Republika Srpska – religija nad ustavom

Odluka Ustavnog suda BiH o neustavnosti proslavljanja dana Republike Srpske 9. januara sa razlogom je uzburkala javnost u Republici Srpskoj i ujedinila poziciju i opoziciju u stavu prema ovoj više nego skandaloznoj i političkoj odluci. Šta je to što u ovoj odluci suda ima toliku snagu da ujedini sve političke aktere i cjelokupnu javnost u RS?

Prvi razlog je to što je jedan istorijski događaj i sam datum proglašenja RS postao predmet razmatranja suda i donošenja odluke, koja glasi da RS može slaviti dan proglašenja sopstvene državnosti, koji jeste bio devetog januara, ali se može slaviti i na neki drugi datum jer je tada i slava Sveti Stefan.

Ma koliko prethodna rečenica bila rogobatna i izgledala kao izvučena iz nekih dječijih doskočica, ona je, nažalost, takođe i odluka najviše pravne instance u BiH. U ovoj analizi zanemarićemo činjenicu da u sudu sjede tri „stranca“ i dva Bošnjaka, koji najčešće djeluju kao „timski igrači“, a ne sudije Ustavnog suda. Pored ovog, nadasve čudnog stava koji povlači još luđe hipoteze, a to je šta ako, kojim slučajem, SPC dan Svetog Stefana pomjeri za 25. novembar, tada bismo došli u besmislenu situaciju da deveti januar ostaje dan RS pošto su otklonjeni razlozi zbog kojih to nije mogao biti, a dan Federacije BiH mora se pomjeriti na neki drugi datum ako bi sam sud ostajao pri svojim već iznesenim stavovima.

Realno govoreći, Sinod SPC je ključni faktor određivanja i proglašenja svih značajnijih datuma u BiH, a proglašenje nekog novog sveca od SPC može ukinuti i Prvi maj kao praznik. Ono što je u presudi ostalo nejasno jeste otkud pravo Ustavnom sudu da sve Bošnjake poistoveti sa islamskom vjerom, a sve Srbe sa pravoslavnom vjeroispovješću. Ustavna kategorija su nacije u BiH, a ne vjeroispovjesti, i nije apsurdna pretpostavka i da u BiH ima i ateista.

Šta ako istom Ustavnom sudu Srbin ateista podnese tužbu da je on građanin RS i da ne želi da proslava dana RS ima bilo kakvih religijskih obiležja (što dugo i nema), već da se i proslavlja kako i priliči sekularno uređenoj Republici. Ovaj stav je Ustavni sud svim silama pokušao da prikrije i da cjelokupno odlučivanje odvede do apsurda kako bi mogao da donese jednu političku, a ne pravnu odluku. Polazeći od ovog stava, to znači ne da su Bošnjaci i Hrvati ugroženi zbog podudaranja proslavljanja jednog srpskog sveca i dana Republike Srpske, nego sami elementi građanskog društva, pa samim tim i srpske nacije, koja takođe želi da živi u zemlji gdje postoje jasna razgraničenja između svetovne i duhovne vlasti. Onda bi i presuda glasila da proslava dana RS ne sme imati vidne i istaknute vjerske ceremonije, a sam dan ne bi mogao biti doveden u pitanje.

Zbog svega navedenog jasno je da se Ustavni sud rukovodio političkim, a ne pravnim aršinima, a tada se postavlja i pitanje šta su politički ciljevi ove odluke. Kako je već najavljivano sa Zapada, u godini proslavljanja dvadesete godišnjice Dejtonskog sporazuma treba ući u proces njegovog raspakivanja pošto on jeste „spriječio rat, ali nije donio i mir“.

Međutim, kao i Dejtonski sporazum, koji je od trenutka svoje primjene uvijek tumačen u nekom duhu, rastegljivo do neprepoznatljivosti i uvijek na štetu interesa RS i srpskog naroda, tako je i ovaj sporazum došao do kraja tumačenja na štetu RS od strane Zapada i visokih predstavnika. Pošto se dalje ne može urušavati RS sa ovim ustavom, a Srbi ne žele da se odreknu Dejtonskog sporazuma, jedina opcija koja danas dolazi u obzir jeste kršenje Ustava od najviših pravnih instanci u zemlji uz snažnu podršku Zapada.

Cjelokupna bizarnost ove odluke Ustavnog suda jeste da se Srbi i RS proglase mjestom gdje se ne poštuje Dejtonski ustav iako danas u BiH jedino srpski narod i RS želi zemlju u skladu sa Dejtonskim sporazumom. I sama odluka je tempirana u momentu kada Srbija „ponosno“ ide u Brisel zbog otvaranja novih poglavlja, zanemarujući jednu odluku ovakve vrste u BiH, kao i suspendovanje ZSO na Kosmetu.

Ovakva odluka treba da dovede do potpune pravne nesigurnosti i da RS definiše kao postdejtonsku tvorevinu, a ne potpisnika Dejtonskog sporazuma i nekoga ko je samim tim unio i sopstvenu državnost i samopostojnost u taj sporazum. Želja Ustavnog suda da od tumača, uloge koju i ima takav sud, postane kreator odnosa unutar BiH i da na osnovu sopstvenih odluka u budućnosti donosi druge njima slične odluke, postaje temeljan izvor pravne i političke nestabilnosti na ovim prostorima. Prijetnje visokog predstavnika o spremnosti korišćenja Bonskih ovlašćenja govore da sam Valentin Incko nije vjerovao u jedinstvo političke elite u RS, pa bi sa ovim prijetnjama trebalo da neke nagna da promijene svoj stav da ne bi došli pod udar njegovih sankcija.

Ni snaga visokog predstavnika u BiH nije ono što je nekada bila, u svijetu se danas mnogo šta promijenilo, pa i moći gospodara sa Zapada nisu tako velike, iako ih ne treba potcjenjivati. Ono što stvari u BiH čini još grotesknijimm jeste što je i najavljeni referendum o sudu i tužilaštvu u RS upravo usmjeren prema ovakvim arogantnim, bahatim, dikatatorskim i ucjenjivačkim postupcima visokih predstavnika. Tako da će referendum poslije poslednjih ispada samog Incka pokazati šta i o njemu samom misli narod RS.