Kolonijalizam nemačkog Bundestaga i podsećanje na Hitlerov manevar

Bio sam iznenađen, i to veoma prijatno, kada sam 8. jula ove godine pročitao komentar iz ovdašnjeg Hrvatskog narodnog sabora (HNS) na Rezoluciju o BiH, koju je istog dana usvojio njemački Bundestag. U tom komentaru HNS je, kako su objavili brojni ovdašnji internet portali, poručio «pobornicima unitarizma iz Bundestaga da istu rezoluciju usvoje o Belgiji i dostave je gospodinu Mišelu (Šarlu Mišelu predsjedniku Evropskog savjeta)». Nema šta, sasvim osnovana i više nego umjesna duhovitost HNS-a, nakon koje je takođe osnovano poručeno da je rezolucija Bundestaga «de facto poziv na rušenje Dejtonskog mirovnog sporazuma za kojeg se upravo Njemačka zalagala 1995. godine. Model federalizma institucionalne ravnopravnosti kroz legitimne političke predstavnike je temelj Dejtona i jedini garant za evropsku BiH“. Upravo zato su iz HNS-a kazali „...svim poslanicima Bundestaga koji su podržali rezoluciju predloženu od strane radikalnog bošnjačkog unitariste (Adis Ahmetović), da identičnu rezoluciju upute gospodinu Šarlu Mišelu i državi Belgiji. Mi odgovor na istu već znamo» - zaključili su u HNS-u.

Zašto se pominje gospodin Šarl Mišel jasno je iz prethodno citiranog teksta, jer je on predsjednik Evropskog savjeta i dolazi iz Belgije. Ali zašto Belgija? E tu treba imati u vidu posebnosti belgijskog veoma složenog državnog uređenja. Naročito je važna jedna od tih posebnosti, koja se u ustavnopravnoj nauci naziva bipolarnošću. Ona je u vezi sa naročitim odnosom dvaju etničkih grupa koje koegzistiraju u Belgiji – flamanske (holandofone) i valonske (frankofone). Objašnjavajući ovu posebnost, dr Marko Stanković u svojoj knjizi pod naslovom «Belgijski federalizam» između ostalog ističe da se u Belgiji «...celokupan društvenopolitički život odvija na relaciji između dva suprotstavljena pola – nederlandofonih Flamanaca i frankofonih Valonaca...», pa je zato, «...iako zamišljena kao višečlana savezna država, Belgija do današnjeg dana ostala raspolućena». Ta raspolućenost, odnosno (bi)polarizacija Belgije na dva etnička pola ima za posljedicu da se u Parlamentu Belgije, kako dalje ukazuje dr Stanković, «...za slučajeve utvrđene Ustavom, izabrani članovi oba doma dele na francusku jezičku grupu i holandsku jezičku grupu, dok takozvani specijalni zakoni, koji se odnose na državnu strukturu, mogu biti usvojeni jedino ako se postigne većina u okviru obe jezičke grupe, što dovodi do toga da ključne odluke ne mogu biti donete bez saglasnosti obeju nacija».

S tim u vezi može se navesti primjer kako belgijski stav o pitanjima zaštite životne sredine u Savjetu ministara EU naizmjenično iznose ministri za životnu sredinu Flandrije, Valonije i regiona Brisel

S obzirom na ovakve ustavne temelje Belgije, ne trebaju da čude dva primjera koje navodim u nastavku, koji samo potvrđuju sve prethodno rečeno. U prvom primjeru radi se o tzv. Bolonjskoj deklaraciji (Zajedničkoj deklaraciji evropskih ministara obrazovanja), potpisanoj 19. juna 1999. godine u Bolonji. Njeni potpisnici su ministri obrazovanja država potpisnica i ništa u tome ne bi bilo neobično, da u slučaju Belgije kao potpisnici u njeno ime nisu označene flamanska i valonska zajednica, a ne Belgija. Ova činjenica tim više je od važnosti ako se uzme u obzir da su istu deklaraciju, između ostalih, potpisale Austrija, Njemačka i Švajcarska, dakle sve federalno uređene države, ali u njihovom slučaju kao potpisnice nisu označene federalne jedinice koje ih čine, dok je za Belgiju učinjen izuzetak koji uvažava njenu ustavnu arhitekturu koja, kako smo vidjeli, onemogućavadonošenje ključnih odluka bez saglasnosti dvaju nacija – flamanske i valonske. Drugi primjer pruža nam Savjetodavni komitet Belgije, u kojem su okupljeni predstavnici federalne izvršne vlasti i izvršnih vlasti regiona kao belgijskih federalnih jedinica. Na sjednicama tog komiteta odlučuje se konsenzusom i to, između ostalog, i o pitanjima obaveza koje Belgija kao država treba da ispuni na osnovu propisa Evropske unije. Pri tome treba imati u vidu da prema Ustavu Belgije brojna takva pitanja spadaju u isključivu nadležnost federalnih jedinica Belgije te da, što je vrlo važno, regionalni ministar iz flamanskog ili valonskog regiona može predstavljati i iznositi poglede i stavove Belgije u Savjetu ministara EU. Štaviše, belgijske federalne jedinice izborile su se za princip rotacije, koji im omogućuje da svakih šest mjeseci njihov predstavnik predstavlja stavove Belgije u Savjetu ministara EU. S tim u vezi može se navesti primjer kako belgijski stav o pitanjima zaštite životne sredine u Savjetu ministara EU naizmjenično iznose ministri za životnu sredinu Flandrije, Valonije i regiona Brisel.

To bi, dakle, bili samo neki od razloga zbog kojih je iz HNS-asvim poslanicima Bundestaga koji su podržali rezoluciju o BiH osnovano predloženo da identičnu rezoluciju upute gospodinu Šarlu Mišelu i državi Belgiji. Ako se uzmu u obzir posebnosti ustavnog uređenja Belgije na koje je ovdje samo lapidarno ukazano, osnovano su iz HNS-a rekli njemačkim parlamentarcima da HNS već zna kakav odgovor bi dobili iz Belgije, ako bi o njoj usvojili rezoluciju kakvu su usvojili o BiH, čime se Bundestag grubo i protivpravno umiješaou unutrašnja pitanja jedne države. Time je Bundestag grubo prekršio član 2. tačka 7. Povelje UN, kojim je Ujedinjenim nacijama, a time i svim državama koje su njene članice (što je i SR Njemačka), zabranjeno da se na bilo koji način miješaju u pitanja koja po svojoj prirodi spadaju u unutrašnju nadležnost svake države. Nesumnjivo je da je pitanje ustavnog uređenja bilo koje države, a to znači i BiH, njena i samo njena unutrašnja stvar, u koju niko drugi svana, pa ni Bundestag, nema pravo da se na bilo koji način upliće.

Na taj način njemački Bundestag je neoborivo dokazao sopstveni kolonijalizam prema BiH. Jer, ponašajući se na ovakav način, Bundestag je obmanuo ne samo njemačku nego i svjetsku javnosto tome kako on navodno ima pravo da raspravlja i odlučuje o unutrašnjim pitanjima druge države članice Ujedinjenih nacija i da u nju šalje svoje vojnike kad mu se prohtije, bez saglasnosti nadležnog organa te države

Na taj način njemački Bundestag je neoborivo dokazao sopstveni kolonijalizam prema BiH. Jer, ponašajući se na ovakav način, Bundestag je obmanuo ne samo njemačku nego i svjetsku javnosto tome kako on navodno ima pravo da raspravlja i odlučuje o unutrašnjim pitanjima druge države članice Ujedinjenih nacija i da u nju šalje svoje vojnike kad mu se prohtije, bez saglasnosti nadležnog organa te države. Kao da je BiH njemačka kolonija ili, u najboljem slučaju po BiH, teritorija pod međunarodnim sistemom starateljstva. Potonji termin je iz Povelje UN, ali se na osnovu člana 78. Povelje UN međunarodni sistem starateljstva, a o kolonijalizmu da i ne govorim, nikako ne može primjenjivati na države članice UN, jer se prema njima isključivoprimjenjuje načelo suverene jednakosti država. E, ali na istoj ovoj obmani, kojoj je pribjegao njemački Bundestag, već četvrt vijeka počiva i diktatorska tehnologija ohaerizma u BiH, kao savremena mješavine totalnog, totalitarnogi autoritarnog vladanja jednog čovjeka zvanog visoki predstavnk, udruženog sa jednako takvom tehnologijom vladanja fantomskog tzv. savjeta za primjenu mira u BiH, u kojem SR Njemačka ima prominentnu ulogu. Oni tako udruženi već 25 godina obmanjuju ne samo nas nego i cijeli svijet, a mi smo poput somova zagrizli i čvrsto držimo tu laž, da tzv. savjet za primjenu mira (kao neformalna skupina država) može navodno da ovlasti visokog predstavnika, suprotono Povelji UN, da u BiH nameće svoju samovolju i da ta samovolja bude i ustav i zakon, što je visoki predstavnik nakon toga i činio u kontinuitetu, čime je na flagrantan način povrijeđeno međunarodno pravo i suverenitet BiH kao države članice UN-a.

Ova obmana, kojoj su pribjegli tzv. savjet za primjenu mira u BiH i visoki predstavnik, a sada evo i njemački Bundestag, podsjeća me na obmanu kojoj je svojevremeno pribjegao Adolf Hitler da bi protivpravno sebi pribavio svu vlast

Ova obmana, kojoj su pribjegli tzv. savjet za primjenu mira u BiH i visoki predstavnik, a sada evo i njemački Bundestag, podsjeća me na obmanu kojoj je svojevremeno pribjegao Adolf Hitler da bi protivpravno sebi pribavio svu vlast. Naime, u januaru daleke 1933. godine Adolf Hitler je položio službenu zakletvu za kancelara Njemačke. Nedugo potom, u martu iste godine uspio je da u njemačkom parlamentu progura jedan svoj zakon. Taj za Hitlera i čovječanstvo važan i tragičan događaj ticao se zakonodavnog procesa u nacističkoj Njemačkoj. Riječ je o zakonu koji je imao presudnu važnost, a zvao se Zakon o hitnom popravljanju tjeskobe naroda i Rajha (GesetzzurBehebungderNotvonVolkundReich) od 24. marta 1933. godine, koji je kolokvijalno nazivan Zakonom o ovlašćenju.Tim zakonom Hitlerov Kabinet je dobio ovlašćenje da u naredne četiri godine donosi zakone bez parlamenta, da bi 1937. bila produžena njegova važnost, pa je taj zakon u stvarnosti ostao na snazi sve do kapitulacije nacističke Njemačke 1945. godine. Članom 2. Zakona o ovlašćenju bilo je propisano da zakoni koje donosi Kabinet mogu odstupati od tada važećeg Vajmarskog Ustava Njemačke, sve dok se ne odnose na institucionalizaciju domova njemačkog parlamenta, što je značilo da se jedino ne može mijenjati struktura tog parlamenta, koju su činili Rajhstag kao donji i Rajhsrat kao gornji dom. Međutim, takva promjena Hitleru nije ni bila potrebna, jer iako je Zakon o ovlašćenju povjerio zakonodavne nadležnosti Kabinetu kao kolektivnoj instituciji, u praksi je Hitler samostalni vršio te nadležnosti.

E baš poput ovog slučaja, iz kojeg je jasno da navedeni zakon nije dao niti je prema tadašnjem Vajmarskom Ustavu mogao dati svu vlast pojedincu, tako i fantomski savjet za primjenu mira u BiH, udružen sa visokim predstavnikom, kao nekada Hitler,četvrt vijeka laže ovdašnju i svjetsku javnost da visoki predstavnik navodno može da vlada u BiH i da joj nameće svoje tzv. ustavne, zakonske i druge odredbe, iako je Poveljom UN najstrože zabranjeno (već pomenuti član 78. Povelje) da to može iko činiti prema bilo kojoj državi članici UN. Sada se svemu tome pridružuje i njemački Bundestag svojom najnovijom Rezolucijom o BiH. U tome se, dakle, ogleda za mene neodoljiva sličnost između hitlerizma i ovdašnjeg ohaerizma.

E baš poput ovog slučaja, iz kojeg je jasno da navedeni zakon nije dao niti je prema tadašnjem Vajmarskom Ustavu mogao dati svu vlast pojedincu, tako i fantomski savjet za primjenu mira u BiH, udružen sa visokim predstavnikom, kao nekada Hitler,četvrt vijeka laže ovdašnju i svjetsku javnost da visoki predstavnik navodno može da vlada u BiH i da joj nameće svoje tzv. ustavne, zakonske i druge odredbe

Poslije ovog dužeg ekskursa u samu esenciju nasilja kojem smo poput domorodaca podvrgnuti u BiH, da se vratim na Belgiju. Ona nije jedina država u EU koja poznaje i ustavnopravno priznaje konstitutivnost svojih naroda. Isti primjer pruža i Republika Kipar. Tamošnji Ustav priznaje podijeljenost ove države EU na dvije etničke zajednice – grčku i tursku. I ne samo što je priznaje, već je Ustavom Republike Kipar to priznanje dobilo i odgovarajuća ustavna rješenja, koja niko u EU, niti u Savjetu Evrope (uključujući i Evropski sud za ljudska prava) ne dovodi u pitanje. Ustavom Republike Kipar propisan je predsjednički sistem organizacije državne vlasti, sa, kako stoji u tom ustavu, predsjednikom Republike koji je Grk (i bira ga grčka etnička izborna zajednica) te potpredsjednikom koji je Turčin (i bira ga tamošnja turska etnička izborna zajednica). I predsjednik i potpredsjednik Kipra, prema Ustavu, imaju mogućnost da stave veto na određene propise usvojene u tamošnjem parlamentu. A taj parlament (njegov Predstavnički dom) takođe se uspostavlja po etničkom (grčko-turskom) principu, tako da ga čini 70% Grka i 30% Turaka. Najzad, Savjet ministara Republike Kipar ima deset članova, od kojih su sedam Grci, a troje Turci. I nikome do danas u EU, a ni u Savjetu Evrope (sa sve Evropskim sudom za ljudska prava) nijednog trenutka nije palo na pamet da na bilo koji način dovedu u pitanje ovakvo ustavno uređenje Republike Kipar. Kao ni ono u Kraljevini Belgiji.

Ako je tako, a jeste, krajnje je nedobronamjerno da bilo ko, ma kako bio moćan u EU (ili izvan nje), zahtijeva od BiH da mijenja svoje ustavno uređenje, da se deentetizuje i da ukine konstitutivnost naroda kao ključni princip svoje organizacije i funkcionisanja, bez kojeg BiH nije moguća. Ali tu treba jasno reći, jer to jasno proizlazi iz Ustava BiH, da je konstitutivnost naroda tim ustavom propisana samo u institucijama na nivou BiH. Naime, članom 9. Ustava BiH jasno je propisano da će lica imenovana (odnosno izabrana) na položaje u institucijama BiHodražavati sastav naroda u BiH. Zbog takve pravne norme Ustava BiH i jeste propisano, poput Ustava Republike Kipar, da Predsjedništvo BiH čine Srbin, Bošnjak i Hrvat, da Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH čine pet Bošnjaka, pet Hrvata i pet Srba, a da Savjet ministara BiH, vodeći računa o entitetskoj teritoriji i njenoj etniji, baš kao u Belgiji, može činiti najviše dvije trećine ministara izabranih sa teritorije Federacije BiH, dok jednu trećinu čine ministri izabrani sa teritorije Republike Srpske. To je, dakle, pravna norma i formula bitisanja BiH. Za one koji bi se ovdje pozvali na preambulu Ustava BiH, reći ću da to nije pravno osnovano imajući u vidu da je Ustavni sud BiH u svojoj trećoj djelimičnoj odluci od 1. jula 2000. godine u predmetu broj U-5/98 odlučio, glasanjem sudija pet naprema četiri, da preambula Ustava BiH ne sadrži pravne norme. Ili, kako je tadašnji sudija Hans Danelius naveo u svom obrazloženju (u kom pravcu su i mišljenja još četvoro tadašnjih sudija Ustavnog suda BiH – Mirka Zovka, Zvonka Miljka, Vitomira Popovića i Snežane Savić): «Prema tome, utoliko što (preambula – moja opaska) označava tri naroda kao konstitutivna, to čini samo u kontekstu donošenja i proglašenja Ustava BiH, te se (zapreambulu – moja opaska) ne može smatrati da utemeljuje bilo kakvo pravilo normativnog karaktera ili da stvara bilo kakve ustavne obaveze».

Autor je profesor ustavnog prava