Otkrivanje Bosne?

Još se u BiH nisu čestito slegle strasti koje je svojim tekstom o neizbježnom otcijepljenju Republike Srpske uzburkao bivši pravni savjetnik OHR-a Metju Periš, a u medijima je osvanula izjava Henrija Kisindžera da je Bosna i Hercegovina vještačka tvorevina koju bi, u cilju konačnog raspleta balkanske drame, trebalo – demontirati!

Nekadašnji američki državni sekretar ustvrdio je kako su Srbi, Hrvati i Bošnjaci prisiljeni da žive u BiH koju su zapadne sile nepromišljeno (odnosno glupo, kako je i rekao sam Kisindžer) priznale kao državu, kao i da bosanski jezik i bosanska kultura ne postoje, što će reći da ne postoje ni Bosanci! Zato bi, poručuje, bilo najbolje dozvoliti Srbima i Hrvatima da osnuju svoje države ili da se pripoje Srbiji i Hrvatskoj, a na ostatku teritorije omogućiti stvaranje muslimanske države!

Dobro jutro, Kolumbo, pomislio bi svako ko je u posljednje dvije decenije iole zaželio dugovječan mir i normalan život ovdašnjim narodima. Naravno, Periš i Kisindžer nisu ni prve ni posljednje strane diplomate koje su otvoreno progovorile o šansama BiH da osvane u atlasima budućnosti, mada je prilično indikativno što se takav glas sa zapadne strane čuje sve češće. Problem je što on uvijek dolazi od bivših zvaničnika, što prava istina mora da čeka njihove memoare, intimna priznanja, neslužbene iskaze. Počev od onih prvih međunarodnih posrednika koji su nam mrsili pamet tokom građanskog rata do svih naovamo.

Međutim, iako se cjelovita, multietnička, građanska država spominje još samo na predizbornim mitinzima bošnjačkih partija SDA, Stranke za BiH i SDP, daleko od toga da su zvanična zapadnoevropska i američka politika spremne da priznaju "glupost" kojom su unesrećile i ojadile četiri i kusur miliona ljudi. Mnogo izvjesnije je da će se iz Brisela (čitaj: sarajevske kancelarije OHR-a) nastaviti da odzvanja pjesma o evropskom putu, ustavnim reformama i sličan repertoar ispraznih, stereotipnih poruka u koje niko od njih ni sam ne vjeruje. Sve do jednom!

Mnogo izvjesnije je da će se iz Brisela (čitaj: sarajevske kancelarije OHR-a) nastaviti da odzvanja pjesma o evropskom putu, ustavnim reformama i sličan repertoar ispraznih, stereotipnih poruka u koje niko od njih ni sam ne vjeruje. Sve do jednom!

 

S druge strane, iako takva teza zvuči suludo – u ovom trenutku u budućnost BiH najviše vjeruje Republika Srpska?! Evo obrazloženja. Uz neprestano opiranje unitarizaciji BiH i razvlašćivanju entiteta, uz sudbonosnu odbranu od fizičkog i duhovnog nasilja kojem je godinama izložena, a koje ima za cilj još jednu i konačnu masovnu srpsku seobu preko Drine ili fabrikovanje bosanske nacije, uz toliko snažnu i bezuslovnu zaljubljenost u Srbiju, Republika Srpska se još zaklinje u Dejtonski sporazum, dokument koji BiH garantuje kao državnu zajednicu (dva entiteta i tri konstitutivna naroda, ali ipak državu). Zašto? Zato što su izrazito loša iskustva iz neposredne istorije razoružala državotvorni entuzijazam i nacionalnu odvažnost lidera Srba iz BiH, koji od svega što je izvan postojećeg političkog i pravnog okvira zaziru kao od avanturizma, lutrije, samougrožavanja? Zato što se plaše da tražeći državu ne izgube entitet? Zato što strahuju da je takav rasplet nemoguć bez nekog novog rata, koji ne žele i ne mogu da vode? Zato što sumnjaju da za njihovu sudbinu ponovo niko neće imati sluha, ni SAD, ni Evropa, ni Rusija, ni Srbija? Zato što oklijevaju, čekaju povoljnije međunarodne prilike, znaju nešto što je u ovom trenutku daleko od ušiju javnosti?

Uz neprestano opiranje unitarizaciji BiH i razvlašćivanju entiteta, uz sudbonosnu odbranu od fizičkog i duhovnog nasilja kojem je godinama izložena, a koje ima za cilj još jednu i konačnu masovnu srpsku seobu preko Drine ili fabrikovanje bosanske nacije, uz toliko snažnu i bezuslovnu zaljubljenost u Srbiju, Republika Srpska se još zaklinje u Dejtonski sporazum, dokument koji BiH garantuje kao državnu zajednicu.   

Zvuči paradoksalno, ali uprkos tome što bi svaki referendum o samostalnosti Republike Srpske ili njenom ujedinjavanju sa Srbijom potvrdio jednoglasno ZA, u političkim krugovima ali i među tzv. običnim ljudima vlada uvjerenje kako bi, pod uslovom da bošnjačke vođe zaustave agresivne napade na Ustav vlastite zemlje i odustanu od sumanutih i isključivih zamisli o Bosancima, dejtonska BiH mogla da se održi kao državna zajednica u kojoj je Republici Srpskoj dovoljno komotno. Uostalom, svaki razgovor o referendumu i samostalnosti RS, odnosno o nemogućoj i neodrživoj BiH, nije dolazio kao posljedica samoniklih političkih vizija i stremljenja srpskih lidera u Banjaluci, već kao reakcija na pokušaje rušenja Dejtonskog sporazuma iz Sarajeva. Nijednom za sve ove godine u Republici Srpskoj se nije začuo glas o "nezavisnosti za" (samostalno egzistiranje, pripajanje matici, autonoman ulazak u Evropsku uniju i slično), već isključivo "nezavisnost od" (centralizacije i unitarizacije, "bošnjakizacije" itd). Nije suvišno primjetiti i činjenicu da stavove o neodrživoj BiH uz postojeći odnos prema Srbima i Republici Srpskoj ne zagovaraju neki nacionalistički pokreti ili radikalne partije, već srpski predstavnici koji rade u zajedničkim državnim organima, u Predsjedništvu BiH, Savjetu ministara, Parlamentu i Domu naroda. To bi valjda moglo da znači kako su pravo stanje i perspektivu države, odnosno istinske namjere Bošnjaka i međunarodnih misionara u BiH ponajbolje sagledali oni koji su im bili najbliže. Jedina razlika je u tome što Oven, Bilt, Rouz, Periš i slični to mogu „ladno“ da zapišu u mermoarima, dok srpski analitičari moraju da uobzire prilikom svake rasprave o sudbini BiH.

Drugim riječima, to što se država koju su šefovi Henrija Kisindžera i Metjua Periša iznudili tomahavkama, sankcijama, silom i nepravdom, danas ukazuje kao oličenje gluposti – najmanje je zasluga i krivica Srba. No, glupost bi bila beznadežna da nema Republike Srpske!