Čestitka sa leševima

(Pres, 28. 1. 2014)

Početkom svakog januara podsjetimo se da je Republika Srpska za jednu kalendarsku godinu zrelija, a komšije nas podsjete da je i za jednu svjetlosnu godinu dalja od BiH.

Nije novost da je povodom Dana RS na adrese najviših predstavnika Srpske iz Sarajeva stigla morbidna čestitka sa fotografijama leševa i komentarom „da se 7. januara slave nevine bošnjačke žrtve, koje leže u temelju Republike“ ili nešto slično. Novost, bar donekle, jeste da se ni nakon tri nedjelje od tada, niko od bošnjačkih političara, medijskih komentatora i javnih intelektualaca nije oglasio povodom tog javnog izliva nacionalne mržnje. Jeste da su „čestitku“ potpisale nevladine organizacije, ali pošto „Majke Srebrenice“, „Pokret 1 maj“ i dr. uživaju javnu podršku bošnjačke vlasti, bilo je za očekivati bar neku i nečiju izjavu da zvanična politika ne stoji iza pomenutih izliva „rodoljublja“. Ali, ne zato da bi demantovao „ćutanje koje očito znači odobravanje“, nego zato da bi bar simbolično doprinijeo reintegraciji BiH, koju Bošnjaci već dvadeset godina uporno zagovaraju.          

Postavlja se pitanje šta su „čestitkom“ htjeli da postignu - potpisnici i oni koji je prećutno odobravaju.

Da li očekuju da će, poslije „čestitke“ Srbi odustati o Srpske? Ne! Oni znaju da je RS nastala prije Srebrenice, ali i prije Kazana, Tuzlanske kolone, Dobrovoljačke, te da je formirana zbog dominacije bošnjačko-hrvatske većine u zajedničkim organima BiH ’92.

Da li misle da će adresanti poslije „čestitke“, odustati od proslave rođendana Republike Srpske? Opet, ne! Jer oni, takođe, znaju da ruženje Srpske slavljenicima potvrđuje da bi je trebalo slaviti svaki dan, a da bi makar i iskrenu čestitku shvatili kao podvalu.   

Da li se nadaju da će Srbi, uplašeni „čestitkom“, napustiti Srpsku i odseliti u Srbiju? Takođe, ne. Zato što su se u poslijeratnim godinama uvjerili da Srbi, za razliku od Hrvata, ne cure iz BiH, nego se u RS doseljavaju iz FBiH i Hrvatske.

Da li vjeruju da će „čestitka“ animirati nekoga jakog da se spolja angažuje zbog genocida nad Bošnjacima? Valjda, ni to. Znaju da se u inostranstvu već zna da je broj ratnih stradanja bio gotovo proporcionalan nacionalnoj strukturi stanovništva u BiH.       

Pa šta su onda htjeli onom „čestitkom“ ilustrovanom leševima? Da uvrijede Srbe? Da prodube bošnjačku mržnju? Da onemoguće normalizaciju entitetskih i nacionalnih odnosa u BiH? Ponajprije bi se reklo da je bošnjačka politika naprosto izgubila kompas i da njeni protagonisti ne znaju šta hoće.

Iznervirani su preporukama EU da se o problemima funkcionisanja BiH ravnopravno dogovore sa drugim entitetom, jer sebe smatraju ravnopravnijim. Obeshrabreni su „Obaminom doktrinom“ po kojoj Azija i Pacifik postaju apsoutni američki prirotitet, a BiH se jedva pominje kao trećerazredni problem, jer sebe vide kao američke štićenike. Frustrirani su što je približavanjem Beograda Briselu ispalo da su Srbi ipak poželjniji u Evropi nego Bošnjaci, jer sebe doživljavaju kao Evropljane plus. Razočarani su fijaskom neoosmanske politike „matice“ Turske, jer im je Erdoganovo svojatanje bilo otvorilo panislamsko okrilje. Iritirani su upornim protestima hrvatskih partnera zbog diskriminacije u federalnom ustavu i izbornoj praksi, jer ih u tome diskretno podržavaju Zagreb, Beč, Berlin i Vatikan. Iskompleksirani su političkom stabilnošću RS i samouvjerenim stavom njenog lidera, jer u njemu vide prijetnju po integritet BiH. Obezglavljeni su gotovo dnevnim obrtima saveza i sukoba svojih nacionalnih stranaka koje traje već četiri godine, jer se boje da će oslabiti nacionalnu poziciju u FBiH i BiH. Zabrinuti su zbog ekonomske situacije, koja primarno i nije generisana na lokalnom nivou, pa se tu ne mogu ni rješiti, jer prijeti socijalnim nemirima.  

U toj spoljnoj i unutrašnjoj dezorijentaciji šta će i kuda će, s kim će i protiv koga će, jedini konstantan orijentir jeste mržnja prema Srpskoj i Srbima, kao izvoru svih problema i Bošnjaka i Bosne. Ponekad se stiče utisak da je još od rata održavaju, njeguju i razvijaju po inerciji, iako ni sebi ni drugima ne bi znali da objasne zašto.     

Srpska je dio Dejtonskog sporazuma, koji su Izetbegović i Silajdžić dobrovoljno potpisali. A nisu morali da ga potpišu, kao što nisu nijedan od više prethodno ponuđenih međunarodnih mirovnih sporazuma. Neposredno poslije Dejtona nisu bile zabilježene manifestacije nezadovoljstva u SDA, bošnjačkoj bazi, novinarskim komentarima, javnim istupima uglednih nacionalnih intelektualaca. Naprotiv, vladalo je kratkotrajno oduševljenje što je rat završen, što je NATO bombardovao srpske položaje oko Sarajeva, što tzv. ABiH nije kapitulirala, što je Dudaković pobijedio „Abdićeve odmetnike“ u Cazinskoj krajini i učestvovao u prodoru hrvatskih jedinica u zapadni dio Srpske.    

Šta se to poslije promijenilo? Da li su naknadne bošnjačke analize pokazale da je Dejtonski sporazum za njih nepovoljan? Ili su ga prihvatili samo kao prelazno rješenje ka Bosni bez entiteta i kantona i sve manjim procentom Srba i Hrvata? Da li ih je i Holbruk sa „Potpišite!“ instruisao isto kao svojevremeno Cimerman sa „Ne potpišite!“, a oni ponovo povjerovali da će SAD poslije sve završiti po njihovoj mjeri? Ili su ga potpisali samo kao privremeno nužno zlo i taktički ustupak dok priberu snage i ne krenu u novi boj za jedinstvenu državu? Alija im je to poslije Dejtona i ostavio u amanet: „Ova generacija je sačuvala Bošnjake i Bosnu, na sljedećoj je da krene dalje ...“   

Ako se radi o ovoj posljednjoj pretpostavci, mogu da računaju da vrijeme radi za njih. Sistematskom opstrukcijom Dejtona i stigmatizacijom Srpske i „Herceg-Bosne“ podižu  tenziju u nacionalnoj bazi. Spoljni okvir BiH čuva im međunarodno priznanje. Iz godine u godinu povećavaju svoje relativno učešće u nacionalnoj strukturi i Federacije na račun Hrvata i BiH na račun Srba. Tek u tom kontekstu i „čestitka sa leševima“ konačno dobija neki smisao.