Ofanziva turske diplomatije na Balkan

(Novi Reporter, 18.11.2009)

Po završetku Butmirskog samita visoki predstavnik UN/EU za BiH Valentin Incko dao je vrlo indikativnu ocjenu da će „zbog propalog pokušaja da se dogovore, bosanski lideri odgovarati pred istorijom“. Pozivanje na sud istorije, baš kao i pozivanje na božiju pravdu, obično ukazuje na nemoć da se nešto riješi u dogledno vrijeme u ovozemaljskim okvirima. Obrnuto srazmjerno spektakularnoj scenografiji i visokom rangu inostranih i domaćih aktera ovog skupa, organizatori kao da su se unaprijed bili pomirili sa nikakvim rezultatom. Sa jedne strane, znalo se da radikalni predlozi međunarodnih posrednika (ukidanje entitetskog glasanja, zamjena Savjeta ministara klasičnom vladom, uvođenje inokosnog predsjednika države) predstavnici RS ne mogu biti prihvatiti, jer bi to praktično značilo samoukidanje entiteta. Sa druge strane, pak, predlagači ovog puta nisu posegli za već uobičajenim metodama pritisaka, prijetnji, ucjena i zavrtnja ruku, a  „bonska ovlaštenja“, koja i aktuelnom visokom predstavniku daju odriješene ruke, niko nije ni pomenuo. U vazduhu je ostalo da visi pitanje šta je sve to trebalo da znači.

Da li su Vašington i Brisel, na pragu izborne godine u BiH, privremeno odustali od tvrde politike da nekooperativnim lokalnim liderima ne bi podigli popularnost u naoštrenim nacionalnim bazama? Da li nedavnu izjavu Olija Rena „da se u EU ne mogu primati protektorati“ treba protumačiti kao namjeru Vijeća za implementaciju Dejtonskog sporazuma da, polovinom iduće godine, povuče OHR iz BiH i napokon je prepusti domaćoj demokratiji? Da li je u potrazi za novim političkim rješenjima, posljednji put testiran onaj stari: centralizacija i unitarizacija BiH kao jedini način da se stvori funkcionalna i samoodrživa država? Postbutmirsko vrijeme nije potvrdilo nijednu od pomenutih pretpostavki, ali se na političkom horizontu sve jasnije prepoznaje nešto što se posljednjih mjeseci moglo samo naslutiti. Turska diplomatija se neočekivano, munjevito i agresivno uključuje u balkanske odnose, a butmirski neuspjeh evroameričkih posrednika bio je vjerovatno isplaniran kao alibi da joj se širom otvore vrata BiH.

Zašto baš Turskoj? Turska ima dugu tradiciju imperijalne diplomatije koja je posebno vezana za Balkan. A tu je na svome zalasku za sobom ostavila i brojne i vitalne teritorijalne koncentracije muslimanskih vjernika među Albancima, Makedoncima i Crnogorcima. Štaviše, Bošnjaci u BiH i Sandžaku, stoprocentno su, ako ne aktivni ono bar tradicionalni muslimanski vjernici. Ova velika i mnogoljudna zemlja predstavlja geopolitički most na razmeđu Orijenta i Okcidenta, a posljednjih godina se nalazi u velikoj ekonomskoj i političkoj ekspanziji. Iako vjerski – muslimanska, Turska je još od kemalističke revolucije postala izrazito sekularna i zapadno orijentisana država. Kao važan i pouzdan regionalni saveznik SAD, odavno je članica NATO-a i već godinama uporno čeka pred vratima EU. Nije li onda politički sasvim razumljivo da je Zapad animirao tursku diplomatiju da pomogne u rješavanju problema na ovom dijelu Balkana, tim više što je OHR zapao u ćorsokak, a uz to su se pojavili i Rusi da im zakomplikuju posao. Na drugoj strani, turska vlada Taiba Erdogana dobila je tako šansu da, umirujućim nastupom prema svojim politički sve radikalnijim istovjernicima u Sarajevu i Novom Pazaru, dokaže svoja proevropska opredjeljenja i zasluži ulaznicu u Evropsku uniju.

Ali, priča o turskom povratku na Balkan sa blagoslovom Zapada, na Butmiru nije počela, nego je samo dobila svoju nemuštu potvrdu. Pod utiskom serije novih događaja, već je zaboravljeno „spontano i samoinicijativno“ angažovanje turske diplomatije oko izmirenja dvojice vodećih političkih Sandžaklija Ljajića i Ugljanina i ministara u vladi Srbije, koje je u našoj javnosti izazvalo više čuđenje i podsmjeh nego zabrinutost i revolt. Da nam se nešto slično dogodilo sa Rusima ili Amerikancima, i javnost i političke stranke u Srbiji bi se istog dana podijelile na „grobare“ i „delije“. Ali, pošto su ih Karađorđe i Miloš isprašili u dva ustanka, Turke izgleda ovdje niko nije shvatio kao ozbiljnu silu. Osim toga, i oni su ponudili investicije i kredite, a Srbija se na to lako raznježi čak i kada se radi „o našim vjekovnim neprijateljima“, koji su sada ponovo došli da uređuju u našoj zemlji.

No, tek što je turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu sa srpskim ministrima Sulejmanom Ugljaninom i Rasimom Ljajićem, kao musliman sa muslimanima, efikasno riješio spor u Novom Pazaru, predsjednik Turske Abdulah Gul je ponudio posredovanje u spornim pitanjima između Srbije i BiH. Pri tome je zanemario da Srbija ima nesporazuma samo sa jednom njenom polovinom, dok sa drugom toliko dobro sarađuje da ima i specijalne veze, da problemi primarno postoje između dvije polovine BiH i da će jedna od njih vrlo negativno reagovati na tursko posredovanje.

U međuvremenu se ponovo oglasio i reis-ul-ulema Cerić, koji je, zbog stranačkih podjela u Sarajevu, postao najjači glas bošnjačkog, ne samo vjerskog nego i političkog jedinstva.  Onaj isti reis-efendija, koji je početkom godine, prilikom posjete sandžačkom muftiji Zukorliću, govorio o diskriminaciji muslimana u Srbiji, sada je ponovo iznenadio izjavom „da je Turska matica za sve Bošnjake“. Ankara nije gubila vrijeme, pa se  ministar vanjskih poslova Davutoglu, mimo svojih ranije planiranih obaveza, obreo na Baščaršiji baš negdje u vrijeme kada je Dodik sletio u Beograd da tik uz Tadića pozdravi Medvedeva.

Tako se, izgleda, zaokružila nova međunarodno-politička shema za Balkan, a prije svega za BiH, koja je njena najosjetljivija tačka. Bošnjaci su dobili svoju nacionalnu „maticu“, iliti ono što je za njihove komšije Srbija, odnosno Hrvatska, a za to postoji i odgovarajuća istorijska osnova. Bošnjaci (ranije Muslimani, još ranije nacionalno neopredijeljeni muslimani) nastali su islamizacijom hrišćana tokom viševjekovne osmanlijske okupacije BiH, mnogi od njih su sa raspadom Carevine, ili tokom kasnijih kriza odselili u Tursku, pa su i rodbinske veze na liniji Bosna-Anadolija vrlo raširene i snažne. Koliko je ta veza sa Turcima, uprkos daljini, stranom jeziku i neslavenskom porijeklu, ostala emocionalno jaka u narodu, jasno pokazuje navijanje Bošnjaka na utakmicama kada protiv turske reprezentacije igra bilo koja druga, a pogotovo Srbije i Hrvatske. Sada je, međutim, ta veza negdje u vrhu evroatlantskog saveza prećutno legitimisana kao pravo Turske na spoljnopolitičko miješanje u svojoj interesnoj zoni. Od sada će prva linija odgovornosti za BiH, pored Beograda i Zagreba, očigledno obuhvatati i Ankaru, a u drugoj liniji – pravoslavnu Rusiju, katoličku Evropu, i onaj dio islamskog svijeta koji kontrolišu SAD. Dakle, gotovo onako kako je predvidio Hantington u svome Sukobu civilizacija.

Zašto se Vašington odlučio za ovo prestrojavanje i iznenadno ubacivanje u igru svog najpouzdanijeg saveznika među islamskim zemljama? Da li da bi preko Turske parirao prodoru ruske spoljne politike na Balkan? Da li da bi sebe i evropske saveznike rasteretio pritiska Svjetske konferecije islamskih zemalja da nešto efikasnije učine za muslimane u BiH? Da li zbog toga da bi, u prilog globalnog partnerstva sa Rusijom prema Iranu, Avganistanu i sl., sklonio SAD sa jedne manje važne tačke razilaženja sa Moskvom? Da li da bi Evropljane uvjerio u nemoć njihove „meke moći“ da rješava probleme u vlastitom dvorištu? Da li da bi Turskoj „namjestio loptu“ da se, konstruktivnim uplitanjem u balkanske sporove, preporuči EU kao spasonosni katalizator integracije muslimanskih pečalbara u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji itd.

U svakoj varijanti Amerikanci na Tursku računaju kao na svoga igrača, bez obzira na to što je na vlasti islamistička partija Taipa Erdogana, koja je neprestano u latentnom sukobu sa kemalistički nastrojenom armijom. Uostalom, sekularni režim u Ankari dokazao se kada je najvažnije: i tokom ratova u Iraku i Avganistanu, i u konfrontaciji sa Iranom, i u savezništvu sa Izraelom, bio je nepokolebljivo lojalan NATO-u, odnosno SAD, nasuprot većini muslimana u cijelom svijetu. Drugim rječima, Turci su zaduženi da među Bošnjacima u BiH (i Sandžaku) ohrabre one muslimane koji dijele zapadne vrijednosti vjerske tolerancije, multikulturalizma, ljudskih prava i sl.,odnosno obeshrabre one druge koji su već uveliko krenuli put vahabizma, radikalizma i militarizma. Ko bi to bolje mogao da obavi do li Turci kao najbliži rođaci.

Ne može se reći da dio Davutogluove retorike nije bio na toj liniji ne samo u zvaničnim razgovorima, pa vrijedi pomenuti neke suptilno artikulisane pasaže:„Za muslimane u BiH dilema je kako obilježavati datume, imena i događaje iz prošlosti, koji istovremeno znače gubitak nezavisnosti domovine i početak novog vjerskog identiteta koji je srcu drag, a za komšije nemuslimane predstavlja nacionalnu tragediju.“ Međutim,  ponesen familijarnim osjećanjima među domaćinima i patriotskim oduševljenjem imperijalnom tradicijom svoje zemlje, turski ministar je počeo da opisuje osmanlijsku okupaciju kao „zlatno doba“ i za komšije Srbe. „Da nije bilo Otomanske imperije, Mehmed - paša Sokolović bi bio samo siromašan srpski seljak ..., ali zahvaljujući Otomanskoj državi on je postao lider u svjetskoj politici.“ (...) „Beograd XIV stoljeća bio je poput sela, više od sela, možda grad, ali, tokom Otomanske države, Beograd je postao glavni, središnji grad Dunava, središnje Evrope u tom dobu. U kulturnom smislu postojale su stotine džamija i crkava.“ (...) „Sarajevo je prototip otomanske civilizacije. Sarajevo je prototip uspona Balkana.“ (...) „Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča. Sada je treba obnoviti.“ (Dani, Sarajevo, 23,10.09, str. 46-49.)

Tako je govorio Ahmet-efendija uz napomenu „da je došao na manje od 24 sata između posjeta Iraku i Albaniji, jer je Bosna ovih dana u veoma kritičnom trenutku transformacije“. Davutoglu jeste tek prije nekoliko mjeseci postao šef turske dilomatije, ali je suviše dugo spoljnopolitički savjetnik Taipa Erdogana i univerzitetski profesor međunarodnih odnosa, da bi se njegove riječi mogle shvatiti kao politički gaf. Predavanje koje je stigao da izloži na konferenciji „Otomansko naslijeđe i balkanska muslimanska zajednica danas“, održanoj onomad u Sarajevu u hotelu znakovitog imena „Holivud“, vjerovatno neće ni ohrabriti ni obeshrabriti islamski terorizam. Ali će, sasvim sigurno, probuditi sentimentalne bošnjačke uspomene na „lijepi vakat begovata“ i ne manje emotivnu kolektivnu memoriju hrišćanskih komšija na „stoljeća turskog zuluma“. Da su antagonizirana nacionalna sjećanja na isti period bila živa i prije Alije, Radovana i Bobana, svjedoči, recimo, podatak da je u najbolja vremena socijalističkog zajedništva propao republički projekat da se napiše zajednička „Istorija BiH“. Akademici nisu mogli da se slože da li je „turski period“ bio „period turske okupacije“ (srpski i hrvatski istoričari) ili „period turske uprave“ (muslimanski istoričari). Istovjernim lokalnim kolegama prof. Davutoglua ipak nije padalo na pamet da komšijama, čiji su preci bili nabijani na kolac, preporuče obnovu te „uprave“ kao formule humanizma i progresa za XXI vijek. Turska je već jednom prije pola milenijuma uništila srednjovjekovnu bosansku državu, a sa ovakom turskom diplomatijom ne piše se dobro ni krhkoj dejtonskoj tvorevini.

Amerikanci, znamo, zbog vlastitog istorijskog (ne)iskustva nemaju razumijevanje za ta naša srednjovjekovna balkanska opterećenja. Njih zanimaju sadašnjost i budućnost islamskog terorizma, koji je 2001. grunuo na njihova vrata. Međutim, da nije samo Turska upala u veliki nesporazum sa balkanskim hrišćanima nego i Amerika sa njom, svjedoči članak Sonera Čađaptaja u najnovijem broju prestižnog američkog časopisa Forin afers od 01.11.09. Na retoričko pitanje u naslovu „Da li Turska napušta Zapad?“ ovaj istraživač sa vašingtonskog Instituta za bliskoistočne politike daje nedvosmislen odgovor. Turska politika ne samo da napušta Zapad, nego se okreće radikalnim islamskim zemljama, a ono što je u Vašingtonu dugo tolerisano kao Erdoganova retorika za domaću upotrebu, postalo je masovno raspoloženje naroda i zvanična orijentacija države. Ako tu i takvu Tursku, Amerikanci vraćaju na Balkan onda bi, ne samo balkanski narodi i Rusija, nego i ujedinjena Evropa trebalo da posumnjaju ili u dobre namjere ili u dobre procjene američke administracije. A na početku teksta citirane riječi Valentina Incka dobijaju proročansko značenje.