Otvoreno društvo mrtvih pesnika

Kada ste poslednji put čuli za Pati Smit, Brus Springstina, Pola Mekartnija, Stinga. Nesumnjivo izvanredni muzičari, ali zaboravljeni i pregaženi od nove tehno generacije, od generacije densera i repera, koja je zavladala svjetskom muzičkom scenom i nikako nam se ne skida sa ušiju i vrata. Preživjeli ostaci nekada slavnih šezdesetih i sedamdesetih nastupaju po klubovima ili se motaju po bivšim državama i gradovima kao što je Beograd, od kojeg su u trenucima najveće slave bježali kao đavo od krsta. Ponekad tradicionalni koncert i to je sve od nekada veličanstvene rok družine.

Šta dobijemo kada se ovoj zaboravljenoj generaciji rok muzičara pridruži Madona, koja već godinama nije snimila iole vrijedniju pjesmu i čiji megalomanski igrokazi imaju više veze sa globalnoseoskim pozorištem, nego sa muzičkim koncertima, i Joko Ono, koja ne bi vidjela svjetske muzičke scene da se nije udala za DŽon Lenona ? Dobijemo otvoreno pismo ruskim vlastima za koje je tekst i aranžman uradio "Amnesti internešenel". Interpretacija je jako dojmljiva. Traži se oslobođenje zatvorenih članica ruskog pank benda „Pusi rajot“. Ako neko ne zna, to su one brutalne curice što su u hramu Hrista Spasitelja izvodile ljudskopravaški „performans“ poznat kao pank moleban, navodno zbog pordrške Ruske pravoslavne crkve Vladimiru Putinu.

U satanskim stihovima pominje se „sranje gospodnje“, koje prema otvorenim tumačenjima stihoklepaca predstavlja „idiomatski izraz“, a odnosi se na srastanje Moskovske patrijaršije i države, Putina i Kirila. „Sranje gospodnje“ je njihova ocjena situacije u državi. Jedna od „zatočenica savjesti“ Jekatarina Samucevič navela je u završnoj riječi kako je njihov performans bio pokušaj „kombinacije vizuelnog izraza pravoslavne kulture i kulture protesta navodeći ljude na pomisao da pravoslavna kultura ne pripada samo RPC, patrijarhu i Putinu – ona može da bude i na strani građanskog bunta i protesta u Rusiji“.

Za prozvanog patrijarha Kirila ova bahanalija i svetogrđe u hramu Hrista Spasitelja, pravdana ljudskim slobodama i pravom na izražavanje, predstavlja dio koordinisanih napada sa ciljem da se spriječi obnova uticaja Ruske pravoslavne crkve u postsovjetskom društvu. Predsjednik Putin se ovom prilikom osvrnuo na ranije ispade ove pankerske grupe kao što je bio onaj u jednom moskovskom supermarketu kada su okačili tri strašila sa natpisom da Moskvu treba osloboditi od Jevreja, homoseksualaca i gastarbajtera. Potom su dva dana pred ruske izbore isti ljudi organizovali „seansu grupnog seksa na javnom mjestu“ (Timirjazevski muzej u Moskvi) u čemu je učestvovala trudna Nadežda Tolokonjikova, očigledno frontmen ove politički instrumentalizovane grupe muzikanata vrlo sumnjivih muzičkih ostvarenja.

Otpor nema alternativu

Odgovor Putina na ova brutalna kršenja javnog reda i mira nikako se nije uklopio u ono kako ruskog predsjednika doživljavaju na Zapadu, a doživljavaju ga kao vladara koji guši demokratiju, tiranina i tvrdokornog ruskog nacionalistu sa kojim nema šale. Putin je rekao da je to što oni rade njihova stvar, da ljudi imaju pravo da se bave čim hoće, ali samo pod uslovom da time što rade ne krše zakon, a orgijanje na javnom mjestu i stavljanje snimka na Internet jeste kršenje zakona i podliježe pravnoj sankciji. Putin je ironično dodao kako neki amateri kažu da je grupni seks bolji od individualnog jer tu, kao i u svakom kolektivnom poslu, može da se zabušava.

Nesumnjivo da je ruske vlasti trebalo da reaguju odmah nakon kolektivne raspaljotke, jer da se postupilo po zakonu vjerovatno da ne bi došlo do blasfemije u hramu Hrista Spasitelja zbog čega su članice „Pusi rajot“ ipak završile na sudu. Nakon sudskog procesa donesena je presuda kojom se Nadežda Tolokonjikova, Marija Aljehina i Jekaterina Samucevič osuđuju na po dvije godine zatvora za „huliganizam, motivisan vjerskom mržnjom“.

Pod udarom zakona

U postupku je, prema mišljenju advokata optuženih djevojaka, namjerno isključena povezanost religije i politike, pokazujući time da u „pank molebanu“ nije bilo ničega drugog do prezira prema pravoslavlju za čiju su formalnu kamuflažu poslužili tamo neki beznačajni politički kontesti. Poznavajući rane radove ovakvih i sličnih aktivista, kako u Rusiji tako i u Srbiji, i njihove „umjetničke performanse“, koji su doživjeli vrhunac bogohulnim i grozomornim nastupom u hramu Hrista Spasitelja, može se slobodno reći da tu itekako ima i prezira prema pravoslavlju i huliganizma motivisanog vjerskom mržnjom tako da je očajni trio dobio zasluženu kaznu.

Ali ne može se zanemariti ni politički kontekst. Od kako je Vladimir Putin uz pomoć saradnika stabilizovao Rusiju, ojačao je i politički i ekonomski, ne prestaju napadi Zapada na Putina i aktuelnu rusku vlast. Zapadu ne odgovara jaka i stabilna Rusija, te uz pomoć korisnih plaćenika raznih fela konstantno radi na njenom urušavanju. U tom se kontekstu može posmatrati i antidržavno djelovanje „Pusi rajot“. Optužena Aljohina je poručila : „Mi ćemo otići u zatvor, a počeće građanski rat“. To isto priželjkuje i Zapad. Tolokonjikova u intervjuu za njemački „Špigl“ kaže da presuda predstavlja ličnu osvetu ruskog predsednika i da je postupak protiv njih vrlo važan, jer pokazuje pravo lice Putinovog sistema. Iz ove izjave se može zaključiti o nakaradnom djelovanju i nakaradnoj logici nekih, uglavnom rusko-srpskih, aktivista, kojima izgleda ne odgovara ni jedna vlast u matičnim državama - Kršićemo zakon do mile volje, a kad nas vlasti privedu i osude to će značiti da su vlasti antidemokratske i da ih zato treba skinuti sa trona.

Naravno da se u ovu priču uključila i propagandna mašinerija Zapada. Pankerke su dobile veliki prostor i otvorenu podršku u zapadnim medijima. Po oprobanom obrascu iz ranijih situacija buntovnice su predstavljene kao žrtve totalitarizma, kao nedužne mučenice na koje se ostrvila klerikalna država koja ne poštuje ljudska prava. Britanski list „Gardijan“ napravio je video za novu pjesmu ove sve popularnije pank rupe, koji je za manje od 24 sata vidjelo više od 15.000 ljudi. Radi se o video-snimku „zatvorskog singla“ u kojem dvije članice „Pusi rajot“, sa fantomkama na glavi i u mini-suknjama, udaraju štapom po Putinovoj slici, a nakon što su je zapalile obećaju da će nastaviti svoju „muzičku borbu“, ma šta to značilo. Šarene fantomke niču i na drugim meridijanima uz odgovarajuće performanse kojima se daje podrška „zatočenicama savjesti“. Mora se priznati da je ideja sa fantomkama inteligentna i da je omogućila da „Pusi rajot“ od šestorazredne pank grupe preraste u politički pokret. U skoroj budućnosti možemo očekivati i film o napaćenoj i šikaniranoj muzičkoj čeljadi iz Rusije u holivudskoj produkciji. Još bolje ako dođe do promjene vlasti u Rusiji, pa da ga sami Rusi snime, kako Holivud ne bi prljao ruke.

Solidarnost na djelu

Zatočenice su dobile podršku i zvanične politike zapadnih zemalja tako što su Vlade SAD, Britanije, Francuske i Njemačke osudile njihove kazne kao nesrazmjerne. Protesti podrške ruskim pankerkama održani su u Beogradu, Parizu, Londonu, Moskvi. Sa osuđenim članicama benda solidarisali su se i istaknuti pojedinci kao, na primjer, bivši poljski predsjednik i čovjek solidarnosti Leh Valensa, koji je u pismu Putinu tražio da pomiluje pankerke, navodeći da su se one samo borile rječju za svoje stavove, mada na loš način. Tu je i neizbježni Kasparov, koji ne propušta ni jednu priliku da protestuje protiv politike ruskog predsjednika Putina. Bivšem šahovskom svjetskom prvaku sada prijeti kazna od pet godina zatvora, jer je na suđenju trima pankerkama ugrizao policajca za prst i ruku. Na njegovom Fejsbuk profilu kasnije je objavljeno da šahovski velemajstor nije došao da protestuje, nego je jednostavno bio tamo, a policija ga je okružila i strpala u kombi. Navodno je pretučen, ali je rekao da se osjeća dobro.

To što čuveni šahista podržava Aljehinu ima neke logike, ali nije logično da vrhunski muzičari putem otvorenog pisma pružaju podršku trima djevojkama, koje, po svoj prilici, i nemaju neke veze sa muzikom, na što upućuje i izjava oca najstarije „mačkice“ Jekaterine Samucevič, oslobođene nakon žalbe moskovskom sudu što je čini dvostrukom „zatočenicom savijesti“. Jekaterinin otac Stanislav je rekao kako je njegova kćerka bila dobar đak, a jedino što joj u školi nije išlo bilo je muzičko. „ Začudio sam se kad su mi pokazali da moja kćerka drži električnu gitaru u hramu, jer kao dijete nije imala sluha za muziku“ - izjavio je zbunjeni otac.

Šta je trebalo proslavljenim muzičarima da se miješaju u unutrašnje stvari suverene zemlje ? Da pružaju podršku „muzičkom ostvarenju“ koje sa muzikom nema preterane veze . Zaključak je da navedeno muzičko društvo, koje broji oko stotinjak članova, izmanipulisano ili ne od strane "Amnesti internešenela", takođe predstavlja dio propagandne mašinerije Zapada i da njihovo otvoreno pismo ruskim vlastima nije ništa drugo nego politički pamflet zakamufliran navodnom brigom za ljudska prava.