Politika „sve ili ništa“ u Prudu

Činjenica da više od šest mjeseci nakon Prudskog sporazuma u javnosti i dalje postoje nedoumice o njegovim detaljima zahtijeva analizu svih pitanja koja taj proces okružuju. Cilj ovog teksta je da ponudi takvu analizu, pojasni detalje Prudskog sporazuma i naknadnih sporazuma “prudske trojke,” ukaže na njihove proceduralne nedostatke, te na političke, strateške i pravne probleme koje iz njih proizlaze. Ovaj rad će, na kraju, ponuditi korake koji su neophodni kako bi se Bosna i Hercegovina odmakla od netransparentnog rješavanja problema sa kojim je suočena, te kako bi postala funkcionalna, stabilna i samoodrživa demokratija nakon odlaska OHR-a.

Konkretno, tekst će detaljnom i obrazloženom argumentacijom pokazati da sporazum[1] koji su Sulejman Tihić, Dragan Čović i Milorad Dodik potpisali u Prudu 8. novembra 2008. godine, kao i njihov prateći sporazum iz Banjaluke 26. januara 2009. godine, sadrži rješenja koja će, ukoliko budu implementirana, dodatno oslabiti državu Bosnu i Hercegovinu, učvrstiti etno-teritorijalnu podjelu vlasti te znatno umanjiti mogućnosti za ponovno stvaranje jedinstvenog ekonomskog i političkog prostora u Bosni i Hercegovini.

Najprije, bitno je istaći ovo: iako je prudski proces uglavnom pozdravljen od strane međunarodne zajednice, u potpunosti je izostalo argumentovano obrazloženje podrške za ponuđena rješenja. Umjesto toga, odaslane su poruke da “dijalog i kompromis nemaju alternativu,” te da je “sve o čemu se dogovore lideri tri naroda prihvatljivo.” Ovakva argumentacija, međutim, odražava kratkoročnu (i kratkovidu) strategiju. Da bi Bosna i Hercegovina konačno postala stabilna i samoodrživa država, što je bar deklarativno postavljeno kao primarni cilj međunarodne zajednice, fokus mora biti na rješenjima koja su potrebna umjesto na onim koja se tituliraju kao “moguća.” Takav pristup bi ne samo znatno redefinisao značenje “mogućeg,” već bi povećao i šanse za okončanje mandata međunarodne zajednice.

Taj cilj se, međutim, ne može postići kroz sporazum koji gotovo svu imovinu BiH poklanja entitetima, osiguravajući dugoročan opstanak etničkih oligarhija. To se također ne može postići odstupanjem od zahtjeva EU i UN i pristajanjem na etnički popis stanovništva u vrijeme kada više od 100.000 izbjeglica čeka rješenje zahtjeva za povratak. To se, konačno, ne može postići produbljivanjem etničkih i diskriminatorskih rješenja, niti razgovorima o dodatnoj podjeli zemlje na etničkim principima.

Ovo su suštinska pitanja za budućnost države, koja zahtijevaju ozbiljan pristup, utemeljenu argumentaciju i učešće što šireg spektra segmenata društva. Opšte fraze o dijalogu i kompromisu nisu dovoljne kada “dijalog” nastavljaju voditi tri čovjeka, a “kompromis” predstavlja parafiranje čitave liste želja Milorada Dodika i jedne primarne želje Dragana Čovića.  

Kontekst

Pored činjenice da relativno kratak sastanak u Prudu vjerovatno nije bio dovoljan za izradu nacrta konkretnih rješenja, postoje dodatne naznake da su neka od tih rješenja bila predmet ranijih pregovora. Naime, u sedmici koja je prethodila Prudskom sastanku, Ralf DŽonson, bivši zamjenik Visokog predstavnika i trenutni zvanični lobista Republike Srpske u Vašingtonu[2], održao je sastanak sa Robertsom Ovenom, Glavnim arbitrom za Brčko, tokom kojeg je tražio njegovu podršku za rješenje o Brčko Distriktu BiH koje se nalazi u Poglavlju 4. Prudskog sporazuma. G. DŽonson je tokom iste sedmice održao niz sastanaka i telefonskih razgovora sa zvaničnicima Stejt Dipartmenta, tražeći podršku za rješenja o Brčko Distriktu, ustavnoj reformi i državnoj imovini koja će se  nekoliko dana kasnije naći u tekstu Prudskog sporazuma.[3]

Iako g. DŽonson nije uspio u svojim nastojanjima, pogotovo u slučaju g. Ovena, dokumentovana je činjenica da je između 3. i 7. novembra 2008. godine u on Vašingtonu zagovarao rješenja identična onim na koja su g. Tihić, g. Čović i g. Dodik stavili svoje potpise 8. novembra te godine.[4]    

Sporazum iz Banjaluke od 26. januara 2009. godine[5] također je bio predmet priprema prije samog susreta. Original tog sporazuma pokazuje da je tekst prvog poglavlja napisan na hrvatskom jeziku (i.e. “BiH je decentralizirana država organizirana na tri razine vlasti” itd.), dok je tekst ostala tri poglavlja napisan na ćiriličnom pismu (sa dodacima pisanim slovima u poglavlju o Državnoj imovini, također na ćiriličnom pismu). Iz ovog proizlazi da je prvo poglavlje vjerovatno pripremio g. Čović, dok je g. Dodik u Banjaluku donio ostala tri poglavlja tog sporazuma.

Iako je nepoznato je li i u kojoj mjeri predsjednik SDA bio upoznat sa nacrtima predmetnih sporazuma prije samih sastanaka, prethodne informacije ukazuju na to da su nacrt sporazuma iz Banjaluke pripremili Čović i Dodik, dok je nacrte pojedinih rješenja iz Prudskog sporazuma direktno zagovarao lobista g. Dodika. U svakom slučaju, ova pozadina Prudskog procesa daje indikacije o netransparentnosti tog procesa, što dodatno ukazuje na neophodnost uključivanja što šireg kruga aktera u razgovore u vezi s pitanjima od suštinskog značaja za budućnost Bosne i Hercegovine.          

Detalji Prudskog sporazuma

Najveća strateška uloga Prudskog procesa leži u činjenici da taj proces tretira sva pitanja koja su neophodna za ispunjavanje pet ciljeva i dva uslova postavljena od strane Vijeća za implementaciju mira (PIC) za gašenje OHR-a.[6] Pohvala prudskom procesu od nekih krugova unutar međunarodne zajednice nije, stoga, iznenađujuća, pogotovo kada se uzme u obzir da su ti krugovi fokusirani na što brže „rješenje“ u pogledu tih uslova i ciljeva, ali − kako će se pokazati − bez ikakvog osvrta na uticaj tih rješenja na slabljenje Države Bosne i Hercegovine u odnosu na entitete.

Ono što zaista iznenađuje, međutim, jeste činjenica da predstavnik SDA – stranke koja se zalaže za ostanak OHR-a – nije iskoristio stratešku prednost koju je imao u odnosu na g. Dodika koji je, zajedno sa gotovo svim ostalim političkim snagama u Republici Srpskoj, što skoriji odlazak OHR-a postavio kao jedan od svojih primarnih strateških ciljeva. U takvoj konstelaciji snaga moglo se očekivati da bi pristajanje Tihića na rješavanje pitanja koja su neophodna za zatvaranje OHR-a rezultiralo barem djelomičnim tretiranjem tih pitanja na način kako to zahtijevaju brojne platforme i zaključci SDA. Umjesto toga, g. Dodik je dobio sve što je od početka tražio u vezi s državnom i vojnom imovinom, popisom stanovništva, Brčko Distriktom, i Fiskalnim vijećem, dok je g. Čović, po svemu sudeći, dobio obećanje, ili barem realnu nadu za uspostavu trećeg, etnički zasnovanog entiteta. (Iako je tačno da naknadno usvojeni Amandman na Ustav BiH o Brčko Distriktu ne odražava sve zahtjeve g. Dodika, način na koji je ovo pitanje tretirano i u Prudskom i u Sporazumu iz Banjaluke bio je u skladu sa svim njegovim ranijim zahtjevima). Gosp. Tihić nije dobio ništa[7] osim učvršćivanja svoje pozicije kao pregovarača na kojeg se može računati kada se, zbog nepristajanja g. Dodika da promijeni svoje radikalne zahtjeve, pokušava postići ono što je “moguće.”  

a) Ustavna reforma

Iako tekst Prudskog sporazuma zvuči ohrabrujuće u dijelu koji precizira da će tema ustavne reforme također uključivati razgovore o “nadležnosti države” i “funkcionalnijim institucijama BiH,” naknadno usvojena Platforma Narodne skupštine Republike Srpske o ustavnoj reformi jasno ukazuje na to da g. Dodik u Prudu nije imao namjeru ova pitanja rješavati na način koji bi doista doveo do stvaranja Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države.

Naime, konsenzus svih relevantnih međunarodnih tijela – od Venecijanske komisije, preko Vijeća Evrope do Evropskog parlamenta – ukazuje na to da Bosna i Hercegovina jednostavno ne može postati funkcionalna država sve dok se ne ukine, ili barem znatno reducira mehanizam entitetskog glasanja. Problem s ovim mehanizmom je njegov etno-teritorijalni karakter, koji dopušta potpunu i konačnu blokadu svih predloženih odluka od strane samo 22 posto poslanika u državnom Parlamentu. Ovakva blokada ne mora biti obrazložena i ne podliježe reviziji bilo koje druge institucije, kao što je to slučaj sa vitalnim nacionalnim interesom.

Govoreći o “luđačkoj košulji koja je Bosni i Hercegovini navučena u Dejtonu,” bivši Visoki predstavnik Pedi Ešdaun ponajprije se pozivao na formu i praksu entitetskog glasanja. Primjera radi, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine do početka 2009. godine dobila 282 nova zakona (od kojih je samo nešto više od pola usvojila Parlamentarna skupština BiH, dok je ostatak nametnuo Visoki predstavnik). S druge strane, više od 260 prijedloga zakona blokirano je upotrebom entitetskog glasanja, najvećim dijelom od strane poslanika iz Republike Srpske. Naime, entitetsko glasanje je dostupno gotovo isključivo poslanicima iz entiteta RS, s obzirom da je potrebno samo 10 tih poslanika da predloženu odluku blokiraju, dok je za upotrebu istog mehanizma neophodno čak 19 poslanika iz Federacije – samo dva manje od broja neophodnog da se prijedlog zaustavi većinskim glasanjem. Međutim, autorima Dejtona barem se može odati priznanje da su prepoznali tu činjenicu, te su kroz Aneks X uspostavili instituciju Visokog predstavnika s ovlastima da takve blokade otkloni. Aneks IV, odnosno Ustav BiH, ne može funkcionisati bez Aneksa X ukoliko postojeći mehanizmi etno-teritorijalne blokade ne budu eliminisani.

Ukoliko se ovaj ključni problem ne riješi – što Platforma NSRS odbacuje kao mogućnost – bilo kakvo pozivanje na eventualna “alternativna” rješenja koja su “moguća” predstavljaće zarivanje glave u pijesak pred stvarnim problemom, te opasnost da se Bosna i Hercegovina suoči s istim blokadama nakon što OHR jednom ode. Bosna i Hercegovina sa entitetskim glasanjem nije samoodrživa i ako sada ne postoje uslovi za ukidanje tog mehanizma, stabilnije rješenje je BiH sa OHR-om i u narednom periodu nego BiH sa entitetskim glasanjem bez OHR-a.

Također, zagovornici Aprilskog paketa su kao primarnu argumentaciju koristili nekoliko novih nadležnosti koje je taj paket davao Bosni i Hercegovini. Činjenica koja je izostala u toj debati jeste da, bez obzira koliko nadležnosti se prebaci na državni nivo, izvršavanje tih nadležnosti nije ostvarivo uz prisustvo mehanizma entitetskog glasanja. Bosna i Hercegovina trenutno ima više od petnaest nadležnosti (uzimajući u obzir i jasne nadležnosti koje nisu pobrojane u Članu III Ustava BiH već se nalaze u drugim dijelovima tog Ustava), ali gornja statistika o broju usvojenih, blokiranih i zakona nametnutih od strane OHR-a govori o bespredmetnosti samog broja nadležnosti bez stvarne mogućnosti države da te nadležnosti izvršava, odnosno uz mogućnost blokade od strane entiteta.   

Uzimajući u obzir jasnu Platformu NSRS-a, te izjavu g. Tihića da nedavno usvojena Platforma SDA o ukidanju entitetskog glasanja nije “sveto slovo,” logično je očekivati da će prudska trojka uskoro ponuditi amandman na Ustav BiH koji će se fokusirati na dodatne nadležnosti države, bez izmjena u vezi s načinom odlučivanja. G. Dodik će i dalje zadržati mogućnost da blokira izvršavanje tih nadležnosti, ali će biti još jedan korak bliže gašenju OHR-a. Gosp. Tihić, osim na papiru, opet neće dobiti ništa.

b) Državna imovina

Prudski sporazum predviđa da se na Bosnu i Hercegovinu uknjiži samo ona imovina “koja je potrebna za rad državnih institucija,” dok bi “sva ostala imovina pripala entitetima” i nižim nivoima vlasti. Sporazum iz Banjaluke suštinski ne mijenja ovaj teritorijalni princip, te samo precizira modalitet podjele i knjiženja državne imovine.

Problem s ovim sporazumom nije samo u činjenici da je g. Tihić u potpunosti odbacio Zaključke Glavnog odbora SDA od 20. septembra 2008. godine (samo tri sedmice prije lokalnih izbora), koji preciziraju da sva imovina bivše SFRJ, SRBiH i RBiH po Ustavu BiH i Sporazumu o sukcesiji pripada Bosni i Hercegovini i da, kao takva, ta “imovina treba da bude upisana kao državna imovina.” Primarni problem leži u činjenici da su ovi Zaključci u potpunosti pravno utemeljeni, te da je g. Tihić i pored toga pristao da imovinu koju je i Dejtonski ustav dao Bosni i Hercegovini pokloni entitetima.

Naime, Član I Ustava BiH i Sporazum o sukcesiji daju Bosni i Hercegovini isključivo vlasništvo nad cjelokupnom imovinom SRBiH, RBiH i bivše SFRJ. Iako su stranke iz RS dugo osporavale ovakvo tumačenje, presudom koja je postala pravosnažna sredinom novembra prošle godine Sud BiH je potvrdio pravnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina vlasnik većine javne imovine. U sporu u kojem je Bosna i Hercegovina tužila Federaciju BiH, Sud je odlučio da je „Federacija povrijedila integritet i pravni kontinuitet imovine Države Bosne i Hercegovine kao pravnog sljedbenika Republike Bosne i Hercegovine, na taj način što je bespravno ušla u posjed“ imovine uknjižene na SRBiH. Sud BiH je ovu odluku zasnovao upravo na Članu I Ustava BiH, ukazavši na to da taj član „potvrđuje kontinuitet pravnog poretka države,“ te da je stoga Federacija BiH obavezna vratiti tu imovinu Bosni i Hercegovini.

Rasprava o pravnom statusu državne imovine ovom presudom je okončana: Bosna i Hercegovina je vlasnik cjelokupne imovine RBiH i SRBiH. Što se tiče imovine bivše SFRJ, Sporazum o sukcesiji je također jasan: Bosna i Hercegovina je vlasnik sve te imovine, uključujući i svu nepokretnu vojnu imovinu koja se nalazi na njenoj teritoriji. To je konačno potvrdio i bivši Visoki predstavnik Miroslav Lajčak u pismu Predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Nikoli Špiriću od 12. decembra 2008. godine. U tom pismu Lajčak jasno navodi da, iako “izjava iz Pruda koristi pristup ‘odozdo prema gore‘ utvrđujući da entiteti … posjeduju svu imovinu koja Državi nije potrebna za vršenje njenih nadležnosti … nedavna presuda Suda BiH sugeriše suprotan pristup.” Lajčakovo pismo potom konstatuje da ta presuda “indicira da BiH posjeduje većinu državne imovine kao pravni sljedbenik RBiH, bar do nivoa da tu imovinu ne posjeduju entiteti radi vršenja svojih utvrđenih nadležnosti.”  

Lajčakovo pismo, iako do sada nije bilo dostupno javnosti, kristalno jasno potvrđuje da predmetna presuda Suda BiH precizira da je, po važećem Ustavu, BiH vlasnik državne imovine, da entiteti eventualno mogu dobiti samo onu imovinu koja im je potrebna za vršenje njihovih nadležnosti, te da Prudska izjava izvrće, “odozdo prema gore,” jasne odredbe Ustava BiH jer entitetima daje većinu imovine, a državi BiH samo onu koja joj je potrebna za vršenje njenih nadležnosti. Ukoliko OHR i PIC odstupe od ovog stava i ponovo podrže rješenje državne imovine u skladu sa Prudskim sporazumom, oni će ne samo dijametralno odstupiti od pisma bivšeg Visokog predstavnika već će također u potpunosti suspendovati pravne principe i presudu najviše sudske instance za ova pitanja u Bosni i Hercegovini.  

Jedini način da entiteti steknu vlasništvo nad ovom imovinom je kroz zakon na državnom nivou kojim bi se Bosna i Hercegovina doslovno odrekla te imovine i poklonila je entitetima. Umjesto da gore navedenu presudu Suda BiH i pismo g. Lajčaka iskoristi da insistira na primjeni već postojećih prava Bosne i Hercegovine, g. Tihić je pristao da se sporazum iz Banjaluke nadogradi kroz odredbu da će se državna imovina podijeliti entitetima kroz državni zakon, što je s obzirom na tu presudu jedini način da entiteti tu imovinu dobiju.

Problem s ovim ustupkom nije samo u činjenici da predstavlja lošu pregovaračku strategiju. Naime, u međunarodnopravnoj praksi, teritorijalni princip se primjenjuje samo u slučaju raspada država (SSSR, SFRJ) ili u slučaju stvaranja državnih zajednica (SCG, Kipar). Primjena tog principa bi, stoga, ustavno uređenje Bosne i Hercegovine efektivno promijenila u državnu zajednicu dva entiteta, te bi tako eventualno otvorila put ka disoluciji zemlje.

Također, državna imovina predstavlja najveći resurs koji Bosna i Hercegovina ima u svom vlasništvu. Iako je tačno da veliki dio te imovine nije “neophodan za rad državnih institucija,” to je također slučaj s institucijama entiteta. Samo određeni dio cjelokupne imovine je neophodan državi, entitetima i nižim nivoima vlasti za rad njihovih institucija. Većina imovine, međutim, nije neophodna za te potrebe, već se može iskorištavati za investicije, prodaju, iznajmljivanje i druge vidove ekonomskog iskorištavanja. Jednostavno rečeno, nakon što institucije na svim nivoima vlasti dobiju imovinu neophodnu za njihov rad, većina imovine će biti na raspolaganju za potrebe ekonomskog razvoja. Jedino pitanje je da li će se kroz tu imovinu razvijati i jačati država, kojoj ta imovina trenutno pripada, ili entiteti, kojima tu imovinu sporazumi iz Pruda i Banjaluke poklanjaju.

Potencijalni argument da po trenutnom Ustavu BiH entiteti imaju šire nadležnosti od Države, a time i veću mogućnost za ekonomski razvoj, nije utemeljen. Prije svega, Država ima znatne nadležnosti za ekonomski razvoj zemlje, poput uspostavljanja zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava, izgradnje autocesta (kroz nadležnost za regulisanje međuentitetskog transporta), uspostave javnih korporacija, i slično. Od posebne je važnosti, međutim, činjenica da bi znatan dio tzv. “neperspektivne” državne imovine, u skladu sa modernim tržišnim principima, bio podložan prodaji, iznajmljivanju i koncesijama. Zarada od takvih aktivnosti znatno bi ojačala Državu Bosnu i Hercegovinu i gotovo u potpunosti eliminisala njenu ovisnost o entitetima kada je u pitanju finansiranje državnih institucija i projekata. Ukoliko bi entiteti, s druge strane, dobili mogućnost da raspolažu tom imovinom, njihova nadmoć nad Državom bi se dodatno povećala.

Također, privatizacija iz 1998. godine, koja je izvršena na entitetskom umjesto na državnom nivou, pokazala je kako su monoetničke oligarhije na entitetskim nivoima (u oba entiteta) u znatno povoljnijoj poziciji da ekonomske resurse usmjere u stranačke, etničke ili čak privatne svrhe, s obzirom da državni nivo posjeduje znatno više mehanizama provjera i transparentnog djelovanja od entitetskih nivoa, gdje još uvijek primarno vladaju uski etnički i stranački interesi. Upravo je takva, entitetska vrsta privatizacije omogućila g. Dodiku neprikosnovenu poziciju u RS entitetu, kao što je omogućila stvaranje centara moći na primarno etničkim i stranačkim osnovama u FBiH. Kada se uzme u obzir da je vrijednost državne imovine nemjerljivo veća od privatizovanih preduzeća, raspodjela državne imovine po teritorijalnom principu rezultiraće još dužom dominacijom uskog kruga osoba nad svim porama života, zahvaljujući monoetničkom teritorijalnom principu.

Nezahvalno je ulaziti u motive g. Tihića za pristajanje na ovakvo rješenje, ali je činjenica da je takav potez suprotan svim strateškim, političkim i pravnim principima. Nesporno je da je određena imovina neophodna za rad entitetskih institucija, i Bosna i Hercegovina može tim institucijama takvu imovinu dati na korištenje. S ekonomske tačke gledišta, međutim, neodgovorno je da se Bosna i Hercegovina u korist entiteta dobrovoljno odriče resursa koji predstavljaju ključni potencijal za njen ekonomski razvoj, čak i u onim slučajevima kada takvi resursi nisu neophodni za rad entitetskih institucija.

c) Popis stanovništva

Popis stanovništva nije preporučljivo izbjegavati. Naime, bez popisa stanovništva već više od 15 godina ne postoje precizni podaci za niz bitnih pitanja, pogotovo u ekonomskim poljima, uključujući nivo proizvodnje, broj nezaposlenih, učešće poljoprivrednog sektora, starosnu i obrazovnu strukturu i slično. Također, Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da izgubi znatan broj namjenskih kredita i ulaganja od strane EU, UN i drugih tijela, koja se često rukovode navedenim podacima.

Ta tijela, uključujući Eurostat i Populacijski fond UN-a,[8] prave jasnu razliku između obaveznog sadržaja popisa stanovništva (Core topics) i neobaveznog sadržaja (Non-core topics). Ovi kriteriji preciziraju da podaci o etno-kulturnim karakteristikama (nacija, vjera, rasa, porijeklo, jezik …itd.) nisu relevantni za potrebe ovih tijela. Također, izjave EU i UN zvaničnika u Bosni i Hercegovini preciziraju da se “stanovništvo može popisati i bez tih karakteristika.” Ovi zvaničnici dodaju da Bosna i Hercegovina stoga treba slijediti “primjere evropskih zemalja koje etničko, kulturno i lingvističko pitanje obrađuju na drugi način, a ne popisom stanovništva.”

Također, i već pomenuti zaključci SDA preciziraju da popis stanovništva treba izbjeći etničke i slične kriterije. Konkretno, zaključci preciziraju da “SDA podržava popis stanovništva sa svim relevantnim ekonomsko-socijalnim pokazateljima i bez izjašnjavanja o etničkoj, vjerskoj i jezičkoj odrednici bh. građana jer smatramo da one nisu relevantne i neophodne u ovom trenutku. Ako bi se u ovakvoj situaciji i radio popis prema ovim odrednicama, ti podaci bili bi nepotpuni i netačni, a time nemjerodavni”, te bi “takav popis ... samo proizveo dodatne političke posljedice.“

Ovi zaključci previše su precizni da bi ih g. Tihić mogao na bilo koji drugi način tumačiti. Kada se tome dodaju jasne preporuke međunarodnih tijela, te činjenica da g. Tihić nije dobio ništa za ovakav ustupak zahtjevima g. Dodika, jasno je da sporazum iz Pruda i Banjaluke u potpunosti ignoriše činjenicu da su upravo opstrukcije u implementaciji Aneksa VII i dovele do situacije u kojoj g. Dodik želi što prije legalizirati takvo stanje.

d) Distrikt Brčko

Kao što je već ranije pomenuto, naknadno usvojeni amandman o statusu Brčko Distrikta znatno se razlikuje od nacrta amandmana koji je sastavni dio sporazuma iz Banjaluke, a pogotovo od prijedloga iz Prudskog sporazuma.

Dovoljno je istaći činjenicu da Prudski sporazum predviđa da se “pitanje statusa Distrikta Brčko uredi Ustavnim zakonom, odnosno Zakonom sa ustavnom dvotrećinskom većinom.” Problem s ovim prijedlogom je što Ustav BiH jednostavno ne poznaje pojam “Ustavnog zakona.” Takvo rješenje prema trenutnom Ustavu BiH naprosto nije moguće, o čemu su prudsku trojku javno obavijestili i ambasada SAD i OHR nakon što su to učinili i neki bh. politički subjekti samo dan nakon Prudskog sporazuma (interesantno je, međutim, da Ustav Republike Srbije dopušta upravo takvo rješenje). Možda i ne čudi da s tom činjenicom nisu bili upoznati g. Čović i g. Dodik, ali je g. Tihić, koji rijetko propušta priliku da potencira svoje pravničke “sposobnosti,” ipak morao znati ovu elementarnu pravnu činjenicu.  

Suočeni s tom činjenicom, tri stranačka lidera su u Banjaluci usaglasili nacrt Amandmana na Ustav BiH o statusu Brčko Distrikta, koji nije mijenjao status Distrikta kakav je utvrđen Konačnom arbitražnom odlukom, ali koji je predviđao da sporove pred Ustavnim sudom BiH koji se tiču prava Distrikta može pokrenuti jedino Skupština Brčko Distrikta, i to kroz odluku koja uključuje “najmanje jednu trećinu izabranih poslanika iz reda svakog od konstitutivnih naroda.”

Amandman koji je na kraju usvojen, međutim, dopušta mogućnost da sporove pokrenu i druge institucije i zvaničnici Bosne i Hercegovine, ali i dalje ostavlja mogućnost etničke blokade ukoliko takav spor pokuša pokrenuti Skupština Distrikta. S obzirom da je i zvaničan stav OHR-a da “država prečesto ignoriše interese Distrikta,” te da etnička blokada pri prostom upućivanju zahtjeva Ustavnom sudu BiH ne postoji niti u jednoj drugoj instituciji, usvojeni amandman ne predstavlja zadovoljavajuće rješenje, ali ipak poboljšava usaglašeni tekst prudske trojke.

U svakom slučaju, napori međunarodne zajednice da poboljšaju tekst amandmana isključivo kroz pregovore sa prudskom trojkom rezultirali su propuštanjem šanse da konačni tekst amandmana u potpunosti odražava interese Brčko Distrikta i svih građana Bosne i Hercegovine.[9] Takva strategija je samo dodatno ojačala poziciju g. Dodika, te epizoda s ovim amandmanom treba služiti kao pouka da rješenja koja su u stvarnom interesu svih građana treba tražiti kroz učešće širokog spektra segmenata društva.

Zaključak

Trenutna percepcija debate o budućnosti Bosne i Hercegovine je pogrešna. Pitanje nije da li Bosna i Hercegovina treba biti decentralizovana država s različitim nivoima vlasti i mehanizmima za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Pitanje je da li će Bosna i Hercegovina biti funkcionalna i samoodrživa, sa stvarnom raspodjelom ovlaštenja, ili će nastaviti postojati kao nefunkcionalna zajednica u kojoj etno-teritorijalna rješenja blokiraju državu u vršenju njenih ovlasti.

Bez takvih promjena, odlazak OHR-a bi uveo Bosnu i Hercegovinu u novu eru nestabilnosti, te bi dugoročno zahtijevao još snažniji i skuplji angažman međunarodne zajednice u našoj zemlji. Fokusiranje na ono što je “moguće” umjesto onog što je potrebno da Bosna i Hercegovina postane zemlja koja se može samostalno starati o svojim građanima samo dovodi do situacije u kojoj se traži najmanji zajednički sadržilac, sa isključivim ciljem markiranja zadatih polja. Rezultat takvog pristupa su rješenja prudske trojke koja ne mogu stvoriti stanje za funkcionalnu i samoodrživu demokratiju. Štaviše, takav pristup čak dodatno umanjuje ili potpuno zatvara određene mogućnosti.

Bosni i Hercegovini je potrebna reforma radi problema s kojim je suočena, a ne reforma radi same reforme. U suprotnom, trenutni pristup obećava da dovede do euforije zbog ostvarene “reforme,” odlaska OHR-a i prekasne spoznaje da su problemi zbog kojih su reformski procesi uopšte pokrenuti i dalje prisutni. Ukoliko je stvarni cilj međunarodne zajednice stabilna i samoodrživa Bosna i Hercegovina, takav pristup ne može i neće dati željeni rezultat.  

 

(Autor je pravni savetnik bošnjačkog člana Predsedništva BiH Harisa Silajdžića; tekst je preuzet sa portala www.pulsdemokratije.net)

Bilješke

---