Klimaks stanja paralelnih političkih monologa

Ne otkrivam „Ameriku iza ugla“ konstatacijom kako je post-dejtonska BiH zemlja paradoksa in continuo. Ilustracije radi, Dejtonski sporazum je u Republici Srpskoj gotovo plebiscitarno dočekan kao nešto nametnuto, dok je u Federaciji BiH primljen sa olakšanjem, u smislu da je barem sačuvan državno-pravni okvir predratne BiH. Kako je vrijeme odmicalo, a međunarodna zajednica oličena u Kancelariji Visokog predstavnika (OHR), malo-pomalo prenosila nadležnosti u Dejtonu propisane entitetima na državni nivo, što je izazivalo podozrenja i negodovanja političkih struktura RS-a. I obratno, pozdravljeno u FBiH, posebno od bošnjačkih političkih lidera. Međutim, u narodskom žargonu – malo mačku teleća glava, bošnjačka politička nomenklatura je sve otvorenije zagovarala unitarizaciju BiH, pod izgovorom stvaranja efikasnije države. Kad je austrijski Slovenac Petrič jednom prilikom definisao Dejtonski mirovni sporazum kao „luđačku košulju“, duh je pušten iz boce. Na dnevni red su došle ustavne promjene. I tada započinje era diskursa u formi paralelnih političkih monologa. Svako je nudio svoju viziju i percepciju, bez postizanja minimuma saglasnosti o karakteru države kakvoj se teži.

Niko ne spori kako je BiH unikum u svijetu u pogledu državno-pravnog ustrojstva. To je doista enormno skupa i neefikasna državna zajednica. Međutim, to je ipak pola istine, jer se neracionalnost i neefikasnost isključivo odnosi na pola države, odnosno, entitet oficijelnog naziva Federacija BiH, nastala u Vašingtonu prije petnaest godina, kao rezultat predratnog vezivanja zastava – zelene i „šahovnice“.

Igrokaz političkih monologa sadržava dva suprotna pola – očuvanje slova i duha Dejtona, što rezolutno zagovara srpska strana, te radikalne ustavne promjene, uključujući i teritorijalnu prekompoziciju zemlje, što gorljivo agituje bošnjačka strana. U takvoj konstelaciji političkih snaga i odnosa, OHR jedini fingira ulogu kohezionog faktora, bezuspješno nastojeći sastaviti nekompatibilne strane.

Na sceni je gotovo unisona saglasnost, kako šire javnosti, tako i političkih predstavnika iz oba entiteta, o nužnosti pristupanja BiH evro-atlantskim integracijama, pri čemu srpska strana tu dominantno vidi značaj pristupa EU, dok je u znatnoj mjeri podozriva kad je riječ o članstvu u NATO. Sada dolazimo do još jednog paradoksa. Formalno i proceduralno, BiH ne može načiniti odlučujući korak ka evropskoj kandidaturi sve dok je OHR u zemlji. Već duže vremena politički lideri iz RS, a Dodik najglasnije, zagovaraju gašenje OHR-a, čemu se bošnjački političari, posebno Silajdžić, energično suprotstavljaju. Ukratko, bošnjačka politička garnitura danas jasno figurira kao brana ulasku BiH u EU!

Kao rezultat jedinstvenog mentalnog sklopa i specifično izvedenog mentalnog koda, u BiH se produžava politička varijanta Pavlovljevog uslovnog refleksa, kako će neko drugome nešto podmetnuti. Onomad je to bilo pretežno na relaciji Beograd – Zagreb, a danas je to u BiH nepomirljiva Sarajevo – Banjaluka trasa. Što god se izusti u Sarajevu, makar i suvislo, u Banjaluci se dočeka, najblaže rečeno, s podozrenjem. I obratno. Indikativno je kako je na crti stanja paralelnog političkog monologa, Mostar kao „stolni hrvatski grad“, praktično na političkoj margini. To nije nipošto beznačajno, jer sugeriše formulu svojevremno sublimisanu u izreci, parafrazirano, Jugoslavija će biti ono što se dogovore Srbi i Hrvati. Prevedeno, post-dejtonska BiH će biti ono što se dogovore Srbi i Bošnjaci. Cirkulišu špekulacije kako će taj trend prećutno aminovati međunarodna zajednica, kao (1) kompenzaciju Srbima s obje strane Drine za izgubljeno Kosovo, te (2), uskraćivanje Hrvatima stvarnog statusa konstitutivnog naroda u BiH, jer su dobili praktično etnički očišćenu Hrvatsku, koju najveći dio Hrvata ovdje doživljava kao matičnu zemlju.

U formalnom, političkom vokabularu Brisela i Vašingtona, BiH je prije otprilike pet godina prešla iz tzv. post-konfliktne u tranzicijsku fazu. Događanja na terenu su sugerisala kako su ipak obje faze paralelno na djelu. Najnovija eskalacija zapaljive retorike i uočene tenzije, kombinovane sa ekonomskom pustoši u zemlji, zastrašujućom korupcijom i kriminalom, te spregom politike i klera, jasno upućuju na povratak u čak pred post-konfliktnu fazu!

Jedan skorašnji izvještaj Democratization Policy Council1, ne isključuje mogućnost novih sukoba, mada nema pouzdanih pokazatelja o postojanju kritične mase raspoloženja da se zemlja gurne u novi ratni horor.

U izvještaju se konstatuje kako su EUFOR snage za provedbu mira na simboličnom nivou (2,000), kako Amerika nema svoje trupe u sastavu, čak ni oficira za vezu, te kako zemlje članice EU unilaterlano povlače svoje jedinice iz BiH. Prošle godine je naprasno ukinuto patroliranje jedinica EUFOR-a, što je ohrabrilo one koji se nisu namirili u ratu, ili su skloni pjesničkoj paraboli „ćeraćemo se još“. Sumnja se kako su policijske snage formacijski i po naoružanju, gotovo kao vojne jedinice, kako postoje privatne zaštitarske jedinice sa dugim cijevima, kako su lovačke udruge naoružane prekomjerno i egzistiraju u velikom broju. Nedavno je RTRS, javni emiter, imao storiju iz okoline Trebinja o hajci na vukove. Bilo je uočljivo kako su lovci, njih oko stotinjak, bili gotovo odreda u maskirnim uniformama! S druge strane, predsjednik Boračke organizacije RS (BORS), Pantelija Ćurguz, upozorava na naoružavanje Bošnjaka i to po džematima (vjerskim mjesnim zajednicama), sa ciljem da se navodno snagom oružja izađe na more i Drinu!

Sprega politike i klera postaje doista nepodnošljiva, u čemu prednjači reis Mustafa Cerić.

Na predizbornom skupu u Čapljini prošlog ljeta rekao je doslovno: „Nećemo se više mi njima prilagođavati, neka se oni sad nama prilagođavaju!“. Takva zlokuga poruka vjerskog poglavara doista onespokojava. A međunarodna zajednica ćuti. Nedavni skandal u Gluhoj Bukovici na obroncima Vlašića, kad je reis Cerić stao u odbranu hodže pedofila, ili ranije uvođenje vjeronauke u sarajevske vrtiće, te najnovija vijest iz Zenice o prodaji stanova (u zgradi samo za muslimane) ruše svaku nadu u mogućnost kreiranja zajedničke države i njenog opstanka.