Fasciniranost državom

Prosto je nevjerovatno s kojom upornošću i žestinom sarajevski politički krug kidiše prema Republici Srpskoj i njenim nadležnostima.

Egoistična vizura Sarajeva zasnovana na etatizmu i unitarizmu u Butmiru je samo potvrđena. Ponavljaju se već davno utabani klišei. Po njima Ustav se mora mijenjati jer blokira funkcionalnost i efikasnost države. Deblokadu treba tražiti u ukidanju entitetskog glasanja, promjeni statusa Vijeća naroda, Predsjedništva BiH, stvaranjem jake vlade i još mnogo toga.

Od Republike Srpske zahtijeva se kompromis po ispostavljenim zahtjevima. Kakva li paradoksa, kompromis kojim se traži ustupak samo od jedne strane, i to na njenu štetu je negacija kompromisa. Svako prihvatanje zahtjeva bilo bi autodestrukcija i samoukidanje ingerencija koje su joj zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma je sporno stanovište da bi se koncentracijom ovlaštenja u centralnim institucijama stvorila efikasna i funkcionalna država. Štaviše, čini nam se da fasciniranost državom nije samo opsesija, već je to postala i ideologija dobro ukomponovana u medijski prostor, uveliko prihvaćena ne samo u političkim već i u intelektualnim krugovima.

Po evropskim standardima, moderna država treba da bude efikasna, pravedna i transparentna. Ali pod efikasnom i funkcionalnom državom ne podrazumijeva se isključivo unitarna država. Tendencije su upravo suprotne. Evolucija države ide u pravcu decentralizacije i tzv. pravedne autonomije.

Decentralizacija podrazumijeva prepuštanje velikog dijela državnih ovlaštenja federalnim jedinicama (pokrajinama, kantonima, entitetima i dr), regijama i lokalnim samoupravama.

Većina ovlaštenja prenosi se upravo po principu tzv. pravedne autonomije (princip prihvaćen od strane EU posebnim protokolom koji je pridodat Amsterdamskom ugovoru 1997. godine).

Prema ovom principu, nadležnost za obavljanje određenih poslova treba da bude onaj nivo zajednice koji ih je u stanju bolje obavljati od drugih.

Po izvornom Dejtonskom sporazumu (Aneks 4), Bosna i Hercegovina je bila federalna država sa značajnim dijelom konfederalnih elemenata. Ako se imaju u vidu prenesene nadležnosti, uglavnom putem zakonskih propisa, kao što su odbrana, finansije, veći dio policijskih poslova, značajan dio sudskih nadležnosti, veliki dio nadležnosti iz oblasti javne uprave i niz drugih, Bosna i Hercegovina se može kvalifikovati kao federalna država. Istina, veći dio ovih nadležnosti prihvaćen je pod pritiskom ili nametanjem od strane visokih predstavnika pod sumnjivim pravnim okolnostima, što svakako zahtijeva njihovo preispitivanje.

Federalni model je jedini moguć za Bosnu i Hercegovinu jer je pogodan za društva koja su podijeljena religioznim, nacionalnim, kulturološkim i drugim razlikama.

Federalizam zadovoljava spremnost da se narodi ujedine oko nekih zajedničkih ciljeva i da istovremeno zadrže svoju autonomiju sa državnim obilježjima u oblastima samostalne nadležnosti. Pored toga, ovaj model osigurava veće učešće građana u vlasti, lakšu i efikasniju kontrolu vlasti, što u suštini čini demokratskiju strukturu od ogranizacije vlasti u unitarnoj državi.

Pogrešna je teza da Bosna i Hercegovina treba više države, njoj trebaju bolja vladavina i bolja upravljačka struktura, a za to je potrebna politička volja. Država ne smije postati poligon nerealnih ambicija i iracionalne želje upravljanja drugima. Državna struktura ne može biti ''uvozni artikal'' i rezultat promišljanja ''visokoumnih'' i arogantnih stranih apartčeka koji se uporni i dosadni u dokazivanju svoje nedosljednosti, jer oktroisane vrijednosti nisu više moguće.

Promjene Ustava moraju biti izraz volje naroda, u protivnom one djeluju destruktivno i unazađuju društvenu zajednicu. Stoga, bilo kakvo nametanje rješenja koje je neprihvatljivo za Republiku Srpsku zahtijeva da se propita puls građana. Identifikaciona sintagma ''uzmi ili ostavi'' je davna prošlost, koja nije ništa dobro donijela, samo je učvrstila zasade, nepovjerenja i antagonizme.

Započeti butmirski proces ukazuje da su politički ciljevi glavni ugao gledanja pregovarača EU, a posebno pregovarača SAD, i da se nagovještaj ustavnih promjena uglavnom poklapa s interesima bošnjačkih političara, što stvara sumnje i nepovjerenje u Republici Srpskoj. Pozivanje na razgovore političkih lidera iz Bosne i Hercegovine (a samo politički podobnih iz Republike Srpske) predstavlja u jednu ruku drastično negiranje entitetskih struktura vlasti, što nagovještava da će njihova pozicija u zajedničkim institucijama biti glavni predmet razmatranja, odnosno da se sistem ''otimanja'' nadležnosti entiteta nastavlja. I ovog puta suviše su providne izjave predstavnika međunarodne zajednice da su promjene Ustava u interesu svih građana.

Za njih će biti uspješna revizija Ustava samo ako se Republika Srpska odrekne svojih prava i dio nadležnosti prepusti državnim institucijama. Gledajući s tog stanovišta, predstavnike političkih stranaka iz Federacije BiH nije ni trebalo pozivati jer za njih rade stranci. Oni su svojim medijskim obmanama i lobiranjem očito uspjeli uvjeriti svoje zaštitnike u neminovnost ustavnih promjena.

Pritom, naravno, nisu ukazali na činjenicu da su svojm proizvoljnim temačenjem Ustava nebrojeno puta u parlamentu BiH, i drugim institucijama, pravnim nasiljem u dnevni red uvrštavali zakone koji izlaze iz okvira nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, i time iznuđivali korištenje entitetskog veta od strane predstavnika Republike Srpske, što su zamjenom teza koristili za kompromitovanje ustavnih odredaba o entitetskom glasanju.

I pored svega, što se prostor Federacije BiH označava kao nestabilniji dio BiH i što predstavlja posebno kompleksan i limitirajući faktor koji generiše niz protivrječnosti u funkcionisanju tog entiteta, niko, posebno iz međunarodne zajednice ne predlaže promjenu Ustava Federacije, iako u znatnoj mjeri narušava efikasnost funkcionisanja države, valjda što ovaj entitet teži samoukidanju. Republika Srpska ne želi blokirati evropske integracije, ali zarad toga neće se odreći svojih vitalnih interesa i prihvatiti promjene Ustava koje bi išle na njenu štetu. Narod Republike Srpske se snažno identifikovao sa svojom republikom - ne samo da prema njoj gaji osjećaj lojalnosti, već je doživljava kao svoju užu domovinu i ni pod koju cijenu neće prihvatiti njenu dalju razgradnju.

(Autor je pravni stručnjak, univerzitetski profesor iz Banjaluke)