Republika Srpska između bankrota i samostalnosti

Da ne malerišem, ali ipak se plašim da se iza tako brzopletih, lakomislenih i slavodobitnih tvrdnji kako se međunarodna zajednica najzad dozvala pameti krije samo još jedna srpska samoobmana.

Da ne malerišem, ali ipak se plašim da se iza tako brzopletih, lakomislenih i slavodobitnih tvrdnji kako se međunarodna zajednica najzad dozvala pameti krije samo još jedna srpska samoobmana. Jer, ima nečega naročito sumnjivog i zbunjujućeg u ovoj političkoj uspavanci o navodno novom odnosu američke i zapadnoevropske diplomatije prema Republici Srpskoj. Tačno je da se već neko vrijeme ne čuju prijetnje iz stranih ambasadora, da se visoki predstavnik ne razmeće bonskim ovlašćenjima, a ukidanje entiteta danas više ne spominje ni u šali. Osim toga, prisustvo velikog broja ambasadora nedavnoj inauguraciji predsjednika Milorada Dodika neki su brže bolje protumačili kao svojevrsno priznanje državnosti Republike Srpske. Još da nema dosadnih redovnih izvještaja Savjetu bezbjednosti UN o stanju u BiH, koji u suštini ne mijenjaju ništa, ali u kojima se Republika Srpska po navici okrivljuje za sve što se ovdje (ne) dešava, od uobičajenih političkih razmimoilaženja, preko hroničnih socijalnih trauma, do prirodnih katastrofa, moglo bi se reći kako zapadnodrinski Srbi konačno mogu da odahnu! No, čini se da je upravo to ono na šta njihovi protivnici i računaju. Da Banjaluku uhvate na spavanju. I dok ovi shvate šta ih je snašlo, posao je završen!

Nije li, umjesto toga, realnije očekivati da se ubrzo ispostavi kako su zvaničnici SAD i EU, umjesto ranije politike direktnog i brutalnog odlučivanja, siledžijskog nametanja odluka i diktiranja ustavnih rješenja, izabrali prefinjenije metode razvlašćivanja i demontiranja Republike Srpske?

Nije li, umjesto toga, realnije očekivati da se ubrzo ispostavi kako su zvaničnici SAD i EU, umjesto ranije politike direktnog i brutalnog odlučivanja, siledžijskog nametanja odluka i diktiranja ustavnih rješenja, izabrali prefinjenije metode razvlašćivanja i demontiranja Republike Srpske? Na primjer, podsticanjem socijalnog iscrpljivanja, ekonomskim urušavanjem i obesmišljavanjem, čekanjem njenog bankrota! Valjda su tokom ovih arbitražnih i protektorskih godina i oni naučili da se ovdašnji Srbi ne mogu poraziti bombardovanjem, tomahavkama i osiromašenim uranijumom, krvničkim prebijanjem i ubijanjem. Šta više, što su agresivniji napadi na srpski entitet, to su tvrđe glave njegovih stanovnika. Što je međunarodna politika pristrasnija i nepravednija, to je ekstremnija srpska volja da joj se suprostavlja i inati. Prostije, što se više insistira na promjeni ustava i entitetskih granica, to je masovniji odaziv na opštu mobilizaciju nacionalne svijesti i emocija. Ali, priznaćete, nije neka tajna, ljudima praznih trbuha lakše je pomutiti glave i uzdrmati uvjerenja! I evo sad scenarija kojeg se i te kako treba pribojavati. Svima je jasno da će naredni period biti veoma mučan za preživljavanje. Ekonomski kolaps prijeti smanjivanjem republičkog budžeta, umnožavanjem poreza, poskupljenjima, zatvaranjem preduzeća, otpuštanjem radnika, kresanjem i kašnjenjem plata, što opet povlači štrajkove, proteste, masovno nezadovoljstvo, depresiju,... U takvom ambijentu vrlo brzo na udaru će se naći mnogi ministri i premijeri, što slute i dežurni optimisti i najodaniji sljedbenici aktuelne vlasti, sležući ramena pred najavama da će predsjednik Dodik u naredne dvije godine "potrošiti" nekoliko premijera, a da se do oktobra 2012. godine mogu očekivati i vanredni izbori. Istovremeno, takav scenario znači vrtoglav pad SNSD-a, ali i druge po snazi nacionalne stranke, SDS-a, koja bi nesumnjivo pokusala odgovornost za saradnju sa Dodikovom strankom, o kojoj bi se naravno širio glas da je vladala bahato i despotski, rasprodavala i trošila nemilice, itd. Tada bi Republika Srpska bila osuđena na političke partije koje su okrenute tobož evropskih magistralama, a koje zapravo vode najdalje do Baščaršije i cjelovite, jedinstvene BiH. Na taj način protivnici Republike Srpske dobili bi bitku bez ispaljenog metka, odnosno bez mnogo truda i izdataka. Pa, recite, ima li osnova, daleko bilo, ovakvim tekstovima?!

Insistiranje na jednoumlju (koje je samo korak do bezumlja) kao dokazu i povrdi političke lojalnosti, u krajnostima traženjem prijeko potrebnog jedinstva - u najmanju ruku je pogrešno!

Veoma loše je što se u dobrom dijelu javnosti koji sebe drži nacionalno i patriotski orijentisanom, ali koja je izrazito osjetljiva na samokritiku, svaka otvorena sumnja u zvanična tumačenja i prognoze izjednačava sa političkom jeresi i smatra izdajom "mudre, državničke strategije". Insistiranje na jednoumlju (koje je samo korak do bezumlja) kao dokazu i povrdi političke lojalnosti, u krajnostima traženjem prijeko potrebnog jedinstva - u najmanju ruku je pogrešno! Čak i ako je ono što smo kadri da nazovemo slobodoumnim analizama i stvaralačkom kritikom neuvjerljivo i isprazno, manja je šteta nego da se horski uspavljuju intelektualni kepeci, duhovni bogalji, izbezumljena svjetina od koje se sutra ne mogu očekivati velika djela. Bila ona završno potvrđivanje samostalnosti, političko oblikovanje pozicije Republike Srpske unutar integrisanog regiona ili tek gola borba za opstanak i očuvanje kakve takve konstitutivnosti Srba u BiH. Samo da nas opet ne zaboli naknadna pamet!