Neki novi "Srbi" u Sarajevu?!

Press, 4. 11. 2014.

Najprije da kažem, ako možda još ima onih koji ne znaju, da su izvjesni Haris Pleho i Rasim Smajić izabrani u Skupštinu kantona Sarajevo kao predstavnici srpskog naroda i da će, s obzirom na deficit Srba u Federaciji, automatski biti delegirani i u Dom naroda Skupštine BiH. Ljudi su se na kandidatskom formularu jednostavno upisali kao Srbi, a onima u CIK-u je očito bilo jasno da su Haris i Emir Srbende od glave do pete.

Nema mjesta čuđenju s obzirom na to da je posljednjih osam godina Hrvate u Predsjedništvu BiH predstavljao kandidat koga su izabrali Bošnjaci. Komšić, istina, po krštenici jeste bio Hrvat, ali je slijedio probošnjačku politiku SDP-a, pa je prirodno da su ga birali Bošnjaci, a ne Hrvati. Pleho i Smajić su po rodnom listu Bošnjaci, ali su, prirodno, htjeli da 4 godine uzimaju 2 puta po 5.000 KM mjesečno, pa su se izjasnili kao Srbi da bi i njih izabrali Bošnjaci. Iz svega bi se jedino mogao izvesti zaključak da Bošnjaci njeguju jednak odnos prema druga dva konstitutivna naroda. I, zaista je teško objasniti zašto Srbi žele da izađu iz BiH, a Hrvati – iz FBiH.

Ipak, u kosmopolitskom Sarajevu se ova bošnjačka nacionalistička podvala komentariše kao problem etničkog elementa u izbornom sistemu. „Upravo zakonodavstvo je svojom fleksibilnošću omogućilo da svako svoju političku karijeru gradi na osnovu nacionalnog deklarisanja.“  „To će biti još jedan dokaz o apsurdnosti ustavnog uređenja i principa etničke demokratije.“ A koliko se sjećam, niko se od poznatih mi autora ovih izjava ’90. nije zalagao za ukidanje nacionalnog predstavljanja u SFRJ i protiv suverene i nezavisne BiH.

Ali, i prije nego su je dobili počelo je muslimanskim podvalama. Na prvim višestranačkim izborima SDA je na sedmo mjesto, predviđeno za predstavnike manjina (danas bismo rekli za Sejdića i Fincija), kandidovala Ejuba Ganića kao Jugoslavena. Jevrejin Ivica Čeršnješ, koga je kandidovala SDS, naravno, nije imao nikakvih šansi pošto je najbrojniji muslimanski birački korpus u Ejubu prepoznao svoga Jugoslovena. I nisu se prevarili, Ganić se pokazao „Musliman sa dna kace“ i mimo svojeglavog Abdića, koji je biran kao Musliman, postao Alijina desna ruka.

Sam Izetbegović je nadmašio i Ejuba, a Haris i Rasim su za njega „male mace“. On se pet godina lažno predstavljao po svijetu kao „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“ dok su pripadnici njegovog naroda, kojima je usput bio i predsjednik nacionalne stranke/pokreta, pucali na Srbe i Hrvate, odnosno na sve ostale Bosance i Hercegovce, uključiv i Babine Muslimane u Cazinskoj krajini. Pored državničkog, smislio je i jedan stranački marifetluk. Pošto SDA nema ništa nacionalno u imenu, palo mu je na pamet da je promoviše u građansku stranku na što bi se onda navukli „građanski emancipovani Srbi i Hrvati“. I, eto mu većine u cjelovitoj i jedinstvenoj BiH. Jeste da djeluje neobično da hrišćani budu sljedbenici autora „Islamske deklaracije“ ali, mislio je, što da ne pokuša kada se zapadnim prijateljima toliko dopada.     

Što se pak njih tiče, biće da se valjda i dalje bave „slučajem Sejdić-Finci“, koji nema nikakvo praktično značenje jer postoji samo teoretska mogućnost da Rom, muslimanske vjeroispovjesti dobije većinu glasova u RS, jednako kao i da Jevrejin pobijedi u FBiH na izborima za Predsjedništvo BiH. Neuporedivo realniji „slučaj Komšić“ samo je privremeno riješen tako što se Hrvat Željko ovoga puta nije kandidovao, ali briga njih što time nije sistemski otklonjena mogućnost da se problem ponovi. A povodom aktuelnog „slučaja Pleho-Smajić“, niko se nije počešao po glavi iz OHR ili ambasade SAD.  

Ključ svih pomenutih „slučajeva“ jeste izborna baza, koja je u nacionalno duboko  podijeljenim društvima kao što je BiH naprosto nacionalno strukturisana. Uvođenje konstitutivnosti sva tri naroda u cijeloj BiH, pod svojevremenim pritiscima iz Sarajeva i Brisela, imalo bi smisla samo pod uslovom da su i relativno ravnomjerno distribuirani na cijeloj teritoriji zemlje. Pokušaji bošnjačke politike da tu realnost izigra imaju već bogatu dvadesetogodišnju tradiciju i uvijek sa lošim ishodima.        

Ovaj tekući pokazuje kakav je tretman Srba u multietničkom Sarajevu i koliko ih je na broju od predratnih sto pedeset hiljada.Već na sljedećim izborima može se očekivati da ih bude taman toliko da popune mjesta po liniji konstitutivnosti. A na onim poslije, za osam godina, da prazne stolice popune Bošnjaci za koje se dogovore da se registruju kao Srbi. Možda bi bilo najbolje da se to odmah završi kolektivnom izbornom apstinencijom, jer Srbe ionako niko ništa ne pita u većem entitetu, zvali se oni Strahinja i Nemanja ili Haris i Rasim. Zašto da kao „glupi avgusti“ učestvuju u bošnjačkom cirkusu zvanom „građanska Bosna“? 

Jedino što je ozbiljno u čitavoj priči jeste onih 10 hiljada KM, jer Plehin i Smajićev prekršaj nije ustavni i zakonski, nego „samo“ moralni i politički. Ali, to je valjda taj nadaleko čuveni „sarajevski duh“.