Turski izlazak iz sirijskog rata - izbor ili poraz

Tursko obaranje ruskog vojnog aviona je trajno izbacilo ovu zemlju iz bilo koje koalicije koja sada djeluje na sirijskoj teritoriji. Ono što se postavlja kao pitanje jeste da li je tursko rukovodstvo moralo računati na ovakav ishod jedne takve akcije, čija je izvedba morala biti isplanirana, naređena i odobrena sa najvišeg vrha turske države.

O turskoj umiješanosti, ne zaboravljajući pri tome ni umiješanost Saudijske Arabije i Katara u stvaranju, naoružavanju, obučavanju i finansiranju ID, Al Nusra fronta i ostalih ekstremnih terorističkih skupina koje danas djeluju na teritoriji Sirije, sve se više u poslijednje vrijeme govorilo i u zapadnim medijima. Čak i mediji snažno naklonjeni ovim državama povremeno su priznavali da su uloga i veze Turske sa ovim ekstremnim skupinama u najmanju ruku kontroverzni.

Za "Ujka Sema" je ova turska politika u Siriji postala izvor kompromitacije i značajnih problema prvenstveno u dijelovima javnosti nekih država EU i podsticanja tih zemalja da uzmu učešće u ovom sukobu. Sama turska država je poslednjih godina, predvođena jednom vrstom Erdoganove ekstremne islamizacije turskog društva i značajnih ekonomskih uspjeha koja je Partija pravde i razvoja ostvarila, dovela Tursku u „ćorsokak“ u sirijskoj slagalici.

I iz zapadnog ugla je Turska postala zemlja koja sa svakom „kantom vode, prosipa i dvije kante benzina“, pa tako i ako „tuče“ neke položaje ID, a u isto vrijeme brutalno bombarduje položaje kurdskih boraca koji se bore protiv te iste organizacije. SAD trenutno u Siriji nemaju organizaciju koja bi na bilo koji način mogla predstvaljati značajnu vojnu silu na terenu, a da nije kompromitovana sa vezama ili je pod direktnom kontrolom Al Kaide ili ID.

Poslije uspjeha Asadovih snaga na frontu, potpomognutih ruskom avijacijom, i približavanja turskoj granici, opkoljavanja značajnih snaga koje je Turska oformila, a u isto vrijeme i uništavanja trgovine naftom između ID i Turske, uloga i značaj Turske su svedeni na minimum, a ostaje prisutna i vidljiva njihova prljava uloga u ovom ratu. S druge strane, sama turska ekstremna javnost koja je godinama stvarana od samog Erdogana, traži sve veće učešće i akcije od iste vlade u Siriji.

Erdogan i SAD postaju svjesni da je turska politika potrošena u sirijskom konfliktu i da Asad sa vojnim uspjesima postaje prihvatljiv mnogim zemljama bliskim SAD. Izlazna strategija Turske za SAD i samog Erdogana mora biti takva da ga javnost Turske ne vidi kao političara koji je „zaglavio“ u Siriji i da Turska nije slaba i nemoćna u sirijskom konfliktu. Rušenje ruskog aviona predstavlja idealan izlazak Erdogana iz sirijskog „blata“ u koji je upao, uz procjenu da Rusija neće odmah izvršiti brutalno kažljavanje turskog čina.

Rušenje ruskog aviona poslije pariskog masakra, kada i sama Rusija očekuje promjenu stava Zapada prema ID, jeste idealan momenat koji sam Erdogan ne propušta. Turska je izašla iz rata, ostaje veliki bijes Rusije, koja je duboko svjesna razloga i smišljenog čina obaranja njihovog aviona. Sankcije i mnogi drugi elementi koje će Ruska Federacija primijeniti da bi kaznila Tursku će se amortizovati preko fondova EU, koja će probati da nadomjesti gubitke turske privrede. Ako EU i Njemačka nisu bili spremni da troše novac poreskih obveznika za zaduženu Grčku, istog novca neće nedostajati za tursku vladu i njenu ekonomiju.

Garancije koje su SAD dale turskoj vladi se vjerovatno odnose na sprečavanje stvaranja kurdske države na teritoriji Sirije i finansijsku pomoć EU kroz određene fondove koje ova ima. To pristupanje Turske EU je mnogo slično Srbiji, obe vjerovatno nikada neće biti dio EU, s tom bitnom razlikom da je put Srbije popločen poniženjima, minskim poljima i „amputacijama“, a sa druge strane turski je posut cvjećem, specijalnim vezama i značajnim finansijskim sredstvima.

Poslije ispadanja Turske, SAD su bile potrebne nove zemlje za koaliciju, a pariski masakr je bio „idealan čin“ za aktiviranje Francuske, a poslije nje su izrazili želju da se priključe Nemačka i Britanija. Tu postoji i razlika u povodima koje sopstvenoj javnosti plasiraju ove zemlje. Dok SAD uporno insistira na zbacivanju Asada, zemlje EU svoju javnost ubjeđuju da ulaze u sirijski konflikt ne da bi zamijenili u koaliciji sada izbačenu Tursku, već da bi se borili protiv ID, koja je postala prijetnja samoj EU i njenim građanima.

Ona pitanja koja se u zemljama EU zaobilaze jesu šta imaju toliki avioni tražiti u Siriji kada ni SAD i Francuska već nekoliko dana nemaju šta bombardovati, onda i sam dolazak raketne krstarice Moskva i protivvazdušnog sistema S-400, koji sada kontroliše nebo iznad Sirije u sve većoj gužvi aviona i loših odnosa Rusije i Turske ne zabrinjavaju javnost EU i, poslednje, kako se mogu boriti samo protiv ID ako vođa te koalicije, konstantno podvlači da mu je sam odlazak Asada bitniji od ID. Ova pitanja su sasvim jasna liderima zemalja EU, ali teško da bi javnost Evrope danas prihvatila da njihova vojska ide u Siriju kako bi se „nadmudrivala“ sa Putinom.

Ono što vjerovatno treba očekivati u budućnosti jesu „humanitarne katastrofe“ kreirane na Zapadu, pokušaj stvaranja „primirja" i čudne nedefinisane letove nemačke avijacije na sirijskom nebu kako bi „izvidila“ čudna kršenja pravila rata. 

U ovom ratu i Rusija nije bez „aduta“. Prvenstveno mislim na sirijski narod, koji stoji uz legalnu i legitimnu vladu Bašara el Asada. Tu su zatim i oružje i kvalitet cjelokupnih oružanih snaga Ruske Federacije, a pogotovu modernizacija istih, kao i savezništvo i svaka podrška Irana, koji ima veliki i stabilan uticaj na prostoru Bliskog istoka, i često zanemareni dobri odnosi Ruske Federacije sa Egiptom, koji vjerovatno blokiraju značajniju i aktivniju ulogu Izraela u ovom sukobu. Ne treba zanemariti rusku privredu, koja se pokazala sposobnom da nosi ovaj konflikt pod preciznim i nametnutim sankcijama sa Zapada i uz to sposobnom da uvodi ekonomske sankcije Turskoj.

Budućnost cjelokupnih svjetskih odnosa se danas rješava u Siriji ne samo zbog samog strateškog položaja ove male zemlje, već više zbog resursa koje su najznačajnije zemlje svijeta unijele u ovaj konflikt, ne računajući Kinu, koja još sebe vidi kao velikog regionalnog „igrača“, ali budno prateći dešavanja u Siriji.