Percepcija Republike Srpske u izveštaju Evropske komisije

Godišnji izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini koji su nam nedavno prezentovali direktor za zapadni Balkan u Generalnoj direkciji Evropske komisije za proširenje Pjer Mirel i specijalni predstavnik Evropske unije u Bosni i Hercegovini Peter Sorensen, u svojoj je konačnoj ocjeni negativan, premda se u njemu taksativno navode i pojedini pozitivni pomaci u različitim dijelovima sistema, poput osnivanja komisije za provedbu presude u slučaju “Sejdić-Finci” i imenovanja u Agenciju za borbu protiv korupcije. Kao ključni nedostatak označeno je nepostojanje političke volje za reforme, te vrlo slabe državne institucije “koje nemaju dovoljno ljudi i sredstava ili koje postoje samo na papiru, ali su u praksi nefunkcionalne”, te da je čitav “ritam reformi” za period koji se razmatra Izvještajem veoma usporen, usljed čega je i krajnja ocjena ukupno nezadovoljavajuća. Zaključeno je da je napredak neznatan u svim glavnim područjima koja se vrednuju - vladavini prava, slobodi izražavanja, ekonomskom razvoju, ljudskim pravima i regionalnoj saradnji i pomirenju. Negativan efekt Izvještaja dodatno je pojačan činjenicom da su naši susjedi dobili pozitivne ocjene.

Premda ovi zaključci našoj javnosti zvuče do te mjere poznato pa čak i trivijalno, cjelokupan izvještaj sadrži i elemente koje treba respektovati. Da bi se to uočilo u osvrtu na najnoviji stav EK pogodno je razdvojiti ekonomski i politički aspekt izvještaja, s obzirom da se radi o kvalitativno različitim analizama. Dok se za politički dio Izvještaja zaista može reći da je potpuno irelevantan za bilo koji segment stvarnosti BiH i ravan kompilaciji napabirčenih praznih floskula, za ekonomski dio Izvještaja djeluje kao vrlo relevantan i smislen, te da u principu pogađa neke od ključnih manjkavosti države. Problem je, naravno, što se rješavanje problema markiranih u ekonomskom segmentu, od strane pojedinih centara političke moći, nelegitimno povezuje sa transformacijom ukupnog ustavnog poretka države, što je zaključak koji se poprilično izvjesno može iščitati, recimo iz konstatacije „slabosti državnih instuticja“ i nepostojanja prijeko potrebne(?) zajedničke „vizije“.

Ekonomska analitika u Izvještaju

Ipak, bez obzira na mogućnosti eventualne nelegitimne zloupotrebe jedne analize, ekonomski dio Izvještaja zaslužuje da mu se posveti određeni interes. Drugo je pitanje, naravno, da li nam je potrebna Evropska komisija da bi se na ove stvari skrenula pažnja. Kao uzroci ekonomskog zastoja BiH u Izvještaju se navode neadekvatna transportna infrastruktura, nizak nivo direktnih investicija i neadekvatan fiskalni okvir. Konstatuje se da je i dalje izuzetno visoka stopa nezaposlenosti. Napredak države prema efektivnoj tržišnoj ekonomiji ocjenjen je isuviše malim i tvrdi se kako su potrebni znatni reformski zahvati koji bi osposobili državu da se nosi sa izazovima regionalnog tržišta, a pogotovo tržišta Unije. Sama Bosna i Hercegovina daleko je od jedinstvenog ekonomskog prostora, a privatizacija, restrukturiranje javnih preduzeća i liberalizacija ekonomskog prostora još su miljama udaljeni od potrebnog nivoa. Nepostojanje napora da se provedu takve strukturne reforme stvara nepovoljnu klimu za biznis, naročito u svjetlu preglomazne a neefikasne administracije, i komplikovane a slabe vladavine prava. Korupcija ostaje rak-rana bosanskohercegovačkog društva, i, premda je imenovano rukovodstvo (direktor i zamjenik) Antikorupcijske agencije, ocjenjeno je da ona nije operativna i u sadašnjoj situaciji praktički je osuđena na neefikasnost.

Nema sumnje da ove dijagnoze sadrže značajna upozorenja za Republiku Srpsku i bilo bi neodgovorno da se olako ignorišu. To naročito stoga što je Republika Srpska zaista pokazala da je (još uvijek) vlasnik znatnog dijela svojih resursa, ali, po svemu sudeći još nije dokazala i da je u stanju njima efikasno i domaćinski upravljati. Potpuno nevezano za politički aspekt problema, za RS je životno pitanje provođenje većine od gore spomenutih reformi. Ključni problem suvereniteta RS-a zapravo nije politički i glasi: kako osposobiti provredu do te mjere da je značajnije otvaranje granica ne pomete, što su iskustva koja su već preživjela neka tranziciona društva. Međutim, sudeći prema ponašanju vladajućih struktura ovaj se scenario ne uzima zaozbiljno u razmatranje i fokus ostaje na striktno plitičkim prepucavanjima. Dovoljno je pogledati tragikomičnu situaciju oko Željeznica RS, nebrojenih fabrika poput Fabrike duvana Banjaluka, itd., itd., pa da bude jasno kako je dijagnoza EK o “neefikasnom restrukturiranju javnih preduzeća” sasvim korektna. Nesoposobnost Vlade da se uhvati u koštac sa PIO fondom jasno pokazuje da ne postoje energije potrebne za “strukturalne reforme” strateških sektora i donošenje kvalitetnih sistemskih zakona. Ako pogledamo situaciju koja se u zadnjih par dana podigla oko revizorskog izvještaja, i smiješnu reakciju Vlade, koja nema jačeg argumenta od onog da se “ranije radilo i gore”, te nagovještaja da su postojali čak i politički pritisci na revizore da modifikuju izvještaj, onda je jasno da je Evropska komisija u pravu sa svojom procjenom. Podaci o stopi nezaposlenosti su više nego alarmantni i zaista postavljaju pitanje kredibiliteta Vlade koja pokazuje da nije u stanju da angažuje polovinu vlastitog stanovništva, u smislu da obezbjedi uslove i povoljnu poslovnu klimu za zapošljavanje. Opšta zbunjenost koju prezentuje Vlada naročito dolazi do izražaja u nepostojanju jedne stvarne, a ne samo papirnate, opšte ekonomske strategije RS, i “vizije” gdje RS ide u ekonomskom smislu. Metoda reakcija i stalnog gašenja požara tamo gdje se oni pojave, bez postojanja jednog opšteg okvira djelovanja upućuje nas da pomislimo kako preporuka EK za BiH zapravo baš vrijedi i za RS: potreba jedne koherentne vizije pravca ka kojem se modelira društveno-ekonomsko kretanje.

Zaključak: Nažalost, ekonomska analiza iz Izvještaja, kao njegov zapravo ključni dio, ostala je u sjenci političkih preporuka, čemu su pridonijeli sami njegovi autori nespretnim, neopravdanim i nepotrebnim povezivanjem ovih aspekata. Čitav ton izvještaja ima sljedeću, već više puta susretnutu intenciju: u pojedinom segmentu BiH ostvareni su pozitivni pomaci, ali često praćeni stagnacijama, zastojima i blokadama, dok je u drugim prisutan samo nazadak. To opet znači da su i pomaci slučajni i nesistemski, neobjedinjeni zajedničkim konceptom, tj.“vizijom“ – pa je zapravo ključni zaključak da, unatoč specifičnostima u pojedinim oblastima, cjelokupna „dijagnoza“ upućuje i na jasnu „terapiju“: integrisanje partikularnih vizija BiH u jedinstven koncept.

Značajno je uočiti da se ovim jedan striktno politički (i potpuno apstraktan) pojam „vizije“, povezuje sa ustavnopravnom strukturom zemlje i sasvim konkretnim preporukama o potrebnim koracima: "Politički predstavnici moraju da imaju zajedničko razumijevanje pravca kojim zemlja treba da krene i njene budućnosti", sa napomenom da je neophodno "podešavanje" institucija, jer ne samo proces pristupanja EU, već i produktivna ekonomska aktivnost, zahtijevaju funkcionalne institucije na svim nivoima. Kao “vizija” koja se predlaže kao minimalni zejdnički imenitelj je evropski put BiH, i postavlja teza kako to znači: efektivni koordinacijski mehanizam u pitanjima koja se odnose na EU.

U tom kontekstu Sorensen je ponovio posvećenost Evropske unije provedbi reformi u Bosni i Hercegovini, potrebnih za članstvo u Uniji. Sa svoje strane Mirel je dodao kako nepostizanje političkog dogovora o formiranju Vijeća ministara, neusklađivanje Ustava s evropskom Konvencijom o ljudskim pravima, i neusvajanje zakona o državnoj pomoći, koči napredak Bosne i Hercegovine prema evropskim integracijama i članstvu u EU, i takođe naglasio da napredak zahtijeva funkcionalne institucije na svim nivoima. Ovakve insinuacije prisutne u Izvještaju odmah ga diskredituju ne samo kod zainteresovanih političkih blokova, već i u očima stručne javnosti, čime, nažalost, i relevantni dijelovi Izvještaja gube na kredibilitetu.

Premda se nesumnjivo može reći kako uistinu postoji potreba za efikasnijom administracijom, smjer reforme nije nužno vezan za modifikovanje unutrašnje strukture BiH, naročito ne ka unitarističkom modelu koji se ovdje implicitno nabacuje. Tako, na primjer, EK smatra da je potrebno da bude usvojena "cjelovita energetska strategija i funkcionalna elektrodistribucija na nivou BiH", što očigledno nema nikakve veze sa ekonomskim zakonitostima kao takvim, a naročito ne ekonomijom slobodnog tržišta, već je čista politizacija jednog preduzeća u svrhe određenih politika. Nesumnjivo je da je validan zaključak, inače prisutan i u Izvještaju Međunarodne krizne grupe, da se nacionalizam u BiH koristi kao sredstvo za održanje nepotizma, korupcije i kriminalizovanih nacionalnih oligarhija, što će srednjeročno neminovno zagušiti privredu i demotivisati svaku biznis aktivnost.

Ali povezati to sa zaključkom kako je nužan i jedino mogući odgovor na takvu situaciju jačanje centralnih organa BiH potpuno je proizvoljan i nema nikakve veze sa stvarnim antikorupcijskim politikama. Stvar je u tome da iste energije za takvu borbu nedostaju i u “većem” entitetu kao i na nivou države, i krajnje je proizvoljno tvrditi da bi se neke potencijalne buduće državne elite i institucije ponašale bitno drugačije po tom pitanju. Naprotiv, neka novija iskustva i istraživanja ukazuju da je stepen korupcije srazmjerno manji što je centar političke moći spušten više ka lokalnom nivou, naprosto zato što je politička elita više pod prismotrom građana. Jer samo snažan pritisak javnog mnjenja može prisliti elite da se ponašaju odgovornije prema resursima koji su im dati na upravljanje.

U tom kontekstu od stvarnog značaja za RS je zaključak EK kako su “mediji i dalje pod snažnim pritiskom politike”. Ipak, “genijalan” zaključak kako “nemogućnost postizanja političkog dogovora o vlasti na državnom nivou stoji na putu napretka BiH” iz pozicije RS-a, koja je svojim ustavnopravnim statusom principijelno u stanju da se ponaša kao samostalna ekonomska činjenica, potpuno je netačna i paušalna ocjena, i Predsjednik RS je potpuno u pravu kada trivijalizuje to pitanje.

Ne možemo se oteti utisku da se Evropska komisija ovakvim Izvještajem ponaša adekvatno entitetskim vladama u BiH, koje maskiraju vlastite nesposobnosti na ekonomskom planu u političko ruho. Time zapravo EK i njen izvještaj stoje u funkciji održanja sadašnjih neefikasnih bosanskohercegovačkih modela, koji imputiranjem političkih zahtjeva u jednu objektivnu analizu ekonomskog stanja zamagljuju problem, i time sprječavaju da se on istinski rješava. Kao što je nedoraslost Vlade da se uhvati u koštac sa izazovima napregnute ekonomske situacije, kako lokalno u samoj RS, tako i u smislu odgovora na refleksije globalne krize na naš ekonomski prostor, maskirana znatnim uspjesima aktualne vlasti u odbrani političkog integriteta RS-a, tako je i ekonomski aspekt Izvještaja ostao u zapećku zbog njegovih političkih konotacija.

Pravo je pitanje zašto je to tako? Nije nam jasno da li Mirel, svojom završnom porukom-komentarom o Izvještaju, u kojoj izražava nadu „da će vlasti u BiH uzeti zaključke ovog Izvještaja kao plan rada”, uistinu ne vidi da su njegovi glavni segmenti u međusobnoj kontradikciji, te da oni ne mogu biti stvarni plan rada, s obzirom da u realnoj politici BiH jedan praktički isključuje drugi. Ili je zapravo cilj da stalnim permanentnim baktanjem oko nerazrješivih bosanskoherecegovačkih političkih paradoksa privreda država potone u ambis, a stvarni suverenitet postepeno iscuri iz RS (a i BiH u cjelini), kao što je iscurio iz Grčke? Ne bi trebalo olako uzeti činjenicu da su politički uspjesi aktualne vlasti u RS praćeni permanentnim povećanjem zaduženosti (istovremeno praćeno i nerješavanjem suštinskih problema pokretanja privrede i tzv. “ubrzavanja” ekonomskog sistema u cjelini), koje se polako ali sigurno približava tački kada će biti alarmantno blizu onoga što se može nazvati “dužničko ropstvo”.