Farukove (hipo)teze

(Pres za RS, 9.8.2011)

“Gdje nastaje problem? U, po našem mišljenju, opasnoj tezi koja se, kako vrijeme prolazi, sve više razvija, da su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoje nacionalne države i da je nakon genocida život sa drugim zajednicama nemoguć. Ovakve teze se aplauzom dočekuju u nacionalističkim krugovima kod Hrvata i Srba u BiH, jer svi oni vjeruju da je jedino rješenje u zaokruživanju jedne, druge i treće nacije ‘kako bi se dobro susjedski odnosi mogli ostvariti’. Problem je što i jedna i druga (i treća) žele iste teritorije. Od Sandžaka, preko Hercegovine i Krajine do srednje Bosne. A to je put u rat i pakao.” Ovaj fragment iz kolumne Faruka Borića, onomad objavljene u sarajevskom političkom nedjeljniku Dani, nagoni čitaoca da se upita šta je, zapravo, pisac htio da kaže?

Faruk najprije upozorava da je u Bošnjaka sve prisutnije mišljenje da su jedini narod bez države na Balkanu i da je to jedna opasna teza. Radi se, međutim, samo o evidentnoj činjenici na koju sam i sâm, doduše ne u balkanskom nego jugoslavenskom kontekstu, u više tekstova ukazivao još prije rata. Pisao sam, recimo, o sistemskoj anomaliji da Muslimani, iako poslije Srba i Hrvata treći narod po brojnosti, godinama nisu imali predstavnika u Predsjedništvu SFRJ, a Albanci, iako manjina, jesu. Zatim, da su malobrojniji Slovenci, Crnogorci i Makedonci imali svoje nacionalne republike, dok su Muslimani u BiH, u kojoj se sve dijelilo 1/3, imali samo idealnu trećinu teritorije, a realno, tj. 1/1 - nijednog metra kvadratnog. A poslije rata i o tome kako je prirodna težnja muslimanskog pokreta da teritorijalno definiše svoj nacionalni status, a stari Izetbegović je to prostije formulisao: “Muslimanski narod će uzeti onoliko Bosne koliko može prosperitetno kontrolisati”. Ništa u tome nije bilo “opasno”, ali je postalo takvo onog momenta kada je vodeća muslimanska nacionalno-vjerska partija SDA, pozivajući se na građanizam i multikulturalizam, iskazala namjeru da umjesto trećine uzme cjelinu i njome politički dominira kao relativna većina. A u tome su joj se zdušno pridružile i sve ostale bošnjačke partije.

Druga, po Faruku, “opasna” ideja, koja sve više ovladava sviješću bošnjačkih masa, glasi “da je poslije genocida život sa drugim zajednicama nemoguć”. Ostavimo li po strani krajnje bizarnu i do sada u teoriji nepoznatu hašku definiciju genocida, moramo podsjetiti da su dva međunarodna suda ovo zlodjelo locirala u radijusu jedne opštine, a odgovornost personalizovala na nekoliko osoba. Umjesto da o tome osvijeste bošnjačke mase i obavijeste ih o tome da su i njihovi sunarodnici činili zločine gdje god su bili nadmoćni (Sarajevo, Zenica, Tuzla, Bratunac, Goražde itd.), sarajevski mediji, a u tome nisu izostajali ni Dani, građanski rat su predstavljali kao spoljnu agresiju Srbije i Hrvatske, uz kolaboraciju lokalnih Srba i Hrvata, na mirnu Bosnu i nevine Bošnjake. Najvažnije što su propustili da im kažu jeste da zločini nisu uzrok, nego posljedica rata, i da je rat produžetak politike oružanim sredstvima. Odnosno, da se politički prauzrok i rata i zločina skriva u onoj kobnoj odluci predratne Skupštine BiH u sitne noćne sate u Sarajevu na kojoj su Muslimani (uz taktičku podršku Hrvata) pokazali Srbima da ih u Bosni i o Bosni, kako tada, tako i ubuduće, više niko neće ništa pitati. Bez trezvenog suočavanja sa istinom da su baš njegovi demokratski izabrani predstavnici izazvali rat, bošnjački narod će sebe u BiH i dalje doživljavati kao “jagnje među vukovima”. Bez toga i zaključak “da je poslije genocida život sa drugim zajednicama nemoguć” nije opasan, nego sasvim logičan. Opasno, naprotiv, djeluju današnji sadomazohistički pokušaji bošnjačke elite da Srbe i Hrvate, protiv njihove volje, utjeraju u unitarnu državu u kojoj će ih predstavljati platformaška koalicija SDP i SDA, a oni zauzvrat bojkotovati BiH.

Treći problem, po Faruku, predstavlja to što “navedene opasne teze aplauzima dočekuju nacionalistički krugovi kod Srba i Hrvata”. Nacionalizam kod Srba i Hrvata u BiH prolazi kroz sve društvene slojeve i predstavlja zajednički imenitelj svih političkih opcija. A javlja se kao prirodna reakcija na hegemonističke pritiske bošnjačkog “nacionalizma većinske nacije”, koji se uvijek i svugdje javlja pod maskom državnog patriotizma i zalaganja za građanski princip jedan čovjek – jedan glas. I kod Bošnjaka u tom pogledu vlada unutarnacionalno bratstvo i jedinstvo, među narodom i među političkim stranka ma, pa se jedino tako i može objasniti složna crveno-crna koalicija SDP-SDA. Ukoliko je Faruk u pravu da u bošnjačkim masama napokon sazrijeva svijest da se BiH može održati samo kao državna zajednica tri ravnopravna naroda, onda to nije problem nego rješenje.

Napokon, zašto to za Faruka ipak nije rješenje, nego problem? Kaže: “Zato što i jedna i druga (i treća) nacija žele iste teritorije, a to je onda rat i pakao.” Koliko mi je poznato, ni Srbi ni Hrvati ne žele da se vrate u Sarajevo, Zenicu, Tuzlu, Bihać itd., nego, naprotiv, iz tih gradova „cure“ i malobrojni koji su još preostali. A oni treći ih ne zovu natrag. Ti isti, iz zagrade, istovremeno bi željeli da se vrati predratno stanje prema popisu iz 1991, ali samo u Banjaluci, Mostaru, Trebinju, Stocu, Doboju itd. Jedino njihove nedosljedne i nerealne želje prizivaju “rat i pakao”. Ili, preciznije, nove “međunarodne” pritiske.