Butmir je cirkuska predstava

(Novi Reporter, 28.10.2009)

Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, u oktobru 2009. godine, najveću pažnju javnosti privukla su dva skupa u kampu NATO-a i EUFOR-a u Butmiru. Tokom drugog okupljanja, predstavnici Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, DŽejms Stajnberg i Karl Bilt, upoznali su čelnike vodećih stranaka iz Republike Srpske i Federacije sa prijedlogom ustavnih promjena u BiH. Međutim, domaći akteri su odbili taj dokument, naravno, sa različitim obrazloženjima. Poslije neuspješnog «samita na vrhu», zavladala je prilična konfuzija, kada je riječ o procjenama o tome «šta se valja iza brda». Na početku razgovora za «Novi Reporter», politički filozof Emil Vlajki okarakterisao je događaje u Butmiru kao glumu sa preciznim zakulisnim ciljem, mada je istakao da je u prvobitno pripisao drugačije značenje sastancima u vojnoj bazi kod Sarajeva: «Smatram da je čitav taj ‘butmirski proces' jedna velika farsa i da skriva nešto drugo, što nema veze s onim što je najavljeno u dokumentu koji je tamo bio u opticaju. To mogu potkrijepiti određenim činjenicama. Najvažnija je ta što sam u jednim stranim novinama pročitao izjavu aktivnog učesnika 'butmirskog procesa' – da su zapadni akteri tih okupljanja znali da će njihova inicijativa biti odbijena. S jedne strane, oni su postavili neprihvatljive zahtjeve pred RS, a s druge strane, prijedlog se uopće nije bavio položajem hrvatskog naroda u BiH. To je pomalo podsjetilo na Rambuje, kada se Madlen Olbrajt hvalila po svijetu kako su oni postavili takve uslove Miloševiću i tadašnjoj jugoslavenskoj vladi koje nijedna zemlja ne bi prihvatila. Onda sam u prvi mah pomislio, što sam i iskazao u jednom svom intervjuu, da oni ustvari hoće da izazovu konfliktnu situaciju. Tada sam se emotivno poveo za prividom koji je sjajno izrežiran, gdje se nastojalo preko takozvanog 'butmirskog procesa' prikazati nešto što je, ustvari, iluzija i varka. Ali, bilo je tako uvjerljivo napravljeno, da sam povjerovao da je to istina».

Novi Reporter: Šta sada tretirate kao suštinu dva sastanka u Butmiru?

Vlajki: Čitav taj «butmirski proces», koji se praktično nije ni odigrao, išao je za najvažnijim ciljem - da se srpska strana privoli da definitivno uđe u NATO. Za razliku od hrvatske i bošnjačke strane, gdje nema oklijevanja, jedino je još srpska strana pokazivala određene sumnje, uz izjave da treba pitati narod i organizirati referendum, zbog toga što su od svih ovdašnjih naroda samo Srbi ispaštali od NATO-a, od agresije na Jugoslaviju i Srbiju, preko bombardiranja Pala, do demonizacije Srba i kojekakvih ucjena s te strane. Znači, kod Srba je, preko pojedinih stranaka i političkih ličnosti, ostalo nekog čojstva i oni su izrazili sumnju u pristupanje BiH, a time i Republike Srpske NATO-u. Pored svega, anketa koju je sproveo NATO u ljeto ove godine pokazala je da 75 odsto Srba iz RS ne želi da uđe u tu vojnu organizaciju. Taj otpor, jedini u regionu, trebalo je slomiti, pošto je Srbija proglasila vojnu neutralnost, a u RS je izražena sumnja da treba pristupiti zapadnoj vojnoj alijansi. Zbog toga je plan bio takav da se daju nemogući uslovi koje će srpska strana odbiti, a kada budu došle u pitanje tzv. evroatlantske integracije, onda će se kazati – eto, mi smo uspjeli odbraniti RS, a to što ćemo ući u NATO predstavlja daleko manji problem nego što je nestajanje Republike Srpske. Išlo se na jedan takav sadržaj, gdje će ovi moći dokazati da su branioci otadžbine, a ulazak u NATO će se pojaviti kao sekundarni problem, tako da se meni čini da je to jedna velika farsa.

Kakav značaj ima unutrašnja struktura BiH, s tog stanovišta?

Zapad isključivo zanima ulazak cjelokupnog regiona u NATO, baš njih briga hoće li ostati RS i kako će BiH biti administrativno podijeljena. Oni čak i vole da bude više konflikata u okviru Bosne i Hercegovine i da se ta rana neprestano održava. Jer, čim imate ljude, stranke, entitete i narode koji se svađaju između sebe na određenom teritoriju, Zapad lakše dominira tim teritorijem, to je stvar stara koliko i historija. Prema tome, njih jedino zanima imperijalistička politika tamo gdje njihovi geostrateški i naftni interesi to zahtijevaju, pošto oni sad gube rat u Iraku i Avganistanu, a i Pakistan se pojavio kao novo žarište sukoba i to sve opasnije. Njima je potrebno topovsko meso za imperijalističke ciljeve i oni to sad rješavaju preko NATO-a, jer Amerikanci i Englezi ne mogu više to sami rješavati, kao što su činili u prvoj fazi napada na Irak. Potrebne su im svježe balkanske snage iz Hrvatske, BiH i drugih krajeva. Uzaludne su sve moguće kombinacije oko butmirskog procesa i obnove prudskog procesa, jer je njih baš briga za Srbe, Bošnjake i Hrvate. Svejedno im je kako ćemo se mi ovdje ponašati, za NATO je bitno da budemo pod njihovom kontrolom, zato što im treba izvor ratnika koji će ginuti umjesto Amerikanaca i Britanaca.

Ako je jedini cilj događaja u Butmiru da NATO preuzme prostor BiH, čemu onda to pozorište, kada u Federaciji ionako nije bilo nikakvog otpora, dok je u RS negodovanje imalo simbolični karakter?

Ne bih rekao da je to simbolično.

U svakom slučaju, manjak entuzijazma za ulazak u NATO je novijeg datuma.

Premijer RS Milorad Dodik je prije par mjeseci, povodom vojne vježbe u Gruziji, izjavljivao kako Srbi treba da se povuku iz NATO - snaga u Gruziji. Mislim da je on po uvjerenju i dalje ostao protiv NATO-a, a sad iz političkih, da ne kažem politikantskih razloga, priča naokolo kako je on osobno za ulazak u NATO. U svakom slučaju, on je političar, ima pravo da svaki dan mijenja mišljenje. Onda kad mu je sjela za vrat politikantska optužnica, koja se priprema u Sarajevu, htio je da dobije na širokoj popularnosti u narodu. Tad je sklopio nekakav privremeni pakt sa Bosićem i SDS-om, koji stoji na vrlo jasnim pozicijama protivljenja ulaska BiH, a samim tim i RS u NATO. Dakle, on lavira, u posljednje vrijeme ne govori o tome, nego govori da su evroatlantske integracije stvar partija, a da je sve ostalo stvar naroda. Ali, ipak se mora shvatiti jedna stvar – Zapad, a posebno Amerikanci, ne vjeruju Srbima. Oni misle, vjerojatno i s pravom, da će Srbi u krajnjoj liniji uvijek stati uz Ruse. Pošto Zapad sad vodi hladni rat protiv Rusije, oni ne žele nikakav remetilački faktor u tom pogledu u regionu, a jedini «remetilački faktor» - to su Srbi, kako u Srbiji, tako i u RS, koji se na ovaj ili onaj način suprotstavljaju NATO - paktu, i to s pravom, pošto su na vlastitoj koži iskusili šta znači NATO, a i dalje to znaju jako dobro.

Koliko su, po vašoj procjeni, utemeljene opservacije o nejedinstvu na relaciji Vašington – Brisel, pa čak i među predstavnicima EU, tokom skupova u Butmiru?

Tu ima nečega, jedino je pitanje u kojoj mjeri. Postoje razmirice između evropskog i američkog razumijevanja Evrope. Amerika uvijek smatra da su u Evropi saveznici – vazali, a da su svi drugi sluge i robovi. Evropi je dosta konflikata i ratova, pogotovo na Balkanu. Oni bi htjeli konstruirati ozbiljnu evropsku zajednicu, a Amerikanci ih čitavo vrijeme instrumentaliziraju, u smislu toga da Evropljani ostvaruju tzv. američke nacionalne interese, jer Amerikanci po svim tačkama svijeta, u svemiru i crnim rupama, imaju svoje nacionalne interese. Nažalost, Evropa još uvijek uglavnom podliježe tom američkom utjecaju, a da razmirica ima, to je jasno kao dan, ali je isto jasno da Amerikanci unutar tih razmirica uvijek ostaju kao pobjednici, odnosno, u krajnjoj liniji nameću svoju volju. Razmirice su postojale i oko butmirskog paketa, ali, mislim da su ih Amerikanci ubijedili, da je najvažnije za Evropu, a naravno i za SAD, da slome taj otpor Srba prema NATO-u i da čitavu cirkusku predstavu u Butmiru organiziraju tako da na koncu Srbi budu sretni što su se iščupali, što su se uspjeli suprotstaviti prijedlozima unitarizacije BiH i prihvatili NATO kao «daleko manje zlo».

Kako ocjenjujete odnos Rusije i Srbije prema aktuelnim tokovima u BiH?

Rusi, koji ponovo stižu na svjetsku scenu, imaju dovoljno unutarnjih problema. Za njih je Balkan još uvijek predaleko, a naftni «Južni tok» biće operativan za dvadesetak godina. Naravno, oni će ispoljavati interes prema onom što je srpsko i pravoslavno, ali ne u prevelikoj mjeri. S druge strane, Srbi u Srbiji i RS malo igraju i na kartu Rusa i na kartu Zapada, jer nemaju drugog izbora, ali, u prelomnim situacijama, kao što je kosovska kriza, Rusi nisu ništa pomogli i prihvatili su da Srbi praktično pristanu na Kosovo - republiku, na odvajanje tog teritorija kao samostalne države. Čitava politika Borisa Tadića ide u tom smjeru, a to znači da se faktički, a ne teorijski, prihvati secesija Kosmeta. Priča o borbi mirnim sredstvima, preko međunarodnog prava, predstavlja najobičniju glupost. To je čisti vid kapitulacije. Kosmet je za Zapad nešto što postoji kao samostalna država. Ruska ekipa to zna. Rusi daju formalnu pomoć i podršku beogradskom establišmentu da se u međunarodnim relacijama kosovsko pitanje i dalje pominje kao da nije rješeno, ali, to su gluposti, jer svi znaju da je taj teritorij, kako sada stvari stoje, izgubljen. Međutim, utješno je da se pruža neka pomoć u tom pogledu. Rusi se nalaze u nezgodnoj situaciji, mogu oni pričati koliko god hoće, da Kosmet i Južna Osetija nisu ista stvar, ali je jasno da se u oba slučaja nešto odvaja od nečega. Kakve god egzibicije izvodili, oni ne mogu u jednom slučaju braniti jednu stvar, a na drugom slučaju to negirati. Što se oni u Osetiji nisu borili pravnim sredstvima, nego su ušli sa trupama? Dakle, na silu se može jedino odgovarati silom, a famozno međunarodno pravo je pravo Zapada. Sve međunarodne institucije su zapadne institucije, a sve zapadne institucije, od Ujedinjenih nacija do MMF-a i Svjetske banke, postoje da bi se održavala dominacija Zapada u svijetu.

Može li današnja ruska politika uticati na povoljniji status RS?

Nije li nedavno ruski ambasador u BH povodom drugih pitanja, vezanih za opstanak RS, u svom intervjuu rekao: «Znate šta, mi ne možemo biti veći Srbi od Srba». Ta rečenica se često provlači u izjavama predstavnika Rusije i oni to govore s pravom. Neće se oni sad boriti za srpske interese na Kosmetu ili u RS ako i sami Srbi oklijevaju u tom pogledu. Mogu eventualno pružiti neku verbalnu podršku, ali, neće ići dalje od toga. Imali su prilike da se kroz Savjet za implementaciju mira u nekoliko navrata suprotstave odlukama visokih predstavnika, prenosu nadležnosti i degradaciji srpskog naroda u BiH, pa to nisu uradili.

Kakvi mehanizmi im stoje na raspolaganju da učine nešto više?

Stoji im na raspolaganju da kažu – znate šta, vi uradite to i imaćete te i te konskvence, na političkom, vojnom i ne znam kom planu. Pogledajte šta rade za Iran. Upozorili su Zapad: «Možete sve raditi, samo ne smijete dirati Iran». Šta mislite, da ne bi Zapad odavno intervenirao u Iranu, da Rusi nisu rekli «njet». Iran se praktično održava zahvaljujući aktivnoj ruskoj podršci, koju Srbija i srpski narod zbog svojih oklijevanja nemaju u ovom času, kao što se Sjeverna Koreja održava zahvaljujući kineskoj intervenciji.

Da li je u postojećim okolnostima moguć dogovor domaćih političkih aktera, bez zapadnog patronata, o stabilnoj unutrašnjoj strukturi BiH?

Kada bi naši političari, pogotovo srpski i hrvatski, znali razmišljati, što naravno ne znaju, pošto su kod nas uglavnom mediokriteti na vlasti, onda bi oni mogli nešto uraditi u tom pogledu. Evo konkretnog primjera - nedavno je član Predsjedništva BiH Željko Komšić komentirao Dodikove izjave o referendumu. Rekao je da je referendum preozbiljno pitanje da bi se njime rješavale neke sitne stvari u entitetima, uz konstataciju da su krupne stvari koje se tiču promjene Ustava BiH nešto za što treba pitati čitav narod. Da su ovi naši političari na srpskoj i hrvatskoj strani inteligentni, oni bi uhvatili Komšića za riječ i organizirali referendum o trećem entitetu u BiH. Na koncu, to je bio moj prijedlog u jednom intervjuu prije Komšićeve izjave, ali, meni upravo paše ovo što je Komšić rekao. Jer, ja bih volio da se kaže - ti si izjavio da treba organizirati referendum kad se radi o ozbiljnim stvarima na nivou BiH. Lijepo, onda ćemo ga organizirati i o trećem entitetu.

Čini se da su sve tri strane oprezne prema takvim eksperimentima zbog nepostojanja pouzdanih statističkih podataka u etničkom sastavu BiH.

U politici treba znati nešto i riskirati. Dakle, može biti da su Bošnjaci prešli 50 odsto, a može biti i da nisu. Meni se čini da nisu, ali se ta mišljenja mogu potvrditi jedino kroz praksu, pošto nema nikakvog popisa stanovništva. Što se referenduma o trećem entitetu tiče, Komšićeva ideja je apsolutno dobra, jer to mijenja cjelokupnu unutarnju strukturu BiH i praktično osnažuje podjelu BiH po entitetskom, a i nacionalnom principu, a daje osnovu za mogući građanski put BiH. Po meni, to je izuzetno važno u ovom času, jer nakon ovih ratova, spirala nasilja i svih čuda koje smo pravili jedni drugima besmisleno je tražiti da se bilo ko u BiH međusobno voli. Moramo početi sa suživotom jednih pored drugih, pomalo graditi neku interakciju u stvarnom životu. Prema tome, ja bih uhvatio Komšića za riječ i u Parlamentu BiH nametnuo organiziranje referenduma o trećem entitetu na nivou Bosne i Hercegovine, pa neka se građani čitave zemlje izjasne. Pošto ne mislim da se situacija u nacionalnim i vjerskim osjećajima izmjenila od 1992. kada su Hrvati i Bošnjaci preglasali Srbe, uvjeren sam da bi se nešto drugačija većina uspostavila i ovoj situaciji, odnosno, da bi treći entitet bio izglasan voljom naroda BiH.

Nedavno ste bili u Belgiji, s ciljem da se na licu mjesta upoznate s državno-pravnom organizacijom te zemlje. Postoje li elementi njihovog sistema koji mogu da budu od koristi u BiH?

Belgija je multinacionalna i multientitetska zajednica, isto kao i BiH, gdje se Flamanci i Valonci mrze kao pas i mačka, a osim toga se i ne razumiju, pošto su njihovi jezici totalno različiti. Flamanci i Valonci imaju apsolutno neovisne ekonomije, imaju svega nekoliko zajedničkih institucija – vanjski poslovi, trgovina, obrana i socijalno osiguranje. I to funkcionira sjajno. Kod njih, kad su krize, ne mogu sastaviti vladu i izabrati premijera i po deset mjeseci. Za to vrijeme država funkcionira, zato jer i Flandrija i Valonija imaju svoje posebne vlade koje savršeno funkcioniraju, bez ove savezne vlade. Dakle, nema nikakvog problema da jedna takva zemlja, koja je stup Evropske zajednice u mnogo čemu, da ona bude dio EU, a da to jedna BiH ne bude. Također, evropski projekat regionalizacije ne predviđa države, već predviđa regije kao osnovne subjekte, koji imaju čak i vanjskopolitičku dimenziju, a da ne govorimo o ekonomskoj i kulturnoj dimenziji.

Daću vrlo konkretan primjer, gdje se jasno vidi koja je prava uloga NATO-a ovdje. Ja sam u razgovorima sa nekim parlamentarcima iz RS postavio pitanje, koje je naizgled retoričke naravi - zbog čega su pristali da se odreknu grba i himne? Onda su oni meni pokušali objasniti kako je to došlo do Ustavnog suda, kako je rečeno da tako mora biti, da to vrijeđe ne znam čije nacionalne interese, dakle, gluposti koje uobičajeno slušamo. Ja sam njima rekao – koliko znam, svaki narod u multietničkim zajednicama, a ima svega nekoliko država u Evropi koje nisu multietničke, ima svoju himnu i grb. Drugim narodima koji žive u istim tim multietničkim državnim cjelinama nimalo ne smeta što ovi to imaju i ne smatraju da su time povrijeđeni njihovi nacionalni interesi. Eto, Hrvati su imali šahovnicu u grbu Jugoslavije, Albanci na Kosmetu su isto imali svoja obilježja u vrijeme SFRJ, pa to nikom nije previše smetalo. Valonci ili Flamanci imaju svoj grb i himnu, Katalonci i Baski isto i to ne povrijeđuje ničije nacionalne interese, ovih nacija koje žive skupa s njima. 

Oni u BiH kojima to ipak smeta tvrde da je riječ o obilježjima pod kojima se ubijalo u posljednjem ratu.

Ubijalo se i pod šahovnicom, pa šta onda. Sada bi Srbi u Hrvatskoj trebalo da kažu - znate šta, vi ne biste trebali upotrebljavati šahovnicu i «Lijepu našu» zbog toga što su to bili praktično ustaški simboli. Da ne idem dalje, jer su po himnom Njemačke uništavani čitavi narodi - Jevreji, Rusi, Romi itd. pa međunarodna zajednica priznaje njihovu himnu i ne pravi od toga nikakvu propagandu, niti to ikome smeta. Onda su mi parlamentarci iz RS rekli - pa šta vi predlažete. Ja sam odgovorio – sazovite sutra skupštinu i uvedite ponovo vaše simbole. Uzvratili su – pa, ne može to, profesore Vlajki, to je pravna procedura. Zaključio sam – pravo su ovdje nametali oni koji su došli izvana, to nije pravo Srba, Hrvata i muslimana. Onda su oni došli do poente – nas bi posmjenjivali. Ja sam primjetio – dobro je što bi vas posmjenjivali, došla bi nova skupština, pa bi izglasala istu stvar. Kažu – okupirali bi onda glavne institucije RS. Odgovorio sam - drago mi je što ste to rekli, sad vidite čemu suštinski služi organizacija u koju vi hoćete da uđete. Dakle, oni bi radi grba i himne okupirali ovdje institucije, kako bi zabranili srpskom narodu da ima svoj grb i himnu. Ako je to osnovna uloga NATO-a na ovim područjima, onda se morate ponositi time da vas čitavo vrijeme neko mlati i lupa po glavi, demonizira, uništava, bombardira, a vi to i dalje želite. Znači, ako bi oni u krajnjoj liniji upotrebili silu da zaštite bošnjačke interese i njihovu povrijeđenost zbog himne i grba srpskog naroda, onda je jasno čemu u krajnjoj liniji služi ta sila. A ona se ne primjenjuje prema Bošnjacima ili Hrvatima.