Profesori BHS – izdanci bošnjačke politike

Nedavno je za popunu upražnjenog radnog mjesta profesora srpskog jezika i književnosti u jednoj brčanskoj srednjoj školi konkurisao i svršeni student nekog fakulteta društvenih nauka u Federaciji BiH na čijoj diplomi piše da je stekao zvanje „profesora bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika“ (zvanje poznatije po akronimu „BHS“). Odjeljenje za obrazovanje u Vladi distrikta Brčko, u čijoj su nadležnosti, kako je to zakonom propisano, i kadrovska pitanja u ovoj oblasti, na intervenciju zamjenika gradonačelnika Brčkog, Hrvata po nacionalnoj pripadnosti, barem se o tome tako govorka u javnosti (o čemu se u zvaničnim institucijama vlasti ćuti!?), poništilo je taj konkurs, tako da je, bar u prvom pokušaju, osujećena jedna drska podvala.

Nije isključeno da se istovjetan slučaj ponovi ne samo na brčanskom oglednom dobru svega i svačega što nanose surovi vestern-demokratski vjetrovi, nego i posvuda po Republici Srpskoj. Tim više što diplome sa zvanjem profesora BHS visokoobrazovne ustanove u Federaciji BiH geštetnerski produkuju i izdaju u neograničenim količinama ne samo za potrebe škola u tom entitetu nego i u cijeloj BiH, ignorišući pritom zakonsku odredbu, što je opet bahatost političke prirode, kojom je precizirano da maternji jezici, pored istorije i muzičkog obrazovanja, u nastavnim planovima i programima škola u BiH čine nacionalnu grupu predmeta, te da đaci, zavisno od svoje nacionalne pripadnosti ili opredjeljenja, sami odlučuju o pohađanju nastave iz te grupe premeta. Gotovo da se podrazumijeva, makar zakon i ne bio decidan u tom pogledu, da nastavu iz predmeta srpski jezik, recimo, može da obavlja samo neko sa diplomom profesora srpskog jezika i književnosti. Dakako, na konkurs za upražnjeno mjesto profesora srpskog jezika i književnosti u bilo kojoj školi u Republici Srpskoj, pa i u distriktu Brčko koji joj jednom polovinom pripada, punopravno može da se prijavi i pripadnik bošnjačkog, odnosno hrvaskog naroda ukoliko posjeduje valjan dokument o završenom studiju srpskog jezika i književnosti.

Diploma o završenim studijama BHS izdata na bilo kom fakultetu u BiH ni u kom pogledu ne može biti ekvivalent diplomi o završenim studijama srpskog jezika i književnosti na i dan-danas prestižnom beogradskom Filološkom fakultetu, niti diplomi što ju je novopečeni profesor hrvatskog jezika stekao na nekoj visokobrazovnoj ustanovi u Republici Hrvatskoj. Diplomac u zvanju profesora bosanskog jezika (ne bošnjačkog, što je takođe politički osmišljena podvala), čiji je otac bio musliman a on se nacionalno izjašnjava kao Bošnjak, zasigurno nije čuo ni za mnoga imena srpskih i hrvatskih pisaca, a kamoli za njihova djela koja se izučavaju na odsjecima za srpski , odnosno hrvatski jezik na fakultetima u zemljama s kojima BiH graniči. Teško je i pretpostaviti na šta bi ličio čas na kojemu bi se kao nastavna jedinica obrađivala pjesma Đure Jakšića „Otadžbina“. A na kakvoj li bi se profesor BHS-a, tek, muci našao kada bi ispravljao gramatičke greške u đačkim pismenim radovima, s obzirom da je njegov maternji jezik, tzv. bosanski, nastao skrnavljenjem srpskog jezika i unošenjem mnoštva turcizama, u kojemu je fonem „h“ prenaglašen u upotrebi, u tolikoj mjeri da se recimo riječ mana (nedostatak) na bosanskom piše i izgovara kao „mahana“; za krušku koja nije tvrda Bošnjaci kažu da je „mehka“, za ono što nije teško vele da je „lahko“...

Nema sumnje da se mlađani Bošnjak, novopečeni „stručnjak“ za sva tri maternja jezika, odvažio da se prijavi na ovaj konkurs slijedeći instrukcije političke partije u koju se, što je teleološka neminovnost, učlanio zarad lakšeg zaposlenja u „struci“. Ako se donekle, prije svega s obzirom na motive svakog mladog nezaposlenog čovjeka, može razumjeti da mu nije smetalo što će stečeno „znanje“ prenositi djeci kojima je srpski jezik maternji, teško je razumjeti njegovu smjelost da na časovima obrađuje nastavne jedinice, poput Lazarevićevog djela „Prvi put s ocem na jutrenje“, ili bilo koju od epskih pjesama iz kosovskog i postkosovskog ciklusa, koje se sigurno ne izučavaju na „trokatedri“ fakulteta čiju je diplomu stekao.

Ovakve politički osmišljene provokacije ne treba da čude ima li se u vidu opšti nered koji je zavladao svekolikom društvenom zbiljom u BiH, pa i u okolnim državicama nastalim rušenjem jugoslovenske šestospratnice. Haotično stanje možda se najdrastičnije odrazilo na oblast obrazovanja, visokog posebno. U Bosni i Hercegovini sve je manje kasaba i naselja većih od hiljadu stanovnika koje nemaju ako ne univerzitet, a ono makar jedan privatni fakultet. Ko god je, nije važno kako, stekao gomile novaca pa otvorio benzinsku pumpu s motelom i pratećom infrastrukturom, može, ako mu se prohtije, da otvori i fakultet. Moderan trend!? Na tim nazovi-visokoškolskim ustanovama, javna je tajna, diplome o završenom studiju raznih informatika i menadžmenta, pa štaviše i viša naučna zvanja, mogu se steći i kupovinom.

Opasnost po srpski jezik i dan-danas vreba sa svih strana. Odavno nam ga otimaju, prisvajaju, prekrajaju, čereče, nagrđuju... Sad bi s nekakvim instant-diplomama da nam i djecu uče kako da se „pravilno“ služe maternjim - srpskim jezikom... Valja nam se uzeti upamet. Ne bismo smjeli da se oglušimo o opominjuće riječi Stefana Nemanje iz njegovog čuvenog „Zavještanja o jeziku“: „Bolje je izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema naroda“.

Prećute li se i ne osujete li se ove političke podvale sa famoznim diplomama „stručnjaka“ za BHS, nije isključeno da će u ne tako dalekoj budućnosti Srbi i Hrvati biti prinuđeni, uz ucjene koje, kako to već biva, prethode pokoravanju sili jačega, da jezik kojim govore nazivaju bosanskim. Tada više neće biti potrebe da fakulteti u Federaciji BiH izdaju diplome BHS-a na osnovu kojih, sem bosanskog, mogu predavati i srpski i hrvatski jezik, a đaci koji budu pogrešno pisali riječ „meko“ umjesto „mehko“ neće baš „lahko“ dobijati prolazne ocjene.

(Autor je novinar i pisac iz Brčkog)