Beskonačna privremenost

(NIN, 25.12.2008)

 

Na fotografiji: premijer Republike Srpske u društvu dva u odijela obučena majmuna, a ispod piše: „Dodik pronašao partnere u Federaciji.” Ova fotomontaža osvanula je na naslovnoj stranici sarajevskog njuzmagazina „Dani”. Komentar slikom i riječju uglednog bošnjačkog periodika na kompromis o ustavnim promjenama, popisu stanovništva u distriktu Brčko, koji su samo koji dan ranije u Odžaku postigla tri nacionalna lidera u BiH, odnosno Dodik sa Tihićem (SDA) i Čovićem (HDZ).
Ko su i zašto majmuni: Neupućene će iznenaditi da je ovakva uvredljiva aluzija upućena na adresu ne samo hrvatskog nego i bošnjačkog predstavnika. Ali, već duže vrijeme se poslovični animozitet Baščaršije prema Republici Srpskoj nerijetko ispoljava i kao gnjev prema vlastitim nacionalnim predstavnicima zato što su „nesposobni da im dohakaju”. Konsenzusom u Odžaku, koji je pohvalila međunarodna zajednica, bošnjačko-hrvatski partneri su konačno prihvatili srpski zahtjev da popis obuhvati i nacionalnu komponentu, a o Brčkom je samo dogovoreno da se dogovara. Za Bošnjake ključno pitanje ustavnih promjena vraćeno je na kompromis od prije nekoliko godina, koji je odmah u zajedničkom parlamentu bio miniran glasovima Silajdžićevih poslanika. Lider Stranke za BiH, međutim, i ovog puta se beskompromisno zalaže za „sve ili ništa” i, uz „Dane”, podržavaju ga i drugi sarajevski mediji, a bošnjačko biračko tijelo ga je iz tih razloga i poslalo u kolektivno Predsjedništvo BiH. Malo je vjerovatno da će oštra kritika, koju mu je zbog ponovljene opstrukcije onomad uputio visoki predstavnik Lajčak, poremetiti tu unutarnacionalnu saglasnost, kao što je sasvim izvjesno da će i srpska i hrvatska strana to protumačiti kao još jedno odbijanje Bošnjaka da se Bosna i Hercegovina konstituiše na ravnopravnom sporazumu tri naroda.
Prošlost kao budućnost: Međunacionalni antagonizmi se tako nastavljaju nesmanjenom energijom, uprkos trinaestogodišnjim uzaludnim teorijskim očekivanjima „razvoja građanskog društva”, „ustavnog patriotizma”, „izgradnje države”, „kompromisa elita”. To je podstaklo preostale frustrirane i marginalizovane „građaniste” u Sarajevu da se okrenu komunističkoj tradiciji „zajedništva i suživota”, koja je, nakon faze bratstva-jedinstva, bila promovisana kao faktor integracije u Socijalističkoj Republici BiH. Ali to nije bio, poput recimo komšiluka, slobodno i spontano nastao oblik povezivanja i solidarnosti među ljudima različitog etničkog, vjerskog identiteta, nego iz republičkog vrha oktroisana formula za gušenje tih identiteta. Bila je to, krajem 60-ih i tokom 70-ih, iznuđena reakcija rukovodstva u Sarajevu (Dugonjić, Mikulić, Pozderac itd.) na Kardeljevo i Bakarićevo „federiranje federacije”, koje je sve republike pretvorilo u bezmalo samostalne nacionalne države. Višenacionalna Bosna i Hercegovina jedina to nije mogla da bude, pa se našla pred alternativom: ili da se i sama federalno podijeli ili da se unitarizuje i centralizuje, kako bi opstala kao cjelovita. Nadnacionalno jugoslovenstvo je bilo napušteno, a bosanstvo kao formula integracije istorijski kompromitovano još sa Kalajem, pa je ideološki konstruisani imperativ „suživota i zajedništva naroda” trebalo da posluži kao jedinstven paranacionalni identitet. Bosna i Hercegovina je tako zaista postala „Jugoslavija u malom”. Koncentracija i centralizacija svih resursa, koju je tih petnaestak godina sproveo republički vrh, zaostalu Bosnu i Hercegovinu civilizacijski je preporodila (1.000 škola, 1.000 km puteva, gasifikacija, zimska olimpijada itd.) ali je cijena plaćena na planu građanskih prava, stvaralačkih sloboda i demokratije.
Bosanci kao Česi i Slovaci: Opsjednut strahom da će nacionalizam razoriti republiku, režim ga je prepoznavao u novinskim tekstovima, na sociološkim skupovima, u poeziji i prozi, na seoskim sijelima, u crkvenim propovijedima, na svadbama i sahranama, u kafanskim vicevima, te primjerno kažnjavao. Desetine književnika, naučnika, umjetnika, novinara, sveštenika pobjeglo je pred represijom iz „tamnog vilajeta” u neuporedivo liberalnije centre (Beograd, Zagreb, Qubljana). Zato u Sarajevu nije morao da se čeka pad Berlinskog zida. Dvije političke afere (Agrokomerc i Neum) bile su dovoljne da se rigidni režim uruši i tek preživi do prvih slobodnih izbora, na kojima, za razliku od ostalih republika, i bez lustracija nije mogao da prođe nijedan bivši visoki politički funkcioner. Nostalgija za tim režimom, koliko god je sasvim razumljiva, toliko je i nerealna kao politička alternativa “građanista” razočaranih pred činjenicom da Bosanci i Hercegovci kada god demokratski biraju, hoće da budu, prije svega, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, da žive u Republici Srpskoj, Herceg-Bosni i unitarnoj BiH. Kako je rekao Vaclav Havel povodom razlaza Čeha i Slovaka, to nije reakcija na globalizaciju, nego na činjenicu da „nacionalna zajednica često mora da prođe kroz fazu nacionalne nezavisnosti prije nego što postane spremna da prihvati integraciju”.
Centralizacija i unitarizacija: Rješenje koje forsiraju Amerikanci preko objedinjavanja policije kao prelomnog koraka, naišlo bi, doduše, na oduševljenje Bošnjaka, ali i na žestok otpor ne samo sve samouvjerenijih Srba nego i sve nezadovoljnijih Hrvata. Vlast u Banjaluci odavno nije bila tako politički kompaktna, ekonomski uspješna, popularna u nacionalnoj bazi. Istovremeno, na Kosmetu je u toku međunarodno podržana secesija, koja bosanske Srbe neće ostaviti indiferentne prema upadljivoj analogiji sa Republikom Srpskom.
Hrvati, pak, prvi put podijeljeni između dva HDZ-a, izigrani izborom svoga nacionalnog predstavnika u državni vrh podrškom brojnijih Bošnjaka, ogorčeni selidbom u Hrvatsku vodećih predstavnika intelektualne elite zbog diskriminacije u Sarajevu, prepušteni sami sebi od vlasti u matici – okupljaju se pred odlučujuću bitku za definitivno rješenje statusa u BiH.
Teritorijalizovana kompenzacija: Uspostavljanje konfederacije sa Herceg-Bosnom kao trećim entitetom predstavlja hrvatska inicijativa, koja bi sigurno dobila srpsku stratešku podršku, ali bi naišla na veće suprotstavljanje Bošnjaka. Čak i kad bi muslimansko Sarajevo, koje se, pod pritiskom oba komšiluka i u panici zbog najavljenog povlačenja stranaca, nalazi u političkoj defanzivi, eventualno popustilo, otvorio bi se problem teritorijalnih kompenzacija za relativno najbrojniji narod, koji trenutno kontroliše svega dvadesetak posto državne teritorije. Ni to nije sve, jer Zapad od početka bosanske krize brine da Muslimani ne ostanu sami te postanu mostobran za prodor islamskog terorizma u Evropu, i to je već petnaest godina glavna prepreka da se Bosna i Hercegovina organizuje na najlogičniji način – kao neka vrsta unije tri nacionalne republike.
Ekspresni prijem u EU: Već je lansirana prognoza da će se međunarodni protektor dana „D” povući iz BiH kasno uveče, a već sutradan rano ujutro ova „država” će biti primljena u EU. Zasnovana je na činjenici da međunarodna zajednica već dvije godine traži izlaznu strategiju iz BiH, a i na stanju na terenu, koje niti je stabilno, niti samoodrživo. Ekspresan prijem u Uniju bio bi neka vrsta zamjene za protektorat, stavljanje Bosne i Hercegovine pod indirektan nadzor, prije svega, velikih evropskih država, koje bi nametanjem odgovarajućih vrijednosti, normi i standarda, protokom vremena od Bosanaca i Hercegovaca napravile prave pravcate Evropejce, indiferentne prema državnim granicama, te vjerskim i nacionalnim razlikama. Međutim, ni same Evropljane ne krasi tako široka indiferentnost spram vjerskih, nacionalnih, državnih i drugih identiteta, pa je to postalo prepreka donošenju Evropskog ustava i čvršćoj integraciji EU. A i procedura prijema u EU podrazumijeva potpuno obrnut redoslijed poteza: da zemlje kandidati samostalno, odnosno uz pomoć odgovarajućih evropskih institucija, ostvare čitav niz političkih, ekonomskih, pravnih, kulturnih standarda kako bi sazrele, te da se samo pridruže ovom regionalnom klubu. Napokon, EU je udruženje stabilnih i demokratskih država, a Bosna i Hercegovina je duboko podijeljeno društvo.
Povlačenje OHR-a: Nasuprot gledištima da stranci treba da ostanu u BiH sve dok na terenu milom ili silom ne uspostave samoodrživu državu, postoje i ona po kojima je krajnje vrijeme da se prepusti lokalnim snagama da međusobno pronađu modus vivendi unutar zadatih međunarodno garantovanih i od susjeda priznatih državnih granica. Neosporno je da su inostrano oružano prisustvo i neprikosnovena politička arbitraža stranaca obezbjeđivali mir i funkcionisanje sistema, ali i da nisu išli naruku razvoju lokalnih pregovaračkih inicijativa i jačanju odgovornosti domaćih aktera, koji su navikli da ispostavljaju jednostrane zahtjeve Vašingtonu i Briselu. To se naslonilo na vjekovnu tradiciju da se o Bosni uvijek odlučivalo u Istanbulu, Beču, Moskvi, Beogradu, Zagrebu ili drugdje, ali nikada na licu mjesta, među bosanskim i hercegovačkim Srbima, Hrvatima i Muslimanima, pa je stvorilo specifičnu političku kulturu, ograničenu tek na subpolitički mikronivo komšiluka, te neodgovornosti za bilo šta više od toga. Neizvjesno je, međutim, koliko bi sada naglo bacanje tri neplivača u duboku i hladnu vodu učinilo da se oni silom neprilike održe na površini. Bošnjaci su, čim je takva mogućnost najavljena, počeli da zapomažu. Hrvati su prepoznali šansu da konačno legalizuju Herceg-Bosnu kao „treći entitet”, a vjerovatno ni Srbi ne bi propustili priliku da povrate neke od dejtonskih nadležnosti koje su oduzete RS.
Obnova trougla: Problem podijeljene lojalnosti između zavičajne i nacionalne obale Drine i Une kod bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata predstavlja ključnu prepreku konstituisanja državnosti Bosne i Hercegovine. Neuspjehom su završili svi istorijski pokušaji da se taj problem riješi prisilnom integracijom u Prokrustovu postelju „bosanske nacije”, „političke nacije”, „melting pota”. Nije to pošlo za rukom ni Benjaminu Kalaju, ni Branku Mikuliću, ni Roberu Badinteru, pa ni „visokim predstavnicima”. Naprotiv, iskustvo pokazuje da su centripetalni pritisci uvijek bili kontraproduktivni, jer su kao reakciju izazivali još snažnije centrifugalne kontrapritiske više od polovine populacije. Tzv. specijalne veze Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Hrvatskom, sastavni dio Dejtonskog sporazuma, predstavljaju prvi pokušaj da se promijeni terapija za hroničnu bosansku boljku. Potpuno otvaranje državnih granica prema istočnom i zapadnom susjedstvu nudi da se Srbi i Hrvati ne samo psihološki zaštite od rastuće bošnjačke većine, koja neskriveno demonstrira hegemonističke ambicije (zalaganje za ukidanje entiteta i kantona, uvođenje bosanskog umjesto bošnjačkog jezika, proglašavanje vlastitog kao jedinog temeljnog naroda, zalaganje za unitarizaciju i centralizaciju). Iako bi takvo rješenje vodilo relaksiranju unutrašnjih tenzija dva bosanskohercegovačka naroda u odnosu na treći i predstavljalo subregionalni začetak „Evrope bez granica”, Bošnjaci se, razumljivo, tome odlučno protive. Bosna i Hercegovina bi izgubila klasične atribute države prije nego što ih je i stekla, te, pretvorena u svojevrsnu free shop zonu. Bošnjaci bi ostali na 22 procenta bosanskohercegovačke teritorije, kao neka vrsta autonomne pokrajine unutar provizornih državnih granica, preko kojih bi se praktično širile Srbija i Hrvatska.
Prepuštanje inerciji: Nemoćna da od BiH napravi normalnu i narodima prihvatljivu državu, međunarodna zajednica bi mogla u nedogled da održava dejtonski status ljuo, koji nikome ne odgovara, ali su ga barem svojevremeno parafirali nacionalni lideri i garantovali, kako velike sile, tako i susjedi. Tri kolektivna nezadovoljstva – Bošnjaka (što je država podijeljena na dva entiteta), Hrvata (što nije priznat i treći entitet) i Srba (što su izvorne entitetske nadležnosti redukovane) – koja se uzajamno blokiraju u okviru komplikovanog, sporog i skupog sistema odlučivanja, kako-tako funkcionišu uz pomoć dežurne arbitraže visokog predstavnika EU. Koliko god takvo rješenje bilo loše, ne znači da ostale alternative ne bi bile mnogo gore, pa i inostrani i domaći akteri mogu sve prepustiti inerciji, očekujući da će se stvari riješiti same od sebe, odnosno da će se promijeniti nešto u unutrašnjoj ili međunarodnoj konstelaciji odnosa. Suočeni sa novim i većim političkim krizama i ratnim žarištima u svijetu, i SAD i EU postepeno gube interes za ovaj dio Balkana, zadovoljni da je Bosna, ako ništa drugo – mirna.