Naše licemerstvo

Neću ovdje navoditi imena jer nisu važna, a sumnjam i da bi ijedan domaći medij objavio ovaj tekst ako bih imenovao lica. Zato ću umjesto toga opisati jedan obrazac ponašanja koji je neuporedivo važniji, jer u pravoj mjeri odslikava naše licemjerstvo.

Koliko su sudije u Republici Srpskoj u proteklih 20 godina bile naprosto zaslijepljene potrebom da podilaze svemu što naredi visoki predstavnik, bez obzira na svu protivpravnost tih naredbi, svjedoči i sljedeći primjer. Visoki predstavnik Volfgang Petrič ostao je upamćen i po nametnutim zakonima kojima je naređivao korišćenje takozvanih privremeno napuštenih nekretnina. Tim zakonima on je, između ostalog, naredio da su pravno nevaljani svi ugovori o zamjeni nekretnina zaključeni u ratnom periodu.

Na osnovu takvih neustavnih naredbi brojna lica (naročito hrvatske nacionalnosti) su zatim počela pokretati sudske postupke pred sudovima u Republici Srpskoj, od kojih su tražili da se proglase pravno nevaljanim ugovori koje su tokom rata zaključili sa licima srpske nacionalnosti, izbjeglim iz Hrvatske u Republiku Srpsku

Na osnovu takvih neustavnih naredbi brojna lica (naročito hrvatske nacionalnosti) su zatim počela pokretati sudske postupke pred sudovima u Republici Srpskoj, od kojih su tražili da se proglase pravno nevaljanim ugovori koje su tokom rata zaključili sa licima srpske nacionalnosti, izbjeglim iz Hrvatske u Republiku Srpsku. Tim ugovorima vršena je međusobna zamjena nekretnina, pa je tako srpski izgnanik dao svoje nekretnine koje ima u Hrvatskoj u zamjenu za odgovarajuće nekretnine u Republici Srpskoj. Međutim, nakon što je visoki predstavnik nametnuo svoje zakone o ovome, lica hrvatske nacionalnosti počela su masovno podnositi tužbe sudovima u Republici Srpskoj. Tim tužbama tražili su poništenje navedenih ugovora, ali samo u odnosu na njihove ranije nekretnine u Republici Srpskoj, dok su im ostajale u vlasništvu nekretnine koje su u zamjenu dobili u Hrvatskoj. To je značilo da su lica srpske nacionalnosti praktično ostajala kako bez nekretnina ovdje u Republici Srpskoj, tako i bez svoje ranije imovine koju su imali u Hrvatskoj prije nego što su odatle morali pobjeći da bi spasli sopstveni život.

Ugovori

Sudovi i Okružni sud u Banjaluci kao žalbeni sud postupali su tako da su poništavali sve navedene ugovore, bez upuštanja u ocjenu jesu li bili zaključeni upotrebom sile ili prinude

S tim u vezi sjećam se jednog razgovora iz 2015. godine koji sam vodio sa koleginicom koja je dugogodišnji sudija Okružnog suda u Banjaluci. U tom razgovoru ona mi je rekla kako su na početku primjene tih zakona visokog predstavnika prvostepeni sudovi i Okružni sud u Banjaluci kao žalbeni sud postupali tako da su poništavali sve navedene ugovore, bez upuštanja u ocjenu jesu li bili zaključeni upotrebom sile ili prinude. Naime, i u ratu se mora živjeti, a to znači i ugovore zaključivati kada je potrebno, pa je stoga svaki ugovor, bez obzira na to što je zaključen u vrijeme rata, pravno valjan te nema mjesta njegovom poništenju ako pri njegovom zaključenju nije bilo mana volje, to jest ako ga ugovorne strane nisu zaključile zato što ih je neko prinudio da to učine, već su to uradile slobodnom voljom.

No, u želji da izvrše volju visokog predstavnika sudovi su u ovim slučajevima, kako mi je objasnila koleginica sudija koja je i sama u tome učestvovala, činili nešto što ni visoki predstavnik nije tražio od njih, jer su poništavali navedene ugovore, a da nisu utvrđivali jesu li bili zaključeni slobodnom voljom ili upotrebom sile ili prinude. Tek kad im je, kako je istakla koleginica sudija, neko od emisara visokog predstavnika rekao da OHR ne traži od njih da te ugovore ponište ukoliko pri njihovom zaključenju ili ispunjenju nije bilo sile ili prinude, e nakon toga su za predmete koji su poslije toga primljeni u rad sudovi počeli da utvrđuju je li bilo upotrebe sile, odnosno prinude, pa ako nije, takvi ugovori nisu poništavani.

Ili, malo se zna, a još manje govori, kako je visoki predstavnik Volfgang Petrič u novembru 2000. godine nametnuo svoj tzv. "zakon o Sudu BiH", čime je protivustavno osnovana ta institucija koja na taj način egzistira sve do danas. Međutim, kako nijedan sud ne može raditi bez sudija, postarao se visoki predstavnik i za to, pa je u maju 2002. godine takođe protivustavno imenovao i sudije tog suda. Među njima je i jedan Srbin, koji se prihvatio tog posla iako kao univerzitetski profesor prava veoma dobro zna da je sve to neustavno.

Zašto sam naveo ove primjere, koji su samo sekvence iz obilja servilnosti domaćih sudija? Podstaknut sam na to jednom viber porukom koju mi je 15. jula ove godine poslao jedan moj kolega sudija koji je, kao i koleginica iz prethodnog slučaja, u proteklih 20 godina bespogovorno ispunjavao samovolju visokih predstavnika, pretačući u svojim presudama tu samovolju u surovu stvarnost naših života. Dakle, taj kolega, inače srpske nacionalnosti kao i koleginica s kojom počeh ovaj tekst, napisao mi je u viber poruci sljedeći tekst:

Poruka

"Prosto je nevjerovatno kako je srpski narod nakon Drugog svjetskog rata progutao priču o Draži kao izdajniku i saradniku okupatora i Titu kao maršalu i heroju rata. S jedne strane imamo srpskog oficira koji je učestvovao u svim bitkama balkanskih i Prvog svjetskog rata. Sa druge strane imamo neprijateljskog austrougarskog vojnika koji se borio u sastavu po zlu i pokoljima čuvene 42. domobranske 'vražje' divizije iz Zagreba, u njenom 25. domobranskom puku. Taj neprijateljski vojnik je od avgusta 1914. prokrstario sva glavna poprišta ratnih okršaja u centralnoj Srbiji - od Ljubovije, Malog Zvornika i Loznice do Krupnja, Bele Crkve, Stolica, Tekeriša, Valjeva, Mionice, Ljiga i Lajkovca itd. I učestvovao je u borbama protiv naše vojske na Ceru, Drini, Gučevu i Mačkovom kamenu i na Kolubari i za to dobio austrijsku srebrnu medalju za hrabrost. I sad odjednom on postaje veliki borac za slobodu našeg naroda, maršal itd. Mi Srbi smo lud narod, ali nikada prije nismo bili naivni. I zato pitamo kako je moguće da mi i dan danas gutamo takvu priču?"

Upravo zbog svega što mi je poslao moj kolega, i pošto mi je, narodski rečeno, pun kofer našeg licemjerstva, nisam mogao a da mu ne odgovorim riječima koje ću ponoviti i u ovom tekstu

E upravo zbog svega što mi je poslao moj kolega, što sam naveo u prethodnom citatu, i pošto mi je, narodski rečeno, pun kofer našeg licemjerstva, nisam mogao a da mu ne odgovorim riječima koje ću ponoviti i u ovom tekstu.

Dakle, rekoh ja njemu onako između redova, obrativši mu se njegovim prezimenom, kako je sve to moguće jer smo mi licemjeri, možda i najveći na svijetu. I potkrijepih tu između redova kazanu misao riječima da mi gutamo takvu priču i danas, imajući u vidu da ti, kolega, kao i sve ostale sudije u Republici Srpskoj, bespogovorno primjenjujete sve nametnute zakone OHR-a, i to u kontinuitetu od gotovo 20 godina, bez obzira na to što OHR nema, a svi vi veoma dobro znate da nema, pravo da nameće zakone. I to je kolega, nastavih ja moj viber odgovor njemu, gutanje priče, samo ovaj put ne priče Broza, nego priče OHR-a.

Između tih dvaju priča nema nikakve suštinske razlike i šta mi danas imamo od spoznaje na koju ti kolega hoćeš da me uputiš ovom tvojom pričom o Draži i Brozu, kad je Broz ovdje odradio ono što mu je bio zadatak, a što se na kraju ispostavilo kao kobno po srpski narod. E vidiš, kolega, zaključih ja, takav zadatak je ovdje protiv Republike Srpske odradio i OHR, i to uz pomoć tebe kao sudije, kao i uz pomoć svih ostalih sudija u Republici Srpskoj, izuzimajući mene, jer sam jedino ja od svih ovdašnjih sudija rekao OHR-u u mojoj presudi da ni prema međunarodnom pravu, a ni prema domaćem pravnom poretku, on nema pravo da nameće zakone. Niti domaći parlamenti imaju pravo da donose zakone kojim usvajaju tuđe, tj. ohaerizovane zakone, jer je to protivustavno, pošto parlament donosi svoje i samo svoje zakone.

Zato, moj kolega, nemoj mi više slati ovakve poruke, već samo nastavi da radiš svoj sudijski posao onako kako si ga revnosno radio i u proteklih 20 godina.

(Glas Srpske)