Proizvodnja aveti

U poslednje vrijeme svjedoci smo nove etape „proizvođenja čuda“ iz aktuelne rediteljske kuhinje u RS. Prvo nas je potpredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda upozorio, u svom dobro poznatom apokaliptičnom stilskom pretjerivanju, kako nam slijedi „samrtno proljeće“ predsjednika Republike, bez kojeg ova (zamislite samo) „nema svoj sadržaj“? Nakon toga je usljedila čitava serija sličnih prognoza iz „provjerenih izvora“, koji najavljuju neku vrstu DOS-ovskog scenarija u RS-u, a koju je potvrdio i sam predsjednik, tvrdeći u intervjuu za Večernje novosti da ima pouzdane informacije kako pristiže novac (10 miliona) za „neko proljeće“ u RS-u.

Socijalni bunt ili nacionalna izdaja

Prvo što možemo reći na ove scenarije katastrofe je da ako jedan nevladin sektor, bez obzira na to kakvu podršku imao spolja, može da obori režim koji vlada nad gotovo svim ekonomskim, bezbjednosnim, medijskim i drugim resursima RS-a, onda je jasno da s tim režimom nešto debelo nije u redu i da se on pretvorio u kulu od karata koja i treba da padne. Iskustva sa prethodnim „obojenim revolucijama“ vrlo su poučna: to nisu bila obaranja režima koji imaju plebiscitarnu podršku naroda, već rušenja iznutra već trulih sistema vlasti (premda su oni u pojedinim slučajevima, kao što je Libija, spolja izgledali sasvim solidni). Providna ideja da se rušenje režima poistovjeti sa rušenjem RS-a jeftin je pokušaj – u pitanju su potpuno različite stvari.

Drugo: s obzirom na to da mi nemamo moći Nostradamusa kojima bi razotkrili slične teorije zavjere mračnih neprijatelja iz još mračnije međunarodne zajednice, nama se ovakve insinuacije čine samo kao još jedno u nizu frapantnih svjedočanstava nesposobnosti aktuelne vlasti da se spusti u realnost i uhvati u koštac sa stvarnim problemima. Umjesto što se bavi lovom na vještice vlast bi trebalo da se zapita kako je moguće da je, na primjer, SNSD načelnik u Gradišci ostavio 43 miliona KM duga (dvogodišnji budžet); kako je moguće da je zaduženost RS gotovo uduplana u periodu 2006-2013. (rapidno se penje ka vrtoglavih 5 milijardi), kao i nezaposlenost (43,7%), deficit (45%) itd.; kako je moguće da za period od dva mandata nisu uspjeli upristojiti niti jedan od strateških sektora – poput PIO, Željeznica, Pošte Srpske, Šuma Srpske itd. koji su svi odreda postali rupe bez dna. Umjesto da se bavi sa realnošću režim se ponovo okreće „proizvođenju fatamorgana“ - simulakruma poput referenduma i strukturalnog dijaloga (sjeća li se još ko vašara podignutog oko tog pitanja, baronice Keti Ešton, itd.), bezbrojnih sukoba-pa-pomirenja sa Lagumdžijom („Zlajom“), pa sve do apsurdnih projekata poput aerodroma u Trebinju. Simulakrumi su jedna od rijetkih proizvodnih grana u RS koja ne posustaje pod naletima za-sve-krive-svjetske-ekonomske-krize. 

Zapravo, ako u paranoji o „predstojećem Proljeću“ možemo uopšte tražiti nekakav smisao, onda je to upravo u delegitimisanju potencijalnog, a čini se sve vjerovatnijeg, bunta osiromašenih građana. Nedavni protesti sindikata mora da iz perspektive Vlade djeluju zlokobno. Kukavički pokušaj premijera da suprotstavi sindikate drugim dijelovima radnika, i čak zakonski ograniči pravo na štrajk (!), pokazuje do koje je mjere Vlada izgubila kompas. Strah režima od bunta nije strah od NVO sektora i „spoljnog neprijatelja“, već od vlastitog naroda. „Proljeće“ kojeg se boje, nije „obojeno“ proljeće, već „pobuna gladnih“. Pokušaj da se nezadovoljstvo osiromašenog naroda etiketira kao „djelovanje stranog faktora“ ne samo da je bestidno, već je akt očajnika, nesposobnih da se uhvate u koštac sa uzrocima problema, pa gase požar.

„Ko se mača hvata, od mača ...“

Osim toga time se ignoriše činjenica da je dio sadašnje RS vlasti svojevremeno, jednim klasičnim aktom veleizdaje, izvršio puč pod patronatom međunarodne zajednice, bez predumišljaja zabivši nož u leđa tadašnjem predsjedniku RS-a Nikoli Poplašenu. Treba se prisjetiti koga su na vlast doveli tenkovi (i helikopter) SFOR-a.  

Jedna popularna paradigma glasi da je SNSD, nakon što je osvojio vlast 2006. zaustavio osipanje nadležnosti RS-a. I to je u istorijskom smislu bez sumnje tačno: položaj RS-a je učvršćen i u političkom smislu RS zaista nije bila jača od rata pa naovamo. Snažno se postavivši prema Sarajevu i visokom predstavniku, aktuelna vlast je zaista stavila tačku na proces oduzimanja ingerencija RS-u. Međutim, ono što se zaboravlja je istorijska prekretnica koja je dovela do enormne upotrebe bonskih ovlaštenja i omogućila Pedija Ešdauna i eroziju RS. Upravo je rušenje Nikole Poplašena, legitimno izabranog predsjednika RS-a, od strane Vestendorpa, u kojem su odlučujuću ulogu odigrali domaći akteri, bio uvod u devastaciju dejtonske pozicije RS. Obraćajući se Skupštini RS predsjednik Poplašen je još tada upozorio na takav razvoj budućih događaja. Taj momentum je ključni presedan koji je proizveo situaciju „hajke na ljude“ gdje je nekoliko stotina istaknutih članova jedne političke stranke bilo izloženo progonu, a stranka gotovo uništena u smislu infrastrukture (npr. godinama joj je bio blokiran račun). Pripisivati sebi kasniju zaslugu za zaustavljanje tog procesa, zaista znači krajnji politički cinizam, od koga može biti ciničnije jedino u „proljeću radničkog nezadovoljstva“ vidjeti takvu prijetnju prema sebi.

S druge strane, insinuirati opoziciji u RS nekakvu DOS-ovsku ulogu krajnje je politički nekorektno: upravo je državotvorna politika glavne opozicione stranke u krizi oko ishitrenog zahtjeva za referendumom omogućila SNSD-u da se izvuče u mirnu luku „strukturalnog dijaloga“. Možemo samo zamisliti šta bi se desilo da su uloge bile obrnute. Prijetnja koju je predsjednik RS uputio SDS-u nedvosmisleno pokazuje šta bi se desilo i do koje granice je Režim spreman da ide da bi ostao na vlasti. Predsjednik je, naime, povezao dalje funkcionisanje Platforme o usaglašenom djelovanju SNSD i SDS u zajedničkim organima BiH, sa opozicionim djelovanjem u RS, zaprjetivši da ne može sarađivati na nivou BiH a istovremeno tolerisati kritiku unutar RS-a. Spremnost da se takav jedan politički uspješan model kao što je Platforma ugrozi zbog unutrašnjeg RS pitanja, rječito govori o socijaldarvinističkoj borbi za opstanak pojedinih aktera.

Uostalom, indikativno je da je prvo upozorenje na moguće opasnosti koje mogu proizaći iz projekta rekonstrukcije Federacije, naročito po status Istočnog Sarajeva, došlo od strane opozicije. To samo pokazuje da vlast ne treba da se boji „ izdajnika i domaćih plaćenika“, jer će nesumnjivo i sada, u slučaju kakve diverzije spolja imati podršku državotvornih političkih snaga, i na kraju krajeva i samog naroda koji je u poslednjih 20 godina dokazao kakve je žrtve spreman podnijeti za svoju samobitnost. Zapravo je nevjerovatna drskost insisnuirati da bi taj narod podržao vaninstitucionalno rušenje Vlade od aktera sa strane. U tom smislu Vlada može mirno da spava: niti narod niti opozicija u RS nisu spremni da ugroze teško dostignuti institucionalni i demokratski kapacitet Republike. Jedna od stvari u kojoj svi možemo da se složimo sa predsjednikom je njegova poruka: „ako smatrate da nismo adekvatno rješenje izađite na izbore i probajte nas pobijediti“. Ali režim je u pravu što osjeti da to više ne znači i miran san: sudar sa realnošću dolazi 2014. i, sudeći prema lokalnim izborima, biće otrežnjujući. Simulakrumi, proizvodnja fikcija, jedno potpuno odvajanje od stvarnosti života kojim živi narod u Republici, moraju prije ili kasnije doći na naplatu. A krajnje je i vrijeme da se sa tim metodološkim naslijeđem „crvene“ prošlosti jednom raskrsti.