Ustav i legalno izabranog predsjednika postadoše ustavobranitelji. Borbu za najljudskije pravo, a to je pravo na govor, i samoorganizovanje naroda na jugoistoku, nazvaše separatizmom i poslaše krvoločni sektor, sljedbenike ukrajinskog naciste Bandere, na samu granicu sa Rusijom da uguši proteste. U sektoru su se našli i američki plaćenici preobučeni u ukrajinske uniforme. Savršen spoj američke demokratije i izvorne nacističke ideologije.

Američki predsjednik Barak Obama hladnoratovskom retorikom diže tenzije. Predsjednik trenutno najnemoćnije sile na svijetu (gubi rat u Siriji) prednjači u ratnohuškačkim izjavama. Šalje suve obroke kao pomoć gladnoj i demoralisanoj ukrajinskoj vojsci. Šalje i brodove u Crno more poštujući Čerčilovu maksimu da „nema boljeg ambasadora od vojnog broda“. Jalta je izgubljena, ali treba brzo djelovati da ne bi otišla i Odesa.

Ukrajina je za nobelovca ničija zemlja, koju treba nađubriti evroatlantizmom, genetski je modifikovati i definitivno okrenuti protiv Rusije. Kolateralna šteta u ratu protiv Putina.Obami nije do stabilizovanja Ukrajine, nego do iscrpljivanja Rusije, unaprijed planiranim sukobom iz bogatog repertoara hladnoratvskog mentalnog sklopa. Cilj je preko ukrajinskih leđa doći na ruske granice, tako blizu Moskve da je NATO može gađati tromblonskim minama iz pješadijskog naoružanja. Tipična anglosaksonska arogancija.

Arogancija bez pokrića, s obzirom na razvoj situacije na terenu i debakl ukrajinske vojske, koju ni novčani samodoprinos ukrajinskih građana nije uspio da motiviše. Posade nekoliko transportera prešle su na stranu jedinica samoodbrane Donjecka, dok su drugi bježali tjerani od civilnih automobila u pravcu Kijeva. Iz Kijeva su se čuli glasovi da je u pitanju „partizanska taktika“, do sada nezabilježena u istoriji ratovanja, jer prvi put se desilo da oklopno-mehanizovana jedinica ratuje na partizanski način protiv slabo naoružanog naroda. „Partizani“ su na kraju procesuirani od strane svojih nadređenih iz Kijeva.

Očigledno da psihostimulansi iz suvih obroka nisu urodili plodom. Vojnici su otkazali poslušnost i prešli na stranu onih koje su majdanski pučisti označili kao neprijatelje. Zamjenik gubernatora Donjopetrovske oblasti Boris Filatov predložio je nove mjere za borbu protiv „terorista“ sa jugoistoka. Pošto su vojnici nezainteresovani za patriotizam na evromajdanovski način, manjak patriotizma bi se mogao nadomjestiti evrima. Filatov je predložio i cjenovnik prema kojem bi se isplaćivale novčane nagrade za zarobljavanje neprijateljske žive sile i vojne tehnike. Na cjenovniku su se našle razne stavke, od zarobljenog šaržera do oslobađanja zgrade od federalista. Jedino nema cijene za ubijenog protivnika. To bi, valjda, trebalo da se isplaćuje na crno. Nekako podsjeća na Pekinpoovu „divlju hordu“ plaćenika predvođenu šerifom, koja se u borbi sa odmetnicima, svađa oko plijena.

U međuvremenu se došlo i do mirovnog sporazuma u Ženevi. Rusija je pod ogromnim pritiskom SAD i njenih evropskih saveznika pristala da sjedne za pregovarački sto sa predstavnicima pučističke vlasti. Potpisano je nešto što teško može biti realizovano, jer se najmanje jedna strana potpisanog neće pridržavati.

Nesumnjivo da će Rusija braniti svoje interese u Ukrajini. Ne radi se tu samo o pravima Rusa na jugoistoku, nego i o kapacitetima vojne industrije, čiji je dobar dio, politikom razuđenosti bivšeg SSSR, nakon raspada zajedničke države pripao Ukrajini. Upravo u istočnoj Ukrajini se nalaze visokospecijalizovani proizvođači dijelova za ruske sisteme oružja, te kapaciteti za popravke i održavanja. Iako aktuelni ruski sistemi počivaju na ruskoj tehnici, u upotrebi je još dosta starijeg oružja koje je ovisno o (Istočnoj) Ukrajini. Svaki drugi tenk i svaka druga interkontinentalna raketa proizvode se u Ukrajini. O interesima Gasproma, kičme ruske ekonomije, ne treba ni govoriti.

Gotovo je sigurno da evroatlanska družina neće odustati od svoje politke prema Ukrajini. Mnogo je uloženo truda i kapaciteta da bi se odustalo. Neće se odreći Ukrajine kao poligona za rušenje narastajuće ruske moći. Vašington i Brisel ujedinjeni su u svojim stavovima prema ukrajinskoj krizi. Tako će da bude barem do zime.

Bitka za Ukrajinu se nastavlja.