Republika Srpska bira između slobode i neslobode - treba nam državnik, a ne agenti koji kleče po ambasadama

Dragi Trebinjci, sada već moji sugrađani, srećan sam što mogu da vam kažem koju riječ. Nije mala stvar – izlazite na sudbonosne izbore, a meni su na umu važni motivi, ali i vjera da će vaš izbor biti nepogrešiv.

Kada birate između slobode i neslobode, vama je milija sloboda, kada birate između lažne solidarnosti opozicije sa sirotinjom s jedne i projekta Južni tok i gas koji Dodik želi da dovede u Republiku Srpsku, vi ćete glasati za slobodu, protiv nemaštine i za Južni tok.

Kao što ste ranije glasali za sve projekte koje je Dodik obećao i završio! Siguran sam, moji Hercegovci, da nećete nasjesti na podvalu, kao što niste nasjeli na proljećne socijalne šatro pobune koje su dizajnirane da preko nemira i haosa dovedu na vlast ove koji zajedno sa njima rade da ne bude Južnog toka i da izgubite pravo da vam i Istok i Zapad budu prijatelji. Pobjednika na ovim izborima neće presuditi partijska pripadnost niti ideološka sklonost.

Pobjediće Milorad Dodik! U njegovoj pojavi će i oni koji ne pripadaju njegovoj partiji prepoznati sigurnost koja je je svima danas potrebna. Kako žene prepoznaju muškarca, sigurno ne samo po tome što vide naočitog ljepotana nego i mužjaka iza čijih leđa mogu da se sakriju. Tako i mistična masa kreće za nekim ko može da je ubjedljivo vodi i da nastavi da mu čini dobra djela.

Šta mora da učini naš narod? Ima jedna poučna priča o dječaku i ocu u dalekoj Indiji. Otac se spremao da u kamenu isklesa slona i u kuću unio veliki kamen. Sin ga je pitao kako ćeš, oče, napraviti slona. Otac se zamislio i gledajući u kamenu gromadu rekao: „Slona ću napraviti tako što ću sa kamena odstraniti sve što je nepotrebno“. Upravo tako naš narod treba da svojim izborom odstrani sve što mu ne treba i da mu ostane ono bez čega ne može, sloboda koju smo izborili prvo od Turaka, onda Austrijanca, pa onda od Njemaca. Ta neuništiva nada i pravdoljubivost, te projekti kojima se obezbjeđuje budućnost. Tu budućnost je predsjednik Dodik počeo da gradi odavno.

Na Zapadu je biti siromašan sramota, kod nas je to vjekovima bio oblik patnje koji je postao način života. Ne vjerujem da među nama ima mnogo onih čije majke 25 dana u mjesecu nisu ostajale bez fasunge, zaduživale se da se prebaci nedelja dana do plate. Tako je bilo u Titovo vrijeme u kući činovnika. Uvijek je u našim kućama vladala solidarnost, vazda se našlo načina da se pregura kriza. I danas solidarnost krasi naš narod, a Dodik nas podsjeća na stričeve i ujake koji su pod jastuk stavljali da se nađe kada pred prvi zaškripi. Politički neprijatelji Milorada Dodika stvaraju ideologiju sirotinje, ljudsku patnju pretvaraju u vlastitu teoriju fukaraluka, zloupotrebljavaju nemaštinu, grebu se o nesrećne ljude paralelno stvarajući lažnu mitologiju lopovluka. To u stvari oni govore o sebi opisuju kako bi oni krali da im je pružena šansa da grade bolnice, puteve, fakultete. Niti bi bilo puteva, oni vole makadamske drumove, a pare za bolnice, fakultete, fabrike bi potrošili za nešto drugo jer oni ne odlučuju sami.

Njima rukovode upravo oni koji po svijetu proizvode sirotinju.

Vi nećete da odluku o gradnji bolnice u Bijeljini i Nevesinju donose ambasadori i otpravnici poslova, nećete da oni odlučuje o tome da li će Banjaluka biti spojena sa Frankfurtom autoputem kao što već jeste, vi ne želite da čekate druge da vam probiju tunel koji skraćuje put od Trebinja do Višegrada, neće vam ambasadori obnavljati banjski turizam niti će oni praviti termoelektrane. Niti će vam oni izgraditi Andrićgrad. Na listi brojnih projekata koje je Dodik završio ovo su samo neki.

To samo potvrđuje da su vama potrebni političari, a ne agenti koji po ambasadama kleče na riži slušajući naredbe, pa ih grlato nazivaju idejama međunarodne zajednice, onda preko BN mokraćnog kanala pišaju po nama! Ne dajte im da dođu na vlast. Ne samo da ne bi bilo Južnog toka i stvarne borbe protiv nemaštine nego bi izgubili slobodu na koju smo navikli. Naš narod nije nikada bio samo mušterija Istoka i Zapada. Mi kulturno pripadamo i jednima i drugima.

Pogledajte spisak velikih ljudi koje smo dali zapadu. Nema mu kraja, fali čitava svečanost da se izgovore njihova imena. Svetosavsku poziciju ni Istok ni Zapad su poštovali čak i na Jalti kada su se poslije Drugog svjetskog rata velike sile dogovarale da Jugoslavije bude fifti-fifti između dva bloka. To je minimum slobode na koju smo navikli. Voljeli smo Bitlse i Dilana, a čitali Dostojevskog, divili se Gagarinu, ali i Armstrongu. Glasajte za Dodika, moju dragu Željku Cvijanović i SNSD jer samo oni mogu da vam očuvaju slobodu u kojoj volimo da živimo.

Udruženoj opoziciji pomažu propagandnim materijalima među kojima se ističe video-klip sa ženom koja stoji u poplavljenom području, a oni pišu "glasaj". To je, sve, navodno sa željom da se okrenemo ekonomiji, a ne da spominjemo ponos i tradiciju. Šta je ekonomija bez politike. Ništa drugo nego preduzeće. Ali ne može ni preduzeće bez politike! Eto šta oni hoće, žele da naprave loše preduzeće od Srpske! U tom preduzeću bismo brzo zaboravili Njegoša, Andrića, Dučića, Ćopića, Teslu, Pupina, Ćorovića, Selimovića, Savu Šumanovića, Lubardu, Bećkovića, Mihajlovića, Kovačevića i zasigurno kosovski mit, a ja vas pitam ko stvara takav luksuz ako znamo da Amerikanci ne odustaju od holivodskog mita?

Gdje je tajna svjetske ekonomije. Ne govorim kao ekspert, nego kao čovjek koga životna logika nije odvela u bankrot. U SAD se benzin prodaje na galone jedan galon 3,5 litara benzina. I to košta kao jedan litar u Evropi. Znači da svako živi u Americi u startu ima prednost. I za goli život i za preduzetništvo. Znate li koliko tamo ima sirotinje? Ne znate. Mnogo više nego što naslućujete. Da, tamo curi med i mlijeko, ne možemo svi u Ameriku, mora neko i ovdje da ostane. Zašto onda vi da ne glasate za Južni tok koji smanjuje troškove, a šansu za uspjeh preduzetništva uvećava tri puta..

Pitam se često šta bi bilo da su se Gavrilo Princip i Ivo Andrić ponašali kao opozicija, gdje bismo danas bili? Ne bi nas bilo! Ali nije samo stvar u tome što u istorijskoj podjeli uloga nikada ne bih mogao da zamislim da je neko on njih bio član Mlade Bosne, to bi za naše birokrate bila prevelika uloga. Kao što Milorada Dodika mogu da zamislim kao Bogana Zimonjića, istorijsku ličnost, mudraca i pregovarača..

Dugo mi je bilo potrebno da odgonetnem jednu tajnu. Kako je moguće da smo Bosića, Tadića, Ivanića pozivali na otvaranje Andrićevog spomenika u Andrićgradu, a oni se nisu pojavili. Kada je donesen spomenik Njegošev i svečano obilježena 200- godišnjica njegovog rođenja, i tada su bili pozvani i nisu se pojavili. Vjerovali smo da će barem Vidovdan poštovati i doći da vide mural koji je posvećen Gavrilu Principu i Mladoj Bosni. Nisu došli. Neko im nije dozvolio?! Ko su ti ljudi? Šta u tim biografijama ima da ne znamo, jer ono što znamo je da nisu smjeli da dođu da ne sazna Bakir Izetbegović, koalicioni partner iz takozvane narodne koalicije. Bakirov babo nije nikako volio Andrića, meni je lično rekao da je on bio kopile i da je mrzio Bosnu. Eto ko su, dragi Trebinjci, prijatelji naših slavnih opozicionara. Kako oni mogu da se nadaju da povedu narod čije velikane ignorišu i čija imena ne spominju. Kako oni mogu da završe bilo koji posao koji narod traži kada oni liče na jednog sarajevskog režisera koji je napravio još davno film o đacima pješacima. Za dirljivu priču o djeci koja su svaki dan kilometre prelazila da bi stigla do škole, on je dobio nagradu u jednom njemačkom gradu. Proslavio se i ubrzo kupio opel- rekord. Putovao taj režiser na more i put ga nanese baš na dionicu gdje su đeca i dalje pješačila. Šta mislite da li se zaustavio da ih poveze? Nije, nema teorije, žurio čovjek na more. Zaboravio na one koji su ga proslavili baš kao što bi ovi dužebrižnici zaboravili sirotinju. Sreća pa nećemo gledati takav film – ne puca iz prazne, šta će vam ptica na grani kada imate goluba u ruci.

Treba, dragi sugrađani, glasati za slobodan život, imali smo mi u nedavnoj istoriji prevaru u kojoj se vidjelo da brze promjene spremane u Budimpešti izvedene u Beogradu 5. oktobra 2000. nisu dale željene rezultate. Uostalom, nije Tadić Đinđić, niti je Bosić Koštunica, niti Ivanić Dinkić. Blijede kopije ne mogu da daju original, a vi imate Dodika na kome vam i Srbija zavidi.

Poslije pobjede Dodika i Željke krenućemo u novu akciju. Prošlo je sto godina od početka rata i karaule iz kojih su šuckori 28. juna 1914. istrčavali i u centru grada vješali najuglednije Trebinjce nisu nikakve istorijske vrijednosti. Treba taj kamen iskoristiti za novi poduhvat. Naša je želja da se fragmentima svetogorske arhitekture opasaju Crkvine i Trebinje postane jedinstveni grad u svijetu. Da sagradimo novu staru Svetu goru od kamena. Napravićemo fragmente Svete gore i njime zaokružiti Crkvine sa svih strana, a Trebinje učiniti još ljepšim.

(Govor na mitingu SNSD-a u Trebinju 2. 10. 2014)